Tekst je napisan prije nekih pet godina godina kada je ovaj neprikosnoveni borac bez mane okončao svoju karijeru. Mimo svih očekivanja i statistika za djecu koja odrastaju bez roditelja Zo je postao vrhunski košarkaš i još bolji čovjek.

Neko ko je uspio da pronađe pravi put tokom mladosti i kasnije svojim angažovanjem i finansijama pomogne hiljadama siromašnih i bolesnih.

Još jednom Alonzu u čast....

Srce nije statistička kategorija. Ne možeš izmjeriti količinu srca i hrabrosti u jednoj osobi. Ako bi kojim slučajem postojao takav aparat mislim da bi pukao na mjerenju Alonzo Mourninga. Gledam košarku dugo i još uvijek nisam vidio igrača za kojeg mogu reći da ima više srca od Zoa.

Ako igrate protiv ekipe za koju nastupa Zo i ako se nekako dokopate reketa možete biti sigurni da će Alonzo biti u reketu spreman da izblokira vaš šut ili da vas natjera da pokušate nešto što se viđa samo na rekreacijama programera. Vjerovatno nema centra preko kojeg je zakucano više puta. Isto tako nema centra koji je izblokirao protivničke igrače na zakucavanju više puta. Zašto?

Zato što u odnosu na neke druge centre Mourning nikada nije birao situacije. Izlazio je na svaki prodor. Nije bilo bitno. Finesa ili snaga. Zakucavanje ili polaganje. Alonzo je uvijek, ali uvijek pokušavao da zatvori reket. Tako je naučen.

Prvi put sam ga gledao dok je nastupao za univerzitet Georgetown 1990. godine. Georgetown mi je bio simpatičan zbog tamnih dresova i onih ogromnih znojnica koje je prvi u modu uveo Patrick Ewing. Utakmica je bila protiv neke grupe trapavih bijelaca (iz ove perspektive to je vjerovatno bila neka od Ivy League škola), a u reketu G'towna su stajali Dikembe Mutombo i Alonzo Mourning te doslovno brisali šuteve protivničkih igrača. Šok bilo koje ekipe koja protiv sebe u reketu ima Mutomba i Mourninga je normalna stvar.

(Kasnije sam čitao kako su navijači Georgetowna osnovali sekciju "Rejection Row" te na stolice ispod koša ostavljali crtež ispružene ruke za svaku blokadu).

Dvije su osobe obilježile Alonzov život. Fannie Threet i John Thompson. Zamislite dječaka koji ima 10 godina i koji nakon što sazna da se njegovi roditelji razvode odluči da želi biti usvojen. Alonzo Sr. i njegova supruga Julia su se neprekidno svađali. Pažnja prema sinu je bila uvijek prisutna, ali je razvod bio neizbježan. Dječak, bijesan zbog toga što se njegovi roditelji razvode je odlučio da ne živi s njima, jer nije mogao da živi samo s mamom ili s tatom. Na sudu je svjedočio da želi biti usvojen.

"Morao sam proći kompletan sudski process," Mourning je izjavio 20 godina kasnije. "Nisam želio da favorizujem ni mamu ni tatu. Jednostavno sam sudu rekao svoju želju i oni su dalje postupali u skladu sa zakonom.Radije bih napustio naš dom nego nastavio takav život."

Prvih godinu dana Alonzo je živio u sirotištu. Sud se obavezao da će mu naći porodicu koja će ga primiti. Nekoliko parova je dolazilo na intervjue prije nego se pojavila Fannie Threet. Bivša profesorica engleskog jezika i matetmatike je tokom svog života usvojila i odgojila preko 40 djece. Alonzo je bio jedan od njih.

"Zauvijek ću pamtiti kuću od crvene cigle i školsku tablu u dnevnom boravku," kaže Zo. "Ona je žena koju i danas zovem Mama". U školi su se redovno rugali Alonzu zbog kratke odjeće jer novca za nove stvari u njegovoj novoj porodici nije bilo. Imao je 13 godina i bio je visok 192 cm. Do 15. godine je narastao do 204 cm. Dugi rukavi su mu sezali do pola podlaktica, a nogavice su bile kao podrezana trenerka.

Djeca, zlobna kao i uvijek su mu govorila da je "prljav", "čudak" i "Frankenštajn".On se nekoliko puta potukao, ali je uglavnom šutio i trpio. Alonzova velika želja je bila da igra američki fudbal. Kako nije imao odgovarajuću obuću za to, igrao je u dubokim patikama. Kombinacija visine i dubokih patika je dovodila do toga da je Zo padao prilikom svake kretnje. Saigrači su se smijali. Uplakan je došao kući, I poželio da se, kako kaže prvi put u životu nekome povjeri Fannie ga je saslušala i rekla nešto što je zauvijek ostalo u Mourningovoj glavi:

"Bog te je obdario visinom. Uvijek hodaj uspravno, visoko podignutog čela. Budi vrijedan i desiće ti se divne stvari u životu." Dan kada je fudbal zamjenio košarkom je bila jedna od tih divnih stvari.

John Thompson je uvijek bio impozantna i kontroverzna figura američke košarke. Kada John sa svojih 208 cm uđe u bilo koju prostoriju ljudi ga primjete. Ja sam Thompsona zapamtio po bijelom peškiru koji je za sreću nosio preko ramena tokom svake utakmice. Thompson, govorili su stručnjaci, nije pravio samo košarkaše, trudio se I da gradi karakter prije svega.

U njegovom vrijeme Afroamerikanac trener je bio prava rijetkost. Thompson je sve te uvrede, potcjenjivanja i omalovažavanja koristio kao prednost za sebe i svoju ekipu. Zvali su ih "12 ljutih crnaca". Mentalitet Thompsona je uvijek bio "Mi protiv ostatka svijeta", odnosno "Ovi tamo misle da smo mi glupi I lijeni, da nemamo pojma. Smiju nam se. Hajde da im pokažemo.". Idealno utočište za nekoga kakav je bio Alonzo.

Mourning je od početka obožavao da trenira. Želio je da pokaže da postoji barem jedna stvar u kojoj momak poput njega može biti dobar. Zbog radnih navika su ga svi treneri od Thompsona do Rileya obožavali. Kada su ostali odmarali Zo je trenirao. Kada je padala kiša Zo je trčao. Kada je padao snijeg Zo je kao u inat igrao košarku na vanjskom terenu. Njegova volja je bila nesalomljiva. Zato je valjda i toliko puta testiran u životu.

Na Georgetownu je u Mourningov život nakratko ušao Rayful Edmond III. Ova priča ne bi značila ništa da Edmond III nije bio najveći diler drogom na širem prostoru Washingtona te čovjek čija je banda prema nekim informacijama bila odgovorna za ubistva preko 40 ljudi. Edmond nije želio Alonzu prodati drogu, niti ga uvući u bilo kakav kriminal. Edmond je bio jedan od najvećih navijača Georgetown Hoyasa. Toliko je obožavao G'town da je poginule članove svoje bande sahranjivao u dresovima Hoyasa. Ubrzo su počele priče kako je Zo upao u loše društvu, kako konzumira drogu.

Thompsonu nije više trebalo. Pozvao je Edmonda telefonom. Legenda kaže da je John Thompson rekao: "Ostavi Alonza na miru. Priđeš li još jednom mojim momcima, ja ću te ubiti." Edmond se navodno samo nasmijao na ove prijetnje, ali više nikada nije prišao igračima Georgetowna. Nije se plašio Thompsona, previše je volio tim...

Alonzo Mourning je bio drugi izbor NBA drafta 1992. godine. Prvi pick je bio Shaquille O'Neal. Njihove borbe tokom narednih osam godina su postale jedan od najvećih rivaliteta u ligi. Tokom priprema za SP 1994. godine u Torontu treninzi Dream Teama II su postali poligon za igru 1 na 1 O'Neala i Mourninga gdje se redovno išlo do granice fizičkog obračuna. Priča kaže da je Don Nelson uglavnom zijevao dok je na jednom košu trojke šutirao Joe Dumars. Na drugom košu ostatak ekipe je svako malo gledao međusobni duel Zoa i Shaqa. Alonzo ima proporcije krilnog centra 207 cm 118 kg. Shaq je bio I ostao pokretna zgrada sa 216 cm 142 kg. Opet Zo nije uzmicao ni centimetra. Mnogi će reći da je bio jedini centar koji je Shaqa u naponu snage mogao čuvati bez pomaganja.

(Anegdota koju pamtim sa tog prvenstva koje sam gledao uz pomoć akumulatora je koškanje između Mourninga i Fasoulasa nakon čega je Zo zamahnuo prema grčkom centru. Iako kontakta nije ni bilo, Fasoulas se pokrio sa obje ruke po glavi I gotovo pao na parket. Zbunjeni Alonzo se osvrtao oko sebe, dok se američka klupa bukvalno gušila od smijeha.)

Klubovi su se mijenjali. Charlotte, Miami, New Jersey, Toronto pa opet Miami . Alonzo je svuda donosio čvrstinu i beskompromisnost. Srce je uvijek nosio na rukavu. Isprovocirati Alonza? Nikakav problem. Tehničke greške, obračuni sa protivničkim igračima, trenerima, publlikom. Nakon eliminacije u play offu od Chicaga, Zo je plakao u kancelariji Pata Rileya i proglasio sebe za glavnog krivca.Nikada mu nije bilo svejedno. Smijao sam se kada je Alonzo pogodio trojku u play offu '97 koja je izbacila Knickse iz play offa. Zatim je napregao bicepse, a kamera nacionalnog kanala NBC ga je zumirala dok je urlao na publiku u MSG-u "Yeah, motherfuckers!!".

(Grant Hill je jednom spektakularno zakucao preko Zoa koji je usput pao na parket. Hill je stao iznad njega I odmjerio ga. Alonzo se odmah ustao u namjeri da udari Hilla, ali je uskočio veteran Joe Dumars. Mourning se sjeća: "Dumars mi je rekao, to je Grant Hill, čovječe! Nećeš valjda udariti Hilla? Ma daj....")

Nakon olimpijskih igara u Sydneyu, počeli su prvi znaci Mourningove bolesti. Obezbijeđen mu je privatni avion kako bi prisustvovao rođenju djeteta. U povratku su mu otekle noge. Pripisao je to dugom letu i nastavio igrati pomogavši selekciji SAD-a da osvoji zlatnu olimpijsku medalju. Oticanje se nastavilo i u Miamiju i tada je Alonzo odlučio potražiti ljekarsku pomoć. Nakon serije testova, Alonzo je sjedio na rubu kreveta kada je stigao poziv doktora Geralda Appela. "Alonzo, ozbiljno si bolestan. Imaš nešto što se zove focal glomerulosclerosis. To je bolest koja napada i razara bubrege."

U najtežem danu svog života Alonzo je imao samo tri pitanja za doktora. Ovim redoslijedom. Hoću li umrijeti? Ima li lijeka? Hoću li moći ponovo igrati košarku?

Kada je dobio odgovore počeo se mentalno pripremati. Iako su mu noge oticale tako da je pritisak prstom na butni mišić stvarao udubljenje koje se zadržavalo i po minut. Iako je uzimao 14 raziličitih vrsta lijekova dnevno, Zo se vratio na teren. Doktori su vjerovali da transplantacija neće biti potrebna. Na žalost nisu bili u pravu.

Preko 600 ljudi se prijavilo za doniranje bubrega. Prvi je testiranja za kompatibilnost krvne grupe i bubrega prošao Alonzov košarkaški idol, Patrick Ewing. Veza Georgetowna je bila tako jaka. Ewing je bio spreman da se odrekne dijela svog tijela kako bi pomogao život momka kojem je bio životni uzor. Jedan čovjek je uzeo godišnji odmor u San Franciscu kako bi otišao na testiranje. Mourninga nikada nije sreo u životu. Košarku nije volio. Izbor je na kraju pao na Alonzovog dalekog rođaka, bivšeg marinca Jasona Coopera. Operacija je trajala tri sata. Nakon što se probudio Alonzo je plakao.

"To je bio prvi put da sam plakao od kada mi je otkrivena bolest. Nakon tri godine tenzija, nesigurnosti, muke.. sve je izašlo na površinu.".

Tokom tri godine Zo je uporno čitao samo dvije knjige. Bibliju i životnu priču Lancea Armstronga. Lance mu je tokom čitavog liječenja pružao podršku. Armstrongova priča je dotakla milione ljudi. Njegov povratak je bio nada i inspriracija za većinu kako sportista tako i običnih ljudi. Alonzo nije bio izuzetak. "Bože, ako me ikada podigneš na noge i daš mi snage da nastavim da treniram... Uvijek ću raditi sve u mojoj moći da se čuvam."

Vratio se. Ja sam bio van sebe od radosti.

Tri godine sam gotovo svaki dan otvarao internet izdanje Miami Heralda u potrazi za informacijama koje su bilo vrlo šture. Čovjek koji po vlastitom priznanju nije mogao da prvih mjesec dana treninga podigne teg od pet kilograma (ruke su mu drhtale), se vratio sa transplantiranim bubregom. Isti onaj ljutiti pogled. Gotovo ista muskulatura. Jedina razlika je bila žuta gumena narukvica na desnoj ruci. Narukvica na kojoj piše "Livestrong" je simbol Lance Armstronga. (Kasnije smo saznali da je čika Lance u svoj organizam unosio najširu moguću paletu dopinga i da je sva njegova priča o mentalnoj snazi i čeličnoj volji bila čista laž.) Tržišna vrijednost joj je jedan dolar. Psihička? Mourningu je značila sve.

Miami sa Shaqom, Wadeom i Mourningom se dokopao NBA finala. Sa druge strane je stajao Dallas sa Dirkom Nowitzkim. Svi su vidjeli Mavse kao favorite ali " kako Dallas da poentira iz reketa u kojem su Shaq I Zo? Nema šanse."  U šestoj odlučujućoj utakmici Mourning je podijelio pet blokada za 14 minuta na parketu. Konfeti, šampanjac(kojeg je izbjegao. Zo pije samo sok od brusnice) I šampionska titula.

Sve vrijeme borbe sa bolešću, Mourning nije prekidao humanitarni rad. Raznim akcijama je do sada prikupio preko 15 miliona dolara u humanitarne svrhe. Kenny Smith je to sjajno opisao "koliko god da je bio dobar košarkaš, toliko je bolji kao čovjek. Pomoć drugima je njegov životni poziv." Kao da transplantacija nije bila dovoljna. Protiv Atlante od svih ekipa, Alonzo je povrijedio koljeno. Ušlo je medicinsko osoblje sa nosilima, ali ih je Mourning nakon nekoliko minuta previjanja jednostavno otjerao. Nije bilo govora o tome da ga iznesu sa terena. Uz pomoć saigrača se pridigao i odšepao sa terena. Još jedna teška operacija. Još jedan dug oporavak.

Ovaj put povratka nije bilo. Alonzo je na pres konferenciji saopštio da završava svoju košarkašku karijeru. "Mislim da ima million ljudi koji bi voljeli proći putem kojim sam ja prošao".

Da li biste se zaista mijenjali sa Mourningom? Bez obzira na novac i slavu.

Opet sama činjenica da on vjeruje u to dovoljno govori o kakvom se čovjeku radi. Mourning jednostavno ne vidi izazove, samo ciljeve. Ne osjeća bol, samo zadovoljstvo zbog nečega što je obavio do kraja.

Nije bilo suza na oproštaju. Samo jedan uzdah olaškanja. Nijedna ga prepreka nije zaustavila. Nijedna ga poteškoća nije slomila. Mourning odlazi na svoj način. Drugačije se i nije moglo završiti.

Tekst je napisan prije nekih pet godina godina kada je ovaj neprikosnoveni borac bez mane okončao svoju karijeru. Mimo svih očekivanja i statistika za djecu koja odrastaju bez roditelja Zo je postao vrhunski košarkaš i još bolji čovjek.

Neko ko je uspio da pronađe pravi put tokom mladosti i kasnije svojim angažovanjem i finansijama pomogne hiljadama siromašnih i bolesnih.

Još jednom Alonzu u čast....

Srce nije statistička kategorija. Ne možeš izmjeriti količinu srca i hrabrosti u jednoj osobi. Ako bi kojim slučajem postojao takav aparat mislim da bi pukao na mjerenju Alonzo Mourninga. Gledam košarku dugo i još uvijek nisam vidio igrača za kojeg mogu reći da ima više srca od Zoa.

Ako igrate protiv ekipe za koju nastupa Zo i ako se nekako dokopate reketa možete biti sigurni da će Alonzo biti u reketu spreman da izblokira vaš šut ili da vas natjera da pokušate nešto što se viđa samo na rekreacijama programera. Vjerovatno nema centra preko kojeg je zakucano više puta. Isto tako nema centra koji je izblokirao protivničke igrače na zakucavanju više puta. Zašto?

Zato što u odnosu na neke druge centre Mourning nikada nije birao situacije. Izlazio je na svaki prodor. Nije bilo bitno. Finesa ili snaga. Zakucavanje ili polaganje. Alonzo je uvijek, ali uvijek pokušavao da zatvori reket. Tako je naučen.

Prvi put sam ga gledao dok je nastupao za univerzitet Georgetown 1990. godine. Georgetown mi je bio simpatičan zbog tamnih dresova i onih ogromnih znojnica koje je prvi u modu uveo Patrick Ewing. Utakmica je bila protiv neke grupe trapavih bijelaca (iz ove perspektive to je vjerovatno bila neka od Ivy League škola), a u reketu G'towna su stajali Dikembe Mutombo i Alonzo Mourning te doslovno brisali šuteve protivničkih igrača. Šok bilo koje ekipe koja protiv sebe u reketu ima Mutomba i Mourninga je normalna stvar.

(Kasnije sam čitao kako su navijači Georgetowna osnovali sekciju "Rejection Row" te na stolice ispod koša ostavljali crtež ispružene ruke za svaku blokadu).

Dvije su osobe obilježile Alonzov život. Fannie Threet i John Thompson. Zamislite dječaka koji ima 10 godina i koji nakon što sazna da se njegovi roditelji razvode odluči da želi biti usvojen. Alonzo Sr. i njegova supruga Julia su se neprekidno svađali. Pažnja prema sinu je bila uvijek prisutna, ali je razvod bio neizbježan. Dječak, bijesan zbog toga što se njegovi roditelji razvode je odlučio da ne živi s njima, jer nije mogao da živi samo s mamom ili s tatom. Na sudu je svjedočio da želi biti usvojen.

"Morao sam proći kompletan sudski process," Mourning je izjavio 20 godina kasnije. "Nisam želio da favorizujem ni mamu ni tatu. Jednostavno sam sudu rekao svoju želju i oni su dalje postupali u skladu sa zakonom.Radije bih napustio naš dom nego nastavio takav život."

Prvih godinu dana Alonzo je živio u sirotištu. Sud se obavezao da će mu naći porodicu koja će ga primiti. Nekoliko parova je dolazilo na intervjue prije nego se pojavila Fannie Threet. Bivša profesorica engleskog jezika i matetmatike je tokom svog života usvojila i odgojila preko 40 djece. Alonzo je bio jedan od njih.

"Zauvijek ću pamtiti kuću od crvene cigle i školsku tablu u dnevnom boravku," kaže Zo. "Ona je žena koju i danas zovem Mama". U školi su se redovno rugali Alonzu zbog kratke odjeće jer novca za nove stvari u njegovoj novoj porodici nije bilo. Imao je 13 godina i bio je visok 192 cm. Do 15. godine je narastao do 204 cm. Dugi rukavi su mu sezali do pola podlaktica, a nogavice su bile kao podrezana trenerka.

Djeca, zlobna kao i uvijek su mu govorila da je "prljav", "čudak" i "Frankenštajn".On se nekoliko puta potukao, ali je uglavnom šutio i trpio. Alonzova velika želja je bila da igra američki fudbal. Kako nije imao odgovarajuću obuću za to, igrao je u dubokim patikama. Kombinacija visine i dubokih patika je dovodila do toga da je Zo padao prilikom svake kretnje. Saigrači su se smijali. Uplakan je došao kući, I poželio da se, kako kaže prvi put u životu nekome povjeri Fannie ga je saslušala i rekla nešto što je zauvijek ostalo u Mourningovoj glavi:

"Bog te je obdario visinom. Uvijek hodaj uspravno, visoko podignutog čela. Budi vrijedan i desiće ti se divne stvari u životu." Dan kada je fudbal zamjenio košarkom je bila jedna od tih divnih stvari.

John Thompson je uvijek bio impozantna i kontroverzna figura američke košarke. Kada John sa svojih 208 cm uđe u bilo koju prostoriju ljudi ga primjete. Ja sam Thompsona zapamtio po bijelom peškiru koji je za sreću nosio preko ramena tokom svake utakmice. Thompson, govorili su stručnjaci, nije pravio samo košarkaše, trudio se I da gradi karakter prije svega.

U njegovom vrijeme Afroamerikanac trener je bio prava rijetkost. Thompson je sve te uvrede, potcjenjivanja i omalovažavanja koristio kao prednost za sebe i svoju ekipu. Zvali su ih "12 ljutih crnaca". Mentalitet Thompsona je uvijek bio "Mi protiv ostatka svijeta", odnosno "Ovi tamo misle da smo mi glupi I lijeni, da nemamo pojma. Smiju nam se. Hajde da im pokažemo.". Idealno utočište za nekoga kakav je bio Alonzo.

Mourning je od početka obožavao da trenira. Želio je da pokaže da postoji barem jedna stvar u kojoj momak poput njega može biti dobar. Zbog radnih navika su ga svi treneri od Thompsona do Rileya obožavali. Kada su ostali odmarali Zo je trenirao. Kada je padala kiša Zo je trčao. Kada je padao snijeg Zo je kao u inat igrao košarku na vanjskom terenu. Njegova volja je bila nesalomljiva. Zato je valjda i toliko puta testiran u životu.

Na Georgetownu je u Mourningov život nakratko ušao Rayful Edmond III. Ova priča ne bi značila ništa da Edmond III nije bio najveći diler drogom na širem prostoru Washingtona te čovjek čija je banda prema nekim informacijama bila odgovorna za ubistva preko 40 ljudi. Edmond nije želio Alonzu prodati drogu, niti ga uvući u bilo kakav kriminal. Edmond je bio jedan od najvećih navijača Georgetown Hoyasa. Toliko je obožavao G'town da je poginule članove svoje bande sahranjivao u dresovima Hoyasa. Ubrzo su počele priče kako je Zo upao u loše društvu, kako konzumira drogu.

Thompsonu nije više trebalo. Pozvao je Edmonda telefonom. Legenda kaže da je John Thompson rekao: "Ostavi Alonza na miru. Priđeš li još jednom mojim momcima, ja ću te ubiti." Edmond se navodno samo nasmijao na ove prijetnje, ali više nikada nije prišao igračima Georgetowna. Nije se plašio Thompsona, previše je volio tim...

Alonzo Mourning je bio drugi izbor NBA drafta 1992. godine. Prvi pick je bio Shaquille O'Neal. Njihove borbe tokom narednih osam godina su postale jedan od najvećih rivaliteta u ligi. Tokom priprema za SP 1994. godine u Torontu treninzi Dream Teama II su postali poligon za igru 1 na 1 O'Neala i Mourninga gdje se redovno išlo do granice fizičkog obračuna. Priča kaže da je Don Nelson uglavnom zijevao dok je na jednom košu trojke šutirao Joe Dumars. Na drugom košu ostatak ekipe je svako malo gledao međusobni duel Zoa i Shaqa. Alonzo ima proporcije krilnog centra 207 cm 118 kg. Shaq je bio I ostao pokretna zgrada sa 216 cm 142 kg. Opet Zo nije uzmicao ni centimetra. Mnogi će reći da je bio jedini centar koji je Shaqa u naponu snage mogao čuvati bez pomaganja.

(Anegdota koju pamtim sa tog prvenstva koje sam gledao uz pomoć akumulatora je koškanje između Mourninga i Fasoulasa nakon čega je Zo zamahnuo prema grčkom centru. Iako kontakta nije ni bilo, Fasoulas se pokrio sa obje ruke po glavi I gotovo pao na parket. Zbunjeni Alonzo se osvrtao oko sebe, dok se američka klupa bukvalno gušila od smijeha.)

Klubovi su se mijenjali. Charlotte, Miami, New Jersey, Toronto pa opet Miami . Alonzo je svuda donosio čvrstinu i beskompromisnost. Srce je uvijek nosio na rukavu. Isprovocirati Alonza? Nikakav problem. Tehničke greške, obračuni sa protivničkim igračima, trenerima, publlikom. Nakon eliminacije u play offu od Chicaga, Zo je plakao u kancelariji Pata Rileya i proglasio sebe za glavnog krivca.Nikada mu nije bilo svejedno. Smijao sam se kada je Alonzo pogodio trojku u play offu '97 koja je izbacila Knickse iz play offa. Zatim je napregao bicepse, a kamera nacionalnog kanala NBC ga je zumirala dok je urlao na publiku u MSG-u "Yeah, motherfuckers!!".

(Grant Hill je jednom spektakularno zakucao preko Zoa koji je usput pao na parket. Hill je stao iznad njega I odmjerio ga. Alonzo se odmah ustao u namjeri da udari Hilla, ali je uskočio veteran Joe Dumars. Mourning se sjeća: "Dumars mi je rekao, to je Grant Hill, čovječe! Nećeš valjda udariti Hilla? Ma daj....")

Nakon olimpijskih igara u Sydneyu, počeli su prvi znaci Mourningove bolesti. Obezbijeđen mu je privatni avion kako bi prisustvovao rođenju djeteta. U povratku su mu otekle noge. Pripisao je to dugom letu i nastavio igrati pomogavši selekciji SAD-a da osvoji zlatnu olimpijsku medalju. Oticanje se nastavilo i u Miamiju i tada je Alonzo odlučio potražiti ljekarsku pomoć. Nakon serije testova, Alonzo je sjedio na rubu kreveta kada je stigao poziv doktora Geralda Appela. "Alonzo, ozbiljno si bolestan. Imaš nešto što se zove focal glomerulosclerosis. To je bolest koja napada i razara bubrege."

U najtežem danu svog života Alonzo je imao samo tri pitanja za doktora. Ovim redoslijedom. Hoću li umrijeti? Ima li lijeka? Hoću li moći ponovo igrati košarku?

Kada je dobio odgovore počeo se mentalno pripremati. Iako su mu noge oticale tako da je pritisak prstom na butni mišić stvarao udubljenje koje se zadržavalo i po minut. Iako je uzimao 14 raziličitih vrsta lijekova dnevno, Zo se vratio na teren. Doktori su vjerovali da transplantacija neće biti potrebna. Na žalost nisu bili u pravu.

Preko 600 ljudi se prijavilo za doniranje bubrega. Prvi je testiranja za kompatibilnost krvne grupe i bubrega prošao Alonzov košarkaški idol, Patrick Ewing. Veza Georgetowna je bila tako jaka. Ewing je bio spreman da se odrekne dijela svog tijela kako bi pomogao život momka kojem je bio životni uzor. Jedan čovjek je uzeo godišnji odmor u San Franciscu kako bi otišao na testiranje. Mourninga nikada nije sreo u životu. Košarku nije volio. Izbor je na kraju pao na Alonzovog dalekog rođaka, bivšeg marinca Jasona Coopera. Operacija je trajala tri sata. Nakon što se probudio Alonzo je plakao.

"To je bio prvi put da sam plakao od kada mi je otkrivena bolest. Nakon tri godine tenzija, nesigurnosti, muke.. sve je izašlo na površinu.".

Tokom tri godine Zo je uporno čitao samo dvije knjige. Bibliju i životnu priču Lancea Armstronga. Lance mu je tokom čitavog liječenja pružao podršku. Armstrongova priča je dotakla milione ljudi. Njegov povratak je bio nada i inspriracija za većinu kako sportista tako i običnih ljudi. Alonzo nije bio izuzetak. "Bože, ako me ikada podigneš na noge i daš mi snage da nastavim da treniram... Uvijek ću raditi sve u mojoj moći da se čuvam."

Vratio se. Ja sam bio van sebe od radosti.

Tri godine sam gotovo svaki dan otvarao internet izdanje Miami Heralda u potrazi za informacijama koje su bilo vrlo šture. Čovjek koji po vlastitom priznanju nije mogao da prvih mjesec dana treninga podigne teg od pet kilograma (ruke su mu drhtale), se vratio sa transplantiranim bubregom. Isti onaj ljutiti pogled. Gotovo ista muskulatura. Jedina razlika je bila žuta gumena narukvica na desnoj ruci. Narukvica na kojoj piše "Livestrong" je simbol Lance Armstronga. (Kasnije smo saznali da je čika Lance u svoj organizam unosio najširu moguću paletu dopinga i da je sva njegova priča o mentalnoj snazi i čeličnoj volji bila čista laž.) Tržišna vrijednost joj je jedan dolar. Psihička? Mourningu je značila sve.

Miami sa Shaqom, Wadeom i Mourningom se dokopao NBA finala. Sa druge strane je stajao Dallas sa Dirkom Nowitzkim. Svi su vidjeli Mavse kao favorite ali " kako Dallas da poentira iz reketa u kojem su Shaq I Zo? Nema šanse."  U šestoj odlučujućoj utakmici Mourning je podijelio pet blokada za 14 minuta na parketu. Konfeti, šampanjac(kojeg je izbjegao. Zo pije samo sok od brusnice) I šampionska titula.

Sve vrijeme borbe sa bolešću, Mourning nije prekidao humanitarni rad. Raznim akcijama je do sada prikupio preko 15 miliona dolara u humanitarne svrhe. Kenny Smith je to sjajno opisao "koliko god da je bio dobar košarkaš, toliko je bolji kao čovjek. Pomoć drugima je njegov životni poziv." Kao da transplantacija nije bila dovoljna. Protiv Atlante od svih ekipa, Alonzo je povrijedio koljeno. Ušlo je medicinsko osoblje sa nosilima, ali ih je Mourning nakon nekoliko minuta previjanja jednostavno otjerao. Nije bilo govora o tome da ga iznesu sa terena. Uz pomoć saigrača se pridigao i odšepao sa terena. Još jedna teška operacija. Još jedan dug oporavak.

Ovaj put povratka nije bilo. Alonzo je na pres konferenciji saopštio da završava svoju košarkašku karijeru. "Mislim da ima million ljudi koji bi voljeli proći putem kojim sam ja prošao".

Da li biste se zaista mijenjali sa Mourningom? Bez obzira na novac i slavu.

Opet sama činjenica da on vjeruje u to dovoljno govori o kakvom se čovjeku radi. Mourning jednostavno ne vidi izazove, samo ciljeve. Ne osjeća bol, samo zadovoljstvo zbog nečega što je obavio do kraja.

Nije bilo suza na oproštaju. Samo jedan uzdah olaškanja. Nijedna ga prepreka nije zaustavila. Nijedna ga poteškoća nije slomila. Mourning odlazi na svoj način. Drugačije se i nije moglo završiti.

Tekst je napisan prije nekih pet godina godina kada je ovaj neprikosnoveni borac bez mane okončao svoju karijeru. Mimo svih očekivanja i statistika za djecu koja odrastaju bez roditelja Zo je postao vrhunski košarkaš i još bolji čovjek.

Neko ko je uspio da pronađe pravi put tokom mladosti i kasnije svojim angažovanjem i finansijama pomogne hiljadama siromašnih i bolesnih.

Još jednom Alonzu u čast....

Srce nije statistička kategorija. Ne možeš izmjeriti količinu srca i hrabrosti u jednoj osobi. Ako bi kojim slučajem postojao takav aparat mislim da bi pukao na mjerenju Alonzo Mourninga. Gledam košarku dugo i još uvijek nisam vidio igrača za kojeg mogu reći da ima više srca od Zoa.

Ako igrate protiv ekipe za koju nastupa Zo i ako se nekako dokopate reketa možete biti sigurni da će Alonzo biti u reketu spreman da izblokira vaš šut ili da vas natjera da pokušate nešto što se viđa samo na rekreacijama programera. Vjerovatno nema centra preko kojeg je zakucano više puta. Isto tako nema centra koji je izblokirao protivničke igrače na zakucavanju više puta. Zašto?

Zato što u odnosu na neke druge centre Mourning nikada nije birao situacije. Izlazio je na svaki prodor. Nije bilo bitno. Finesa ili snaga. Zakucavanje ili polaganje. Alonzo je uvijek, ali uvijek pokušavao da zatvori reket. Tako je naučen.

Prvi put sam ga gledao dok je nastupao za univerzitet Georgetown 1990. godine. Georgetown mi je bio simpatičan zbog tamnih dresova i onih ogromnih znojnica koje je prvi u modu uveo Patrick Ewing. Utakmica je bila protiv neke grupe trapavih bijelaca (iz ove perspektive to je vjerovatno bila neka od Ivy League škola), a u reketu G'towna su stajali Dikembe Mutombo i Alonzo Mourning te doslovno brisali šuteve protivničkih igrača. Šok bilo koje ekipe koja protiv sebe u reketu ima Mutomba i Mourninga je normalna stvar.

(Kasnije sam čitao kako su navijači Georgetowna osnovali sekciju "Rejection Row" te na stolice ispod koša ostavljali crtež ispružene ruke za svaku blokadu).

Dvije su osobe obilježile Alonzov život. Fannie Threet i John Thompson. Zamislite dječaka koji ima 10 godina i koji nakon što sazna da se njegovi roditelji razvode odluči da želi biti usvojen. Alonzo Sr. i njegova supruga Julia su se neprekidno svađali. Pažnja prema sinu je bila uvijek prisutna, ali je razvod bio neizbježan. Dječak, bijesan zbog toga što se njegovi roditelji razvode je odlučio da ne živi s njima, jer nije mogao da živi samo s mamom ili s tatom. Na sudu je svjedočio da želi biti usvojen.

"Morao sam proći kompletan sudski process," Mourning je izjavio 20 godina kasnije. "Nisam želio da favorizujem ni mamu ni tatu. Jednostavno sam sudu rekao svoju želju i oni su dalje postupali u skladu sa zakonom.Radije bih napustio naš dom nego nastavio takav život."

Prvih godinu dana Alonzo je živio u sirotištu. Sud se obavezao da će mu naći porodicu koja će ga primiti. Nekoliko parova je dolazilo na intervjue prije nego se pojavila Fannie Threet. Bivša profesorica engleskog jezika i matetmatike je tokom svog života usvojila i odgojila preko 40 djece. Alonzo je bio jedan od njih.

"Zauvijek ću pamtiti kuću od crvene cigle i školsku tablu u dnevnom boravku," kaže Zo. "Ona je žena koju i danas zovem Mama". U školi su se redovno rugali Alonzu zbog kratke odjeće jer novca za nove stvari u njegovoj novoj porodici nije bilo. Imao je 13 godina i bio je visok 192 cm. Do 15. godine je narastao do 204 cm. Dugi rukavi su mu sezali do pola podlaktica, a nogavice su bile kao podrezana trenerka.

Djeca, zlobna kao i uvijek su mu govorila da je "prljav", "čudak" i "Frankenštajn".On se nekoliko puta potukao, ali je uglavnom šutio i trpio. Alonzova velika želja je bila da igra američki fudbal. Kako nije imao odgovarajuću obuću za to, igrao je u dubokim patikama. Kombinacija visine i dubokih patika je dovodila do toga da je Zo padao prilikom svake kretnje. Saigrači su se smijali. Uplakan je došao kući, I poželio da se, kako kaže prvi put u životu nekome povjeri Fannie ga je saslušala i rekla nešto što je zauvijek ostalo u Mourningovoj glavi:

"Bog te je obdario visinom. Uvijek hodaj uspravno, visoko podignutog čela. Budi vrijedan i desiće ti se divne stvari u životu." Dan kada je fudbal zamjenio košarkom je bila jedna od tih divnih stvari.

John Thompson je uvijek bio impozantna i kontroverzna figura američke košarke. Kada John sa svojih 208 cm uđe u bilo koju prostoriju ljudi ga primjete. Ja sam Thompsona zapamtio po bijelom peškiru koji je za sreću nosio preko ramena tokom svake utakmice. Thompson, govorili su stručnjaci, nije pravio samo košarkaše, trudio se I da gradi karakter prije svega.

U njegovom vrijeme Afroamerikanac trener je bio prava rijetkost. Thompson je sve te uvrede, potcjenjivanja i omalovažavanja koristio kao prednost za sebe i svoju ekipu. Zvali su ih "12 ljutih crnaca". Mentalitet Thompsona je uvijek bio "Mi protiv ostatka svijeta", odnosno "Ovi tamo misle da smo mi glupi I lijeni, da nemamo pojma. Smiju nam se. Hajde da im pokažemo.". Idealno utočište za nekoga kakav je bio Alonzo.

Mourning je od početka obožavao da trenira. Želio je da pokaže da postoji barem jedna stvar u kojoj momak poput njega može biti dobar. Zbog radnih navika su ga svi treneri od Thompsona do Rileya obožavali. Kada su ostali odmarali Zo je trenirao. Kada je padala kiša Zo je trčao. Kada je padao snijeg Zo je kao u inat igrao košarku na vanjskom terenu. Njegova volja je bila nesalomljiva. Zato je valjda i toliko puta testiran u životu.

Na Georgetownu je u Mourningov život nakratko ušao Rayful Edmond III. Ova priča ne bi značila ništa da Edmond III nije bio najveći diler drogom na širem prostoru Washingtona te čovjek čija je banda prema nekim informacijama bila odgovorna za ubistva preko 40 ljudi. Edmond nije želio Alonzu prodati drogu, niti ga uvući u bilo kakav kriminal. Edmond je bio jedan od najvećih navijača Georgetown Hoyasa. Toliko je obožavao G'town da je poginule članove svoje bande sahranjivao u dresovima Hoyasa. Ubrzo su počele priče kako je Zo upao u loše društvu, kako konzumira drogu.

Thompsonu nije više trebalo. Pozvao je Edmonda telefonom. Legenda kaže da je John Thompson rekao: "Ostavi Alonza na miru. Priđeš li još jednom mojim momcima, ja ću te ubiti." Edmond se navodno samo nasmijao na ove prijetnje, ali više nikada nije prišao igračima Georgetowna. Nije se plašio Thompsona, previše je volio tim...

Alonzo Mourning je bio drugi izbor NBA drafta 1992. godine. Prvi pick je bio Shaquille O'Neal. Njihove borbe tokom narednih osam godina su postale jedan od najvećih rivaliteta u ligi. Tokom priprema za SP 1994. godine u Torontu treninzi Dream Teama II su postali poligon za igru 1 na 1 O'Neala i Mourninga gdje se redovno išlo do granice fizičkog obračuna. Priča kaže da je Don Nelson uglavnom zijevao dok je na jednom košu trojke šutirao Joe Dumars. Na drugom košu ostatak ekipe je svako malo gledao međusobni duel Zoa i Shaqa. Alonzo ima proporcije krilnog centra 207 cm 118 kg. Shaq je bio I ostao pokretna zgrada sa 216 cm 142 kg. Opet Zo nije uzmicao ni centimetra. Mnogi će reći da je bio jedini centar koji je Shaqa u naponu snage mogao čuvati bez pomaganja.

(Anegdota koju pamtim sa tog prvenstva koje sam gledao uz pomoć akumulatora je koškanje između Mourninga i Fasoulasa nakon čega je Zo zamahnuo prema grčkom centru. Iako kontakta nije ni bilo, Fasoulas se pokrio sa obje ruke po glavi I gotovo pao na parket. Zbunjeni Alonzo se osvrtao oko sebe, dok se američka klupa bukvalno gušila od smijeha.)

Klubovi su se mijenjali. Charlotte, Miami, New Jersey, Toronto pa opet Miami . Alonzo je svuda donosio čvrstinu i beskompromisnost. Srce je uvijek nosio na rukavu. Isprovocirati Alonza? Nikakav problem. Tehničke greške, obračuni sa protivničkim igračima, trenerima, publlikom. Nakon eliminacije u play offu od Chicaga, Zo je plakao u kancelariji Pata Rileya i proglasio sebe za glavnog krivca.Nikada mu nije bilo svejedno. Smijao sam se kada je Alonzo pogodio trojku u play offu '97 koja je izbacila Knickse iz play offa. Zatim je napregao bicepse, a kamera nacionalnog kanala NBC ga je zumirala dok je urlao na publiku u MSG-u "Yeah, motherfuckers!!".

(Grant Hill je jednom spektakularno zakucao preko Zoa koji je usput pao na parket. Hill je stao iznad njega I odmjerio ga. Alonzo se odmah ustao u namjeri da udari Hilla, ali je uskočio veteran Joe Dumars. Mourning se sjeća: "Dumars mi je rekao, to je Grant Hill, čovječe! Nećeš valjda udariti Hilla? Ma daj....")

Nakon olimpijskih igara u Sydneyu, počeli su prvi znaci Mourningove bolesti. Obezbijeđen mu je privatni avion kako bi prisustvovao rođenju djeteta. U povratku su mu otekle noge. Pripisao je to dugom letu i nastavio igrati pomogavši selekciji SAD-a da osvoji zlatnu olimpijsku medalju. Oticanje se nastavilo i u Miamiju i tada je Alonzo odlučio potražiti ljekarsku pomoć. Nakon serije testova, Alonzo je sjedio na rubu kreveta kada je stigao poziv doktora Geralda Appela. "Alonzo, ozbiljno si bolestan. Imaš nešto što se zove focal glomerulosclerosis. To je bolest koja napada i razara bubrege."

U najtežem danu svog života Alonzo je imao samo tri pitanja za doktora. Ovim redoslijedom. Hoću li umrijeti? Ima li lijeka? Hoću li moći ponovo igrati košarku?

Kada je dobio odgovore počeo se mentalno pripremati. Iako su mu noge oticale tako da je pritisak prstom na butni mišić stvarao udubljenje koje se zadržavalo i po minut. Iako je uzimao 14 raziličitih vrsta lijekova dnevno, Zo se vratio na teren. Doktori su vjerovali da transplantacija neće biti potrebna. Na žalost nisu bili u pravu.

Preko 600 ljudi se prijavilo za doniranje bubrega. Prvi je testiranja za kompatibilnost krvne grupe i bubrega prošao Alonzov košarkaški idol, Patrick Ewing. Veza Georgetowna je bila tako jaka. Ewing je bio spreman da se odrekne dijela svog tijela kako bi pomogao život momka kojem je bio životni uzor. Jedan čovjek je uzeo godišnji odmor u San Franciscu kako bi otišao na testiranje. Mourninga nikada nije sreo u životu. Košarku nije volio. Izbor je na kraju pao na Alonzovog dalekog rođaka, bivšeg marinca Jasona Coopera. Operacija je trajala tri sata. Nakon što se probudio Alonzo je plakao.

"To je bio prvi put da sam plakao od kada mi je otkrivena bolest. Nakon tri godine tenzija, nesigurnosti, muke.. sve je izašlo na površinu.".

Tokom tri godine Zo je uporno čitao samo dvije knjige. Bibliju i životnu priču Lancea Armstronga. Lance mu je tokom čitavog liječenja pružao podršku. Armstrongova priča je dotakla milione ljudi. Njegov povratak je bio nada i inspriracija za većinu kako sportista tako i običnih ljudi. Alonzo nije bio izuzetak. "Bože, ako me ikada podigneš na noge i daš mi snage da nastavim da treniram... Uvijek ću raditi sve u mojoj moći da se čuvam."

Vratio se. Ja sam bio van sebe od radosti.

Tri godine sam gotovo svaki dan otvarao internet izdanje Miami Heralda u potrazi za informacijama koje su bilo vrlo šture. Čovjek koji po vlastitom priznanju nije mogao da prvih mjesec dana treninga podigne teg od pet kilograma (ruke su mu drhtale), se vratio sa transplantiranim bubregom. Isti onaj ljutiti pogled. Gotovo ista muskulatura. Jedina razlika je bila žuta gumena narukvica na desnoj ruci. Narukvica na kojoj piše "Livestrong" je simbol Lance Armstronga. (Kasnije smo saznali da je čika Lance u svoj organizam unosio najširu moguću paletu dopinga i da je sva njegova priča o mentalnoj snazi i čeličnoj volji bila čista laž.) Tržišna vrijednost joj je jedan dolar. Psihička? Mourningu je značila sve.

Miami sa Shaqom, Wadeom i Mourningom se dokopao NBA finala. Sa druge strane je stajao Dallas sa Dirkom Nowitzkim. Svi su vidjeli Mavse kao favorite ali " kako Dallas da poentira iz reketa u kojem su Shaq I Zo? Nema šanse."  U šestoj odlučujućoj utakmici Mourning je podijelio pet blokada za 14 minuta na parketu. Konfeti, šampanjac(kojeg je izbjegao. Zo pije samo sok od brusnice) I šampionska titula.

Sve vrijeme borbe sa bolešću, Mourning nije prekidao humanitarni rad. Raznim akcijama je do sada prikupio preko 15 miliona dolara u humanitarne svrhe. Kenny Smith je to sjajno opisao "koliko god da je bio dobar košarkaš, toliko je bolji kao čovjek. Pomoć drugima je njegov životni poziv." Kao da transplantacija nije bila dovoljna. Protiv Atlante od svih ekipa, Alonzo je povrijedio koljeno. Ušlo je medicinsko osoblje sa nosilima, ali ih je Mourning nakon nekoliko minuta previjanja jednostavno otjerao. Nije bilo govora o tome da ga iznesu sa terena. Uz pomoć saigrača se pridigao i odšepao sa terena. Još jedna teška operacija. Još jedan dug oporavak.

Ovaj put povratka nije bilo. Alonzo je na pres konferenciji saopštio da završava svoju košarkašku karijeru. "Mislim da ima million ljudi koji bi voljeli proći putem kojim sam ja prošao".

Da li biste se zaista mijenjali sa Mourningom? Bez obzira na novac i slavu.

Opet sama činjenica da on vjeruje u to dovoljno govori o kakvom se čovjeku radi. Mourning jednostavno ne vidi izazove, samo ciljeve. Ne osjeća bol, samo zadovoljstvo zbog nečega što je obavio do kraja.

Nije bilo suza na oproštaju. Samo jedan uzdah olaškanja. Nijedna ga prepreka nije zaustavila. Nijedna ga poteškoća nije slomila. Mourning odlazi na svoj način. Drugačije se i nije moglo završiti.