Majke su čitav život svakog NBA igrača. Hajde, neka bude njih 95%.
Što duže pratite košarku sve više čujete takvih priča. Veliki broj NBA igrača svoje očeve nikada nije ni vidio ili nose duboki prezir prema ljudima kojih su ih ostavili i prije rođenja. Majke su radile i po tri posla da prehrane često velike porodice, a najstarija djeca odrastala prije vremena kako bi brinuli o mlađoj braći i sestrama. Wadeova majka uglavnom nije bila tu...zbog heroinske ovisnosti.
Južna strana Chicaga je jedan od najgorih dijelova SAD-a. Krajem 80-tih i početkom 90-tih tamo se dešavalo i preko 1000 ubistava godišnje, a neki od najboljih NBA igrača upravo su izašali sa tog prostora. Majka Isiaha Thomasa je u čuvenoj priči potezala dvocijevku na članove bande koji su došli da regrutuju njenog sina.
Mark Aguirre je dominirao kroz srednju školu i koledž, ali strahovao za svoj život prilikom svakog povratka kući. Quentinu Richardsonu su ubijena dva brata u obračunima. Antoine Walker je u "svom" naselju opljačkan dva puta, jednom kada je išao prema parkingu u društvu Nazra Mohammeda. Tony Allen je pretukao čovjeka u obračunu u kojem je jedna osoba upucana. Derricka Rosea su čuvala starija braća koja su imala ugled i kredit kod lokalnih gangstera. Dwyane Wade se uglavnom čuvao sam.
"U moje vrijeme prodavanje droge je uzelo ozbiljnog maha. Razne bande ste mogli da vidite svuda. Vraćao bih se iz škole, čuo neku galamu, zatim bi obavezno uslijedila pucnjava i par minuta kasnije prođete tim putem a pored kontejnera bi bili leševi. To je bila svakodnevica."
Wadeova svakdnevica je bila i čekanje majke da se vrati kući. Defile dilera droge koji su iz njenog stana prodavali i pripremali krek, heroin i kokain se povećavao. Mama Yolinda je ubrizgavala heroin u svoje vene sve česće i češće te spavala u napuštenim zgradama, a mali Dwyane je ostajao budan i do četiri ujutro čekajući mamu. Uglavnom je dočekivao policijske patrole koju su pretresale njihov stan. Starija sestra Tragil je uradila potez koji mu je vjerovatno spasio život. Rekla je da idu gledati film, a u stvari na autobuskoj stanici ih je sačekao njihov otac, bivši vojnik Dwyane senior koji je sa drugom suprugom živio normalan porodičan život u predgrađu Chicaga. Sa polubraćom Wade je počeo da igra košarku i tako je malim koracima krenulo stvaranje priče o još jednom majstoru iz Windy Citya.(Pred tih terena je upoznao i svoju sada već bivšu suprugu Siuvoughn sa kojom ima dvoje djece)
Kroz srednju školu Wade je demonstrirao izuzetne fizičke predispozicije ali i prilično loše ocjene tako da su za njegove usluge bile zainteresovane samo tri škole, jedna od njih bila je Marquette sa mladim trenerom Tomom Creanom.
"Stalno sam mislio na mamu. Jednostavno nisam mogao da se koncentrišem na bilo šta drugo. Kada sam tek došao kod oca naredne dvije godine je nisam vidio, a u međuvremenu je uhapšena i smještena u zatvor. Kada smo otišli da je vidimo u zatvrou to mi je vjerovatno bio najteži trenutak mog djetinjstva. Mama i ja sa dvije strane stakla pričamo onim telefonima kao u nekom filmu. Plakao sam čitavim putem kući."
Prvu godinu na Marquettu Wade je presjedio zbog loših ocjena. To je bio period kada je leđa podmetnuo mladi, često nervozni trener Tom Crean.
"Sa njim nikada nije bilo laži i foliranja. Sve ti kaže u lice i istinski želi da pomogne svakom svom igraču. Nema puno ljudi koji su me u životu usmjerili kao trener Crean."
Wade ni svom treneru nije želio da ispriča šta se dešava sa njegovom majkom sve do trenutka kada je Yolinda po drugi put završila u zatvoru.
"Na treningu je bio potpuno odsutan. do te mjere da sam ga izbacio. Išao sam za njim u hodnik i nisam želio da ga ostavim na miru. Nakon moje silne galame, on je pukao, počeo da plače i sve mi ispričao."
Uz sve probleme van terena i u školi, Wadeova igra je bila nešto posebno. Nešto što vrijedi platiti svaki put. Imao sam sreću da prenosim njegovu najbolju koledž utakmicu, čuveni meč protiv Kentuckya 2003 godine. Sastav Wildcatsa je u meč ušao sa 26 pobjeda zaredom i kao veliki favoriti, ali beka kakav je Dwyane Wade dotada nisu sreli. 29 poena 11 skokova 11 asistencija 4 blokade. Totalna dominacija. Tubby Smith je izrotirao buduće NBA igrače Keitha Bogansa, Geralda Fitcha, Keelenu Azubuikea...
Wade je prolazio pored njih kao da ne postoje.
Marquis Estill i Chuck Hayes su pogledom ispraćali njegova zakucavanja. Marquette je slavio odlazak na F4, a na tribinima je u dresu Eaglesa sa brojm 3 aplaudirala mama Yolinda koja je do kraja odslužila zatvorsku kaznu i pristupila programu rehabilitacije te u tom trenutku godinu dana bila čista od narkotika i alkohola. ( Mama Yolinda je potpuno okrenula svoj život i već je šest godina glavni pastor u crkvi u Chicagu koju joj je kupio sin.)
Što duže pratite košarku sve više čujete takvih priča. Veliki broj NBA igrača svoje očeve nikada nije ni vidio ili nose duboki prezir prema ljudima kojih su ih ostavili i prije rođenja. Majke su radile i po tri posla da prehrane često velike porodice, a najstarija djeca odrastala prije vremena kako bi brinuli o mlađoj braći i sestrama. Wadeova majka uglavnom nije bila tu...zbog heroinske ovisnosti.
Južna strana Chicaga je jedan od najgorih dijelova SAD-a. Krajem 80-tih i početkom 90-tih tamo se dešavalo i preko 1000 ubistava godišnje, a neki od najboljih NBA igrača upravo su izašali sa tog prostora. Majka Isiaha Thomasa je u čuvenoj priči potezala dvocijevku na članove bande koji su došli da regrutuju njenog sina.
Mark Aguirre je dominirao kroz srednju školu i koledž, ali strahovao za svoj život prilikom svakog povratka kući. Quentinu Richardsonu su ubijena dva brata u obračunima. Antoine Walker je u "svom" naselju opljačkan dva puta, jednom kada je išao prema parkingu u društvu Nazra Mohammeda. Tony Allen je pretukao čovjeka u obračunu u kojem je jedna osoba upucana. Derricka Rosea su čuvala starija braća koja su imala ugled i kredit kod lokalnih gangstera. Dwyane Wade se uglavnom čuvao sam.
"U moje vrijeme prodavanje droge je uzelo ozbiljnog maha. Razne bande ste mogli da vidite svuda. Vraćao bih se iz škole, čuo neku galamu, zatim bi obavezno uslijedila pucnjava i par minuta kasnije prođete tim putem a pored kontejnera bi bili leševi. To je bila svakodnevica."
Wadeova svakdnevica je bila i čekanje majke da se vrati kući. Defile dilera droge koji su iz njenog stana prodavali i pripremali krek, heroin i kokain se povećavao. Mama Yolinda je ubrizgavala heroin u svoje vene sve česće i češće te spavala u napuštenim zgradama, a mali Dwyane je ostajao budan i do četiri ujutro čekajući mamu. Uglavnom je dočekivao policijske patrole koju su pretresale njihov stan. Starija sestra Tragil je uradila potez koji mu je vjerovatno spasio život. Rekla je da idu gledati film, a u stvari na autobuskoj stanici ih je sačekao njihov otac, bivši vojnik Dwyane senior koji je sa drugom suprugom živio normalan porodičan život u predgrađu Chicaga. Sa polubraćom Wade je počeo da igra košarku i tako je malim koracima krenulo stvaranje priče o još jednom majstoru iz Windy Citya.(Pred tih terena je upoznao i svoju sada već bivšu suprugu Siuvoughn sa kojom ima dvoje djece)
Kroz srednju školu Wade je demonstrirao izuzetne fizičke predispozicije ali i prilično loše ocjene tako da su za njegove usluge bile zainteresovane samo tri škole, jedna od njih bila je Marquette sa mladim trenerom Tomom Creanom.
"Stalno sam mislio na mamu. Jednostavno nisam mogao da se koncentrišem na bilo šta drugo. Kada sam tek došao kod oca naredne dvije godine je nisam vidio, a u međuvremenu je uhapšena i smještena u zatvor. Kada smo otišli da je vidimo u zatvrou to mi je vjerovatno bio najteži trenutak mog djetinjstva. Mama i ja sa dvije strane stakla pričamo onim telefonima kao u nekom filmu. Plakao sam čitavim putem kući."
Prvu godinu na Marquettu Wade je presjedio zbog loših ocjena. To je bio period kada je leđa podmetnuo mladi, često nervozni trener Tom Crean.
"Sa njim nikada nije bilo laži i foliranja. Sve ti kaže u lice i istinski želi da pomogne svakom svom igraču. Nema puno ljudi koji su me u životu usmjerili kao trener Crean."
Wade ni svom treneru nije želio da ispriča šta se dešava sa njegovom majkom sve do trenutka kada je Yolinda po drugi put završila u zatvoru.
"Na treningu je bio potpuno odsutan. do te mjere da sam ga izbacio. Išao sam za njim u hodnik i nisam želio da ga ostavim na miru. Nakon moje silne galame, on je pukao, počeo da plače i sve mi ispričao."
Uz sve probleme van terena i u školi, Wadeova igra je bila nešto posebno. Nešto što vrijedi platiti svaki put. Imao sam sreću da prenosim njegovu najbolju koledž utakmicu, čuveni meč protiv Kentuckya 2003 godine. Sastav Wildcatsa je u meč ušao sa 26 pobjeda zaredom i kao veliki favoriti, ali beka kakav je Dwyane Wade dotada nisu sreli. 29 poena 11 skokova 11 asistencija 4 blokade. Totalna dominacija. Tubby Smith je izrotirao buduće NBA igrače Keitha Bogansa, Geralda Fitcha, Keelenu Azubuikea...
Wade je prolazio pored njih kao da ne postoje.
Marquis Estill i Chuck Hayes su pogledom ispraćali njegova zakucavanja. Marquette je slavio odlazak na F4, a na tribinima je u dresu Eaglesa sa brojm 3 aplaudirala mama Yolinda koja je do kraja odslužila zatvorsku kaznu i pristupila programu rehabilitacije te u tom trenutku godinu dana bila čista od narkotika i alkohola. ( Mama Yolinda je potpuno okrenula svoj život i već je šest godina glavni pastor u crkvi u Chicagu koju joj je kupio sin.)
Vjeru u njegove NBA mogućnosti mi je poljuljala utakmica protiv Kansasa u polufinalu gdje su Jayhawksi ugazili Marquette sa gotovo 40 razlike, a odbrana potpuno neutralisala Wadea ali Pat Riley je vidio nešto što drugi nisu. Miami je od početka na draftu želio samo Wadea.
Kod igrača mi je uvijek bio bitan očni test, odnosno kako izgleda uživo. Mogu reći, a to će vjerujem da potvrdi svako ko ga je gledao uživo da Wade taj test prolazi sa najvišim ocjenama. Ne postoji niži igrač sa boljim osjećajem za blokade u istoriji lige od Dwyanea Wadea. Uzmite u obzir da je Wade bez patika visok 191 cm, sa patikama ima 193 i tek je onda teško pojmiti njegovu sposobnost da brutalno izblokira bilo kojeg igrača na terenu.Dobro, pomaže to što ima ruke do poda - 211cm i nevjerovatnu eksplozivnost u skoku bilo iz dvokoraka ili sunožno.
(Dvije blokade koje ostaju za sva vremena su ona nad Tysonom Chandlerom u finalu 2011 kada je izgledalo da je skočio sa vrha table te blokada nad Thabo Sefaloshom u prošlom NBA finalu kada je na strani lopte pomagao u odbrani pick n rolla Westbrook - Ibaka, ušao u reket da zatvori Ibaku, Wes je odigrao za Thaba samog na šutu u korneru, a Wade nekim čudom pokrio šest metara distance u dijeliću sekunde i izblokirao igrača od dva metra samog na šutu.Gledao sam 50 puta, svaki put izgleda nemoguće. Jednostavno monstrum.)
Čovjek je ispodprosječan šuter, a ima najbolju fintu šuta u ligi. I to govori nešto. Wadeova finta šuta izgleda potpuno isto kao njegov šut i nema odbrambenog igrača koji nije nasjeo na nju barem jednom bez obzira što u svakom skautingu za Dwyanea stoji - ne skači na fintu šuta.
Kod igrača mi je uvijek bio bitan očni test, odnosno kako izgleda uživo. Mogu reći, a to će vjerujem da potvrdi svako ko ga je gledao uživo da Wade taj test prolazi sa najvišim ocjenama. Ne postoji niži igrač sa boljim osjećajem za blokade u istoriji lige od Dwyanea Wadea. Uzmite u obzir da je Wade bez patika visok 191 cm, sa patikama ima 193 i tek je onda teško pojmiti njegovu sposobnost da brutalno izblokira bilo kojeg igrača na terenu.Dobro, pomaže to što ima ruke do poda - 211cm i nevjerovatnu eksplozivnost u skoku bilo iz dvokoraka ili sunožno.
(Dvije blokade koje ostaju za sva vremena su ona nad Tysonom Chandlerom u finalu 2011 kada je izgledalo da je skočio sa vrha table te blokada nad Thabo Sefaloshom u prošlom NBA finalu kada je na strani lopte pomagao u odbrani pick n rolla Westbrook - Ibaka, ušao u reket da zatvori Ibaku, Wes je odigrao za Thaba samog na šutu u korneru, a Wade nekim čudom pokrio šest metara distance u dijeliću sekunde i izblokirao igrača od dva metra samog na šutu.Gledao sam 50 puta, svaki put izgleda nemoguće. Jednostavno monstrum.)
Čovjek je ispodprosječan šuter, a ima najbolju fintu šuta u ligi. I to govori nešto. Wadeova finta šuta izgleda potpuno isto kao njegov šut i nema odbrambenog igrača koji nije nasjeo na nju barem jednom bez obzira što u svakom skautingu za Dwyanea stoji - ne skači na fintu šuta.
Ništa vjerovatno nije bolje opisalo karijeru Dwyanea Wadea nego ona stara Converse reklama za njegove patike sa sloganom "Padnem sedam puta, ustanem se osam".
Wade nikada nije žalio svoje tijelo i uvijek, ali uvijek je nakon loših utakmica i kritika odgovarao vrhunskim nastupom. Miami je u finalu 2006 gubio sa 2:0 zatim je Wade sasuo Mavsima 42, 36, 43 i 36 poena u naredne četiri utakmice i donio Miamiju prvu titulu. U svom prvom finalu Wade je prosječno ubacivao 35 poena po meču(uz dosta sumnjivih odluka sudija koje su vodile do slobodnih bacanja).
Nakon teškog poraza američke reprezentacije od Grčke na SP u Japanu 2006 godine i NBA sezone prepune povreda krenula je priča kako Wade sa svojim prodorima i igrom u reketu te udarcima koje prima ne može trajati dugo. Na odgovor smo čekali do Olimpijade u Pekingu kada je upravo Dwyane bio najbolji strijelac reprezentacije koja je SAD-u vratila zlatnu medalju(Wade je ubacio u nekom nestvarnom turbo pogonu 28 poena špancima u finalu uključujući i potez kada je doletio negdje van kadra presjekao pas i zatim zakucao iza leđa pri čemu Jorge Garbajosa nije stigao dalje od linije za tri poena nakon što je izveo loptu.)
Upućeni kažu da je upravo tokom te Olimpijade i pao dogovor Jamesa, Wadea i Bosha da će jednog dana igrati zajedno.
Sezonu nakon OI je bio ozbiljan kandidat za MVP nagradu (30 poena 5 skokova i 8 asistenccija po utakmici) ali ostatak tima nije bio dovoljno kvalitetan za dobar rezultat pa mu je MVP priznanje čini se (i sa ove distance) nepravedno izmaklo.
Najbolje godine su sada iza njega, vidljivo je svakome.
Povrede i želja da osvoji što više trofeja ga sve češće dovode u stanje ludila(obračun sa Spoelstrom tokom time outa prošle sezone u Indiani, legendarna scena kada u jeku svoje briljantne utakmice u finalu protiv Dallasa urla na izgubljenog Lebrona:"Motherfucker!! do something, don't just stand there!!!") i sve više gledamo Wadea kako pravi prljave poteze na terenu bio to lakat u glavu ili udarac nogom u stomak odbrambenog igrača. Opet Wade je tip koji zaista i do kraja poštuje jednu od brojnih mantri Pata Rileya koja kaže "No excuses" (Bez pravdanja). U prošlosezonskom plej-ofu kada je bilo očigledno da zbog povrede koljena nije ni blizu optimalnom stanju i kada su sva pitanja bila usmjerena na stanje njegove povrede, Wade je odgovorio na terenu: 28 poena u četvrtoj i 41 poen u šestoj utakmici polufinala protiv Indiane.
Ista je priča u i ovom plej-ofu.
Ovaj put je u pitanju drugo koljeno u kojem više nema hrskavice pa se kost naslanja dirketno na kost što proizvodi velike bolove. Wadeu pomjeraju čašicu što je moguće više prema gore kako bi koliko-toliko bandažirali nogu i omogućili mu da igra. Na pitanja o povredi opet ne odgovara i opet kada svi pomislimo da je gotov ili "šta više radi ovaj ludak?"(što sam protiv Chicaga pomisilo jedno 15 puta nakon njegovih šuteva van svakog rezona), on ti zapuši usta potezima koji mijenjaju tok utakmice. Protiv Bullsa se raspadao čitavu seriju, a onda u ključnim momentima pete utakmice provukao dva floatera, prikucao loptu nakon ofanzivnog skoka, izblokirao šut za tri poena i osigurao novi napad u posljednjem minutu. Pobjeda Miami.
Protiv Indiane je ista priča o njegovim mogućnostima krenula nakon utakmica 1 i 2. Wade je povrijeđen, ne radi ništa, ne može Lebron sve sam. U trećem meču gotovo svi stručnjaci su prognozirali pobjedu Pacersa. Mlada ekipa puna samopouzdanja, publika u Indiani koja zna košarku i zna kako podržatti svoju ekipu....i sve uzalud. Wade je opet vukao nogu, mrmljao sebi u bradu ali i probijao odbranu Indiane, asistirao Haslemu, udavio Georgea defanzivno, pogađao poluhoroge i floatere te ubacio i pokoje zakucavanje, čisto da vidimo da još uvijek može.
Wade je kada stavite sve statistike na stranu, čitavu karijeru igrao samo sa jednim ciljem - pobjeda. Kako god došla, na koji god način i po bilo kojoj cijeni. Daće svoje srce i sve što ima za pobjedu ali i isčupati i zgaziti protivnikovo.
Svaki put kada to zaboravimo, on nas ponovo podsjeti....
Wade nikada nije žalio svoje tijelo i uvijek, ali uvijek je nakon loših utakmica i kritika odgovarao vrhunskim nastupom. Miami je u finalu 2006 gubio sa 2:0 zatim je Wade sasuo Mavsima 42, 36, 43 i 36 poena u naredne četiri utakmice i donio Miamiju prvu titulu. U svom prvom finalu Wade je prosječno ubacivao 35 poena po meču(uz dosta sumnjivih odluka sudija koje su vodile do slobodnih bacanja).
Nakon teškog poraza američke reprezentacije od Grčke na SP u Japanu 2006 godine i NBA sezone prepune povreda krenula je priča kako Wade sa svojim prodorima i igrom u reketu te udarcima koje prima ne može trajati dugo. Na odgovor smo čekali do Olimpijade u Pekingu kada je upravo Dwyane bio najbolji strijelac reprezentacije koja je SAD-u vratila zlatnu medalju(Wade je ubacio u nekom nestvarnom turbo pogonu 28 poena špancima u finalu uključujući i potez kada je doletio negdje van kadra presjekao pas i zatim zakucao iza leđa pri čemu Jorge Garbajosa nije stigao dalje od linije za tri poena nakon što je izveo loptu.)
Upućeni kažu da je upravo tokom te Olimpijade i pao dogovor Jamesa, Wadea i Bosha da će jednog dana igrati zajedno.
Sezonu nakon OI je bio ozbiljan kandidat za MVP nagradu (30 poena 5 skokova i 8 asistenccija po utakmici) ali ostatak tima nije bio dovoljno kvalitetan za dobar rezultat pa mu je MVP priznanje čini se (i sa ove distance) nepravedno izmaklo.
Najbolje godine su sada iza njega, vidljivo je svakome.
Povrede i želja da osvoji što više trofeja ga sve češće dovode u stanje ludila(obračun sa Spoelstrom tokom time outa prošle sezone u Indiani, legendarna scena kada u jeku svoje briljantne utakmice u finalu protiv Dallasa urla na izgubljenog Lebrona:"Motherfucker!! do something, don't just stand there!!!") i sve više gledamo Wadea kako pravi prljave poteze na terenu bio to lakat u glavu ili udarac nogom u stomak odbrambenog igrača. Opet Wade je tip koji zaista i do kraja poštuje jednu od brojnih mantri Pata Rileya koja kaže "No excuses" (Bez pravdanja). U prošlosezonskom plej-ofu kada je bilo očigledno da zbog povrede koljena nije ni blizu optimalnom stanju i kada su sva pitanja bila usmjerena na stanje njegove povrede, Wade je odgovorio na terenu: 28 poena u četvrtoj i 41 poen u šestoj utakmici polufinala protiv Indiane.
Ista je priča u i ovom plej-ofu.
Ovaj put je u pitanju drugo koljeno u kojem više nema hrskavice pa se kost naslanja dirketno na kost što proizvodi velike bolove. Wadeu pomjeraju čašicu što je moguće više prema gore kako bi koliko-toliko bandažirali nogu i omogućili mu da igra. Na pitanja o povredi opet ne odgovara i opet kada svi pomislimo da je gotov ili "šta više radi ovaj ludak?"(što sam protiv Chicaga pomisilo jedno 15 puta nakon njegovih šuteva van svakog rezona), on ti zapuši usta potezima koji mijenjaju tok utakmice. Protiv Bullsa se raspadao čitavu seriju, a onda u ključnim momentima pete utakmice provukao dva floatera, prikucao loptu nakon ofanzivnog skoka, izblokirao šut za tri poena i osigurao novi napad u posljednjem minutu. Pobjeda Miami.
Protiv Indiane je ista priča o njegovim mogućnostima krenula nakon utakmica 1 i 2. Wade je povrijeđen, ne radi ništa, ne može Lebron sve sam. U trećem meču gotovo svi stručnjaci su prognozirali pobjedu Pacersa. Mlada ekipa puna samopouzdanja, publika u Indiani koja zna košarku i zna kako podržatti svoju ekipu....i sve uzalud. Wade je opet vukao nogu, mrmljao sebi u bradu ali i probijao odbranu Indiane, asistirao Haslemu, udavio Georgea defanzivno, pogađao poluhoroge i floatere te ubacio i pokoje zakucavanje, čisto da vidimo da još uvijek može.
Wade je kada stavite sve statistike na stranu, čitavu karijeru igrao samo sa jednim ciljem - pobjeda. Kako god došla, na koji god način i po bilo kojoj cijeni. Daće svoje srce i sve što ima za pobjedu ali i isčupati i zgaziti protivnikovo.
Svaki put kada to zaboravimo, on nas ponovo podsjeti....
