Gotovo da ne postoji ništa što Steve Nash nije pokušao da bude bolji i kvalitetniji. Na kraju, izgleda da to nije bilo dovoljno za titulu šampiona, kao ni mnogim drugim velikanima prije njega.
Rođen u Južnoj Africi, odrastao u Kanadi. Igrao je fudbal i hokej. Šanse da Steve Nash uopšte postane košarkaš bile su minimalne, a on je postao jedan od najboljih playmakera u istoriji ovog sporta. Bogata karijera, koja će vjerovatno završiti bez titule šampiona, ali karijera koju će pamtiti svako ko voli ovu igru...
Jednu njegovu izjavu ću pamtiti zauvijek. Steve Nash nikada nije glumio hladnokrvnost, momka koji se na terenu ne plaši nikoga i ničega. Nikada nije bio ljut na ostatak svijeta. Nikada nije nosio listu onih koji nisu vjerovali u njegove mogućnosti. Nikada nije bio nepogriješiv i nikada se nije plašio da to prizna...
"Prvih nekoliko godina u ligi, kada bi se desila neizvjesna završnica, ja sam osjećao veliku tremu i nervozu. Sada u takvim situacijama uglavnom osjećam neobičnu mirnoću. Nema tu nikakve mistike, to je nešto što sam razvio vremenom i sticanjem iskustva."
Koliko vrhunskih igrača bi na ovaj način pričalo o svojoj igri, bez obzira o kojem sportu bila riječ? Nash je ovu izjavu dao nakon što je već u svom vlasništvu imao dvije MVP nagrade. Da igrač vrhunskog kalibra prizna kako njegovim venama ne teče ledena krv je zaista raritet. Ali Steve Nash je uvijek bio posebna biljka u NBA svijetu.
Kolike su uopšte šanse da neko ko se rodi u Južnoj Africi i odraste u Victoriji u Kanadi postane vanserijski košarkaš? Promil? Dva promila? Koliko je ljudi u tim dijelovima svijeta krajem 70-tih i početkom 80-tih uopšte znalo da postoji sport u kojem driblaš loptu i šutiraš je na koš? Nashovi roditelji definitivno nisu...
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
"Sjećam se da sam kroz prozor naše kuće gledao Stevea kako šutira i šutira slobodna bacanja po velikom pljusku," kaže Martin Nash, mlađi brat koji je odigrao nekih 40-ak utakmica za fudbalsku reprezentaciju Kanade, "Ja takav dodatni rad nikada nisam uložio".
Steve Nash je u četvrtom srednje slavodobitno izjavio... "Želim da igram u NBA". Čak su i njegova dva školska druga, koji su ga NBA kasetama navukli na košarku bili začuđeni. Kako će se neko u NBA ili uopšte u koledž košarci zainteresovati za playmakera iz Britanske Kolumbije. Ali Nash je duboko u svom srcu vjerovao da može uspjeti. Fudbal i hokej su za njega bili prošlost.
Želio je da igra na koledžu, ali zainteresovanih nije bilo. Na svim mogućim ljetnim turnirima po SAD-u gdje je uspio da se ubaci, Steve je igrao dobro, ali svaku pohvalu i preporuku nekih pomoćnih trenera koji bi ga slučajno vidjeli, ostali su odbijali riječima... "Play iz Kanade, imamo i previše playmakera ovdje kod nas..."
Nash je prvenstveno ciljao Syracuse i Washington, ali se niko od njih nije javljao. Kao da nisu vjerovali svojim očima. Vjerovao je Dick Davey, tada pomoćni trener na univerzitetu Santa Clara i Nash je dobio stipendiju: "Osjećaj je bio zaista dobar i puno toga dugujem Santa Clari, ali najiskrenije i dalje bih više volio Syracuse ili Washington..."
Nash je trenirao i trenirao i postajao sve bolji i bolji. Tokom ljeta je igrao za mlađe kanadske selekcije, a nakon nekog vremena priključen je i seniorskoj reprezentaciji. Tu se desila prekretnica u njegovoj karijeri, za koju je zaslužan Dell Harris.
Harris osim što je uvijek bio meta zezanja zbog sličnosti sa pokojnim glumcem iz "Golog Pištolja" Leslie Nielsenom, bio je i jedan od najboljih poznavalaca košarke na svijetu. Kao trener nije napravio velike rezultate ali njegovo znanje, inovacije u igri i kvalitet predavanja u košarkaškim krugovima se izuzetno cijene. Dell Harris je u to vrijeme radio kao savjetnik kanadske košarkaške federacije i po završetku jednog treninga je prišao Nashu: "Steve, ti to možda ne znaš, ali ti si već sada NBA igrač i imaš šansu da napraviš dobru karijeru. Podsjećaš me na još jednog igrača kojem su govorili da ne može u NBA - Mikea Dunleavya."
Za Nasha je to bila najveća injekcija samopouzdanja: "Toliko mi je ljudi reklo 'ma daj' kada sam im rekao da želim igrati u NBA. Ali kada konačno neko iz NBA kaže da možeš, znači puno...znači sve. Kada svi misle da nemaš ono što je potrebno za taj korak, izuzetno je važno imati nekoga ko vjeruje u tebe. Nekada je to najvažnija stvar."
Harris je u Nashu vidio momka koji ima pregled kompletnog terena, koji ima nevjerovatnu koordinaciju oko-ruka i koji ne odustaje. Slično su vidjeli i Phoenix Sunsi, koji su ga po završetku koledža kao 15. birali na draftu 1996. godine, tražeći beka za podršku Kevinu Johnsonu.
Navijači Phoenixa su vidjeli ono što je u tom trenutku vidjela većina. Fizički inferiornog beka iz Kanade sa opskurnog koledža. Nash je bio zdušno izviždan.
Tokom Steveove prve godine i uglavnom male minutaže, Sunsi su u razmjeni igrača doveli Jasona Kidda. Izgledalo je da se Nash više neće pomjeriti sa klupe, ali onda je umjesto Cottona Fitzsimmonsa tim preuzeo Danny Ainge. Ainge je bio sjajan šuter i kao bek je obožavao niske petorke, širinu u napadu i puno šuteva za tri poena. Nash je u svojoj drugoj godini dobijao minutažu uglavnom kao bek šuter. Izlazio je iz blokova i pogađao.
Radost je na kraju bila kratkog daha. Menadžment Sunsa nije vidio starterski potencijal u Nashu. Sa razmišljanjem da će vječno biti rezerva, Phoenix je poslao Nasha u Maverickse 1998. godine.
Steve Nash je postao Hipi-Stockton. Blesava frizura, izvrstan dribling i pas, precizan šut, lizanje vrhova prstiju dok čeka loptu. Mediji su se zainteresovali za njegov život van terena i prije svega druženje sa Nowitzkim. Mislim, šta reći za duo koji je prvih godina u Dallasu isključivo izlazio u bar po imenu "Samac".
"Kao na koledžu", što bi rekao Nash.
Nash je tokom ljeta obilazio Evropu i svijet sa rancem na leđima, u svlačionici je uočen dok čita "Komunistički Manifest", što je u Texasu označeno kao vrlo bitna stvar. "Nisam mogao da vjerujem koliko se pričalo o tome... ja sam jednostavno želio da proširim svoje znanje na tom polju"...
Nash je u rijetkim trenutcima kada bi ga tokom ljeta prijatelji nagovorili na koje pivo, odlučio da to mora biti po njegovim pravilima. Tako su razvili igru u kojoj se u svakom baru moglo popiti po jedno pivo, ali su od bara do bara morali da trče. Obično je to bilo 10-ak kilometara trčanja...
Steve je imao prirodni talent da brzo usvoji bilo koji sport. Izazivao je saigrače u tenisu, stonom tenisu, fudbalu (Sa Dirkom je po kući igrao jedan na jedan, a Nijemac je uglavnom lomio prozore i namještaj. Brazilac Leandro Barbosa nikada nije dobio Nasha u fudbalu)
Idila u Dallasu je trajala pet godina. Mavsi su igrali jedno finale Zapada. Nash se po završetku šeste godine u Texasu nadao da će dogovoriti dugoročni ugovor sa Markom Cubanom, ali se to nije desilo jer Cuban nije želio dati veliki novac 30-godišnjem playu sa lošim leđima, čak ni kada je Nashov menadžer donio ponudu Sunsa na sto.
"Mislim da ni jedan ni drugi ne bi postali igrači kakavi su danas, da su ostali zajedno", izjavio je svojevremeno za Nasha i Dirka Caroll Dawson, bivši generalni menadžer Houston Rocketsa.
Phoenix Sunsi predvođeni Mikeom D'Antonijem i Steveom Nashom su postali najatraktivnija ekipa u ligi. Niko u novijoj istoriji nije igrao ljepše. D'Antonijev sistem za koš više, sa puno trčanja, sa četiri vanjska igrača u svakom trenutku, sa stalnim kretnjama u napadu, sa uručenjima ili pasovima iza leđa odbrane, sa Nashovim pick n rollom i puno dobrih šutera, izazvao je pravu malu revoluciju u NBA. Amare i Marion su zakucavali sa svih strana, Joe Johnson je pogađao trojke, kao i Eddie House, kao i Q Richardson, kao i Tim Thomas. Boris Diaw je pogađao na sve načine.
Sve to je vezao i povezivao Steve Nash. Dvocifren broj asistencija, visok procenat šuta iz igre, perfekcija sa linije slobodnih bacanja. Hipi-Stockton i njegovi Sunsi su redovno bili u vrhu Zapadne konferencije. Tri puta u finalu Zapada ali nikada u NBA finalu.
Kako je to opisao Mike D'Antoni: "Steve bi bio odličan u svakom sportu u kojem se traži koordinacija oko-ruka. Osim toga mislim da u životu nisam vidio košarkaša sa boljom ravnotežom".
Legendarna je priča iz svlačionice Phoenixa, da je Nash u stanju da održava ravnotežu stojeći na lopti za pilates te da preskače konopac kao Muhammad Ali iz najboljih dana...
"Eksplozivan nikada nisam bio, ali kada uhvatim zalet onda sam izuzetno opasan. Znam dobro da promjenim ritam kretanja...", opisao je jednom brzinu u kojoj igra Steve Nash.
I zaista, ako gledate utakmice Sunsa iz zlatnih vremena (a ja ih gledam redovno) onda možete primjetiti da Nash nikada ne stoji na terenu. Sve što radi, radi u kretnji, bio to pas, dribling, šut, šta god. Upravo je takvim načinom igre pravio višak u odnosu na svoje čuvare. Iz mjesta je teško mogao obići bilo koga.
Dvije MVP nagrade, pet godina u kojima je imao 50% šuta iz igre, 40% za tri i 90% slobodna bacanja (pet godina!!), pet puta najbolji asistent lige. Steve Nash je uradio sve da bi bio najbolji mogući igrač koji je mogao da bude.
Bjesomučni šuterski treninzi, kondicione pripreme u samoći. Ko-zna-koliko godina bez bilo čega što sadrži bijeli šećer, bez crvenog mesa, bez gaziranih pića, bez tjestenine. Sve moguće vrste istezanja i vježbi za leđa. Gotovo da ne postoji ništa što Steve Nash nije pokušao da bude bolji i kvalitetniji.
Na kraju, izgleda da to nije bilo dovoljno za titulu šampiona, kao ni mnogim drugim velikanima prije njega. Blizu je 40-e. Povrede ga lome na svakom koraku. Linija između pobjednika i ostalih je vrlo tanka i nešto što vjerovatno ima više veze sa srećom nego sa bilo čim drugim. Nash je tom smislu nije imao.
Nekada davno je legendarni američki trener u Italiji Dan Peterson iskovao frazu Sputare Sangue - pljuvati krv - da bi opisao kako želi da igra njegov tim. Mike D'Antoni je "pljuvao krv" igrajući za Petersona u Milanu, a kasnije je to prenio i na svog omiljenog igrača. Steve Nash je "pljuvao krv" igrajući svaku noć. Jednostavno nije bilo dovoljno... Sport je ponekad takav...