Igrao sam mnogo mečeva u Ligi šampiona, osvajao sve trofeje u Holandiji, trenirao i igrao sa Maradonom... Ali moj najvažniji fudbalski doživljaj, ipak, je Mundijal.
Meni je Svjetski kup u Francuskoj bio i još više od toga jer sam ga dočekao u poznim igračkim godinama i nakon mnogo toga neprijatnog što sam nezasluženo proživljavao kao fudbaler. Žalim i danas samo što ga nismo okončali boljim rezultatom. Jer, imali smo tim za najveća djela. Makar za polufinale. Ali, da idemo redom.
Prvo ću o atmosferi: Još me i danas pomalo boli neki negativni naboj koji je pravljen oko reprezentacije. Pojedini mediji su javljali svašta, da bančimo do tri iza ponoći, da slabo treniramo, da se bijemo na treninzima... Situacija je bila upravo obratna - Imam jako bogato igračko iskustvo a ne pamtim ekipu koja je prolazila kroz pripreme i takmičarski ciklus u boljoj atmosferi od te selekcije SR Jugoslavije. Bili smo kao porodica. Složni i silno motivisani da uradimo nešto veliko.
Meni je poziv u državni tim stigao nakon godina u kojim sam podnosio neshvatljivo prezrenje u dijelu javnosti zbog neistinite informacije da sam igrao ili se spremam da zaigram za jednu drugu reprezentaciju. Nisam sebi nisam dopustio da se bavim politikom. Iskreni sam patriota, bio i ostao i zato mi je jako važan bio taj nastup u reprezentaciji zemlje čiji sam državljanin u to vrijeme bio. Tako sam vaspitan.
Zle glasine su me, međutim, udaljile od državnog tima i trebao je da se desi slučajni susret Gusa Hidinka i Slobodana Santrača na jednoj utakmici, kada je Holanđanin upitao našeg tadašnjeg selektora što ne zove i mene. Ubrzo nakon toga, pred meč sa Španijom u Beogradu, zbog povreda nekoliko standardnih reprezentativaca selektor me je pozvao da, kako se to žargonski kaže “popunim rupu”. Šansu sam iskoristio i od tada pa do kraja Mundijala u Francuskoj bio sam standardan u prvom timu.
U to vrijeme reprezentacija SRJ je imala nevjerovatan kvalitet. Kad razmišljam o toj ekipi u svijetlu novca koji se danas daje nekim igračima, upitam se koliko bi danas vrjedili Savićević i Stojković? S obzirom na kvalitet ovih igrača koji se plaćaju po 20-30 miliona, njihova cijena bila bi valjda 200-300 miliona? Mijatović je te godine bio najbolji igrač Evrope. Nije dobio priznanje jer je dolazio iz Crne Gore. Ali, neću o tim stvarima ovom prilikom. Podsjećanjem na nevjerovatan kvalitet te ekipe želio sam da objasnim zašto sam pristao da zaigram na Mundijalu lijevog beka, iako sam većinu mečeva u karijeri proveo na sredini terena u ofanzivim zadacima.
Kad mi je Santrač zatražio da zaigram na lijevom beku, prvi put u životu, sjetio sam se epizode s početka karijere i savjeta koji sam dobio od Miša Folića u jednoj sličnoj situaciji kada sam u Budućnosti morao da pristanem da igram na desnom beku. Rekao mi je da igram što se od mene traži, i iskoristim prave prilike da se ubacim napred i pokažem šta znam najbolje da igram. Mišo me je naučio i još jednoj finesi važnoj za građenje karijere - da budem najbolji tokom poslednjih 20-ak minuta.
“Svi pamte finiš, malo ko se sjeća uvodnih pola sata”, ispričao mi je i to nisam nikada
zaboravljao. U za nas ključnom meču Mundijala, protiv Njemačke, nažalost, nisam bio u prilici da odigram najbolji finiš meča u karijeri, kako sam planirao. Dobio sam jak udarac u koljeno i bila je neophodna izmjena. Bol je bio strašan, ali se dobro sjećam izmjene koja se čekala više od pet minuta. Baš u tom periodu smo primili gol kojim su Njemci smanjili na 2:1.
Znali smo da je duel sa “pancerima” bio ključ koji nam otvara vrata same završnice Mundijala. I igrali smo taj meč nevjerovatno. Sve je išlo kako smo planirali a onda se desio taj naš balkanski sindrom. Fudbal i boks su valjda jedini sportovi u kojima možeš da budeš bolji 99 odsto meča.i da ga na kraju izgubiš. Zbog trenutka nepažnje, pada koncentracije, opuštanja desi se nokaut i bude sve gotovo. Mi protiv Njemaca nismo poraženi, ali je 2:2 nakon vođstva od 2:0 i apsolutne dominacije bilo ravno porazu.
Nažalost, put do velikih rezultata u fudbalu ne trpi ni najmanje propuste, taktičku nedisciplinu ili neopreznost. A naš mentalitet je, nažalost, takav - kad smo sigurni da pobjeđujemo, opustimo se, ne držimo se više pravila defanzive kao što smo do trenutka dok smo gradili igru i rezultat. Koliko se to puta, uostalom, desilo nekoj od naših reprezentacija. Upravo su takve sitnice krive što nikada sa državnim timom nismo osvojili neki veliki trofej.
Kazna za taj pad u finišu već dobijenog duela sa Njemcima bio je meč sa Holandijom u drugom kolu umjesto sa tada prosječnim Meksikom. Bila je to jedna od onih čuvenih
selekcija “lala” ali mi se nijednog trenutka. Pred taj meč nismo opraštali od Mundijala. Svako u timu, znao je kakvim arsenalom raspolažemo i vjerovali smo da možemo da idemo dalje.
I Holanđani su dobro znali s kim igraju pa su pokušali da nas dotuku “blic krigom”. Nadigrali su nas i dobili prvo poluvrijeme 1:0. A onda je sve krenulo u obratnom smjeru.
Dugo vremena sam igrao u Holandiji i znam dobro njihov jezik a i oni znaju mene. Nakon izjednačenja, zapitkivali su me u svakoj pauzi: “Šta vam se to desilo pa ste ovako zaigrali”. A onda su došle one stative i promašeni ziceri, potom i kazna u poslednjim sekundama nadoknade kad je Davids sa 20 metara provukao loptu u mrežu...
Ne znam, Peđa Mijatović nikada u životu nije onako šutirao penal, a vjerujem i da ga danas šutne na isti način da bi postigao gol. Ali to je bio jedan od onih dana kad “đavo radi po svome”.
Razmišljajući kasnije o našem nastupu na Mundijalu u Francuskoj, nametala su mi se pitanja da li bi bilo bolje da je Santrač izvodio ekipu sa manje virtuoza a više disciplinovanih ratnika? Ne znam pravi odgovor. Disciplinovani možda ne bi uspjeli da nadigraju Njemačku i jedno poluvrijeme sjajnu Holandiju. A tu je i činjenica da ljudi na stadione oduvijek dolaze da gledaju virtuoze poput Mesija i Ronalda, a ne tika-taka dobacivanje dobrih i disciplinovanih trkača.
Nedosanjani francuski san
Bivši fudbaler, sada trener. Željko Petrović je bio u generaciji jugoslovenske reprezentacije koja je igrala na Mundijalu u Francuskoj 1998. godine.Igrao je sa mnogim legendama. I on je napravio transfer u MONDO u narednih mesec dana!
Igrao sam mnogo mečeva u Ligi šampiona, osvajao sve trofeje u Holandiji, trenirao i igrao sa Maradonom... Ali moj najvažniji fudbalski doživljaj, ipak, je Mundijal.
Meni je Svjetski kup u Francuskoj bio i još više od toga jer sam ga dočekao u poznim igračkim godinama i nakon mnogo toga neprijatnog što sam nezasluženo proživljavao kao fudbaler. Žalim i danas samo što ga nismo okončali boljim rezultatom. Jer, imali smo tim za najveća djela. Makar za polufinale. Ali, da idemo redom.
Prvo ću o atmosferi: Još me i danas pomalo boli neki negativni naboj koji je pravljen oko reprezentacije. Pojedini mediji su javljali svašta, da bančimo do tri iza ponoći, da slabo treniramo, da se bijemo na treninzima... Situacija je bila upravo obratna - Imam jako bogato igračko iskustvo a ne pamtim ekipu koja je prolazila kroz pripreme i takmičarski ciklus u boljoj atmosferi od te selekcije SR Jugoslavije. Bili smo kao porodica. Složni i silno motivisani da uradimo nešto veliko.
Meni je poziv u državni tim stigao nakon godina u kojim sam podnosio neshvatljivo prezrenje u dijelu javnosti zbog neistinite informacije da sam igrao ili se spremam da zaigram za jednu drugu reprezentaciju. Nisam sebi nisam dopustio da se bavim politikom. Iskreni sam patriota, bio i ostao i zato mi je jako važan bio taj nastup u reprezentaciji zemlje čiji sam državljanin u to vrijeme bio. Tako sam vaspitan.
Zle glasine su me, međutim, udaljile od državnog tima i trebao je da se desi slučajni susret Gusa Hidinka i Slobodana Santrača na jednoj utakmici, kada je Holanđanin upitao našeg tadašnjeg selektora što ne zove i mene. Ubrzo nakon toga, pred meč sa Španijom u Beogradu, zbog povreda nekoliko standardnih reprezentativaca selektor me je pozvao da, kako se to žargonski kaže “popunim rupu”. Šansu sam iskoristio i od tada pa do kraja Mundijala u Francuskoj bio sam standardan u prvom timu.
U to vrijeme reprezentacija SRJ je imala nevjerovatan kvalitet. Kad razmišljam o toj ekipi u svijetlu novca koji se danas daje nekim igračima, upitam se koliko bi danas vrjedili Savićević i Stojković? S obzirom na kvalitet ovih igrača koji se plaćaju po 20-30 miliona, njihova cijena bila bi valjda 200-300 miliona? Mijatović je te godine bio najbolji igrač Evrope. Nije dobio priznanje jer je dolazio iz Crne Gore. Ali, neću o tim stvarima ovom prilikom. Podsjećanjem na nevjerovatan kvalitet te ekipe želio sam da objasnim zašto sam pristao da zaigram na Mundijalu lijevog beka, iako sam većinu mečeva u karijeri proveo na sredini terena u ofanzivim zadacima.
Kad mi je Santrač zatražio da zaigram na lijevom beku, prvi put u životu, sjetio sam se epizode s početka karijere i savjeta koji sam dobio od Miša Folića u jednoj sličnoj situaciji kada sam u Budućnosti morao da pristanem da igram na desnom beku. Rekao mi je da igram što se od mene traži, i iskoristim prave prilike da se ubacim napred i pokažem šta znam najbolje da igram. Mišo me je naučio i još jednoj finesi važnoj za građenje karijere - da budem najbolji tokom poslednjih 20-ak minuta.
“Svi pamte finiš, malo ko se sjeća uvodnih pola sata”, ispričao mi je i to nisam nikada
zaboravljao. U za nas ključnom meču Mundijala, protiv Njemačke, nažalost, nisam bio u prilici da odigram najbolji finiš meča u karijeri, kako sam planirao. Dobio sam jak udarac u koljeno i bila je neophodna izmjena. Bol je bio strašan, ali se dobro sjećam izmjene koja se čekala više od pet minuta. Baš u tom periodu smo primili gol kojim su Njemci smanjili na 2:1.
Znali smo da je duel sa “pancerima” bio ključ koji nam otvara vrata same završnice Mundijala. I igrali smo taj meč nevjerovatno. Sve je išlo kako smo planirali a onda se desio taj naš balkanski sindrom. Fudbal i boks su valjda jedini sportovi u kojima možeš da budeš bolji 99 odsto meča.i da ga na kraju izgubiš. Zbog trenutka nepažnje, pada koncentracije, opuštanja desi se nokaut i bude sve gotovo. Mi protiv Njemaca nismo poraženi, ali je 2:2 nakon vođstva od 2:0 i apsolutne dominacije bilo ravno porazu.
Nažalost, put do velikih rezultata u fudbalu ne trpi ni najmanje propuste, taktičku nedisciplinu ili neopreznost. A naš mentalitet je, nažalost, takav - kad smo sigurni da pobjeđujemo, opustimo se, ne držimo se više pravila defanzive kao što smo do trenutka dok smo gradili igru i rezultat. Koliko se to puta, uostalom, desilo nekoj od naših reprezentacija. Upravo su takve sitnice krive što nikada sa državnim timom nismo osvojili neki veliki trofej.
Kazna za taj pad u finišu već dobijenog duela sa Njemcima bio je meč sa Holandijom u drugom kolu umjesto sa tada prosječnim Meksikom. Bila je to jedna od onih čuvenih
selekcija “lala” ali mi se nijednog trenutka. Pred taj meč nismo opraštali od Mundijala. Svako u timu, znao je kakvim arsenalom raspolažemo i vjerovali smo da možemo da idemo dalje.
I Holanđani su dobro znali s kim igraju pa su pokušali da nas dotuku “blic krigom”. Nadigrali su nas i dobili prvo poluvrijeme 1:0. A onda je sve krenulo u obratnom smjeru.
Dugo vremena sam igrao u Holandiji i znam dobro njihov jezik a i oni znaju mene. Nakon izjednačenja, zapitkivali su me u svakoj pauzi: “Šta vam se to desilo pa ste ovako zaigrali”. A onda su došle one stative i promašeni ziceri, potom i kazna u poslednjim sekundama nadoknade kad je Davids sa 20 metara provukao loptu u mrežu...
Ne znam, Peđa Mijatović nikada u životu nije onako šutirao penal, a vjerujem i da ga danas šutne na isti način da bi postigao gol. Ali to je bio jedan od onih dana kad “đavo radi po svome”.
Razmišljajući kasnije o našem nastupu na Mundijalu u Francuskoj, nametala su mi se pitanja da li bi bilo bolje da je Santrač izvodio ekipu sa manje virtuoza a više disciplinovanih ratnika? Ne znam pravi odgovor. Disciplinovani možda ne bi uspjeli da nadigraju Njemačku i jedno poluvrijeme sjajnu Holandiju. A tu je i činjenica da ljudi na stadione oduvijek dolaze da gledaju virtuoze poput Mesija i Ronalda, a ne tika-taka dobacivanje dobrih i disciplinovanih trkača.
Igrao sam mnogo mečeva u Ligi šampiona, osvajao sve trofeje u Holandiji, trenirao i igrao sa Maradonom... Ali moj najvažniji fudbalski doživljaj, ipak, je Mundijal.
Meni je Svjetski kup u Francuskoj bio i još više od toga jer sam ga dočekao u poznim igračkim godinama i nakon mnogo toga neprijatnog što sam nezasluženo proživljavao kao fudbaler. Žalim i danas samo što ga nismo okončali boljim rezultatom. Jer, imali smo tim za najveća djela. Makar za polufinale. Ali, da idemo redom.
Prvo ću o atmosferi: Još me i danas pomalo boli neki negativni naboj koji je pravljen oko reprezentacije. Pojedini mediji su javljali svašta, da bančimo do tri iza ponoći, da slabo treniramo, da se bijemo na treninzima... Situacija je bila upravo obratna - Imam jako bogato igračko iskustvo a ne pamtim ekipu koja je prolazila kroz pripreme i takmičarski ciklus u boljoj atmosferi od te selekcije SR Jugoslavije. Bili smo kao porodica. Složni i silno motivisani da uradimo nešto veliko.
Meni je poziv u državni tim stigao nakon godina u kojim sam podnosio neshvatljivo prezrenje u dijelu javnosti zbog neistinite informacije da sam igrao ili se spremam da zaigram za jednu drugu reprezentaciju. Nisam sebi nisam dopustio da se bavim politikom. Iskreni sam patriota, bio i ostao i zato mi je jako važan bio taj nastup u reprezentaciji zemlje čiji sam državljanin u to vrijeme bio. Tako sam vaspitan.
Zle glasine su me, međutim, udaljile od državnog tima i trebao je da se desi slučajni susret Gusa Hidinka i Slobodana Santrača na jednoj utakmici, kada je Holanđanin upitao našeg tadašnjeg selektora što ne zove i mene. Ubrzo nakon toga, pred meč sa Španijom u Beogradu, zbog povreda nekoliko standardnih reprezentativaca selektor me je pozvao da, kako se to žargonski kaže “popunim rupu”. Šansu sam iskoristio i od tada pa do kraja Mundijala u Francuskoj bio sam standardan u prvom timu.
U to vrijeme reprezentacija SRJ je imala nevjerovatan kvalitet. Kad razmišljam o toj ekipi u svijetlu novca koji se danas daje nekim igračima, upitam se koliko bi danas vrjedili Savićević i Stojković? S obzirom na kvalitet ovih igrača koji se plaćaju po 20-30 miliona, njihova cijena bila bi valjda 200-300 miliona? Mijatović je te godine bio najbolji igrač Evrope. Nije dobio priznanje jer je dolazio iz Crne Gore. Ali, neću o tim stvarima ovom prilikom. Podsjećanjem na nevjerovatan kvalitet te ekipe želio sam da objasnim zašto sam pristao da zaigram na Mundijalu lijevog beka, iako sam većinu mečeva u karijeri proveo na sredini terena u ofanzivim zadacima.
Kad mi je Santrač zatražio da zaigram na lijevom beku, prvi put u životu, sjetio sam se epizode s početka karijere i savjeta koji sam dobio od Miša Folića u jednoj sličnoj situaciji kada sam u Budućnosti morao da pristanem da igram na desnom beku. Rekao mi je da igram što se od mene traži, i iskoristim prave prilike da se ubacim napred i pokažem šta znam najbolje da igram. Mišo me je naučio i još jednoj finesi važnoj za građenje karijere - da budem najbolji tokom poslednjih 20-ak minuta.
“Svi pamte finiš, malo ko se sjeća uvodnih pola sata”, ispričao mi je i to nisam nikada
zaboravljao. U za nas ključnom meču Mundijala, protiv Njemačke, nažalost, nisam bio u prilici da odigram najbolji finiš meča u karijeri, kako sam planirao. Dobio sam jak udarac u koljeno i bila je neophodna izmjena. Bol je bio strašan, ali se dobro sjećam izmjene koja se čekala više od pet minuta. Baš u tom periodu smo primili gol kojim su Njemci smanjili na 2:1.
Znali smo da je duel sa “pancerima” bio ključ koji nam otvara vrata same završnice Mundijala. I igrali smo taj meč nevjerovatno. Sve je išlo kako smo planirali a onda se desio taj naš balkanski sindrom. Fudbal i boks su valjda jedini sportovi u kojima možeš da budeš bolji 99 odsto meča.i da ga na kraju izgubiš. Zbog trenutka nepažnje, pada koncentracije, opuštanja desi se nokaut i bude sve gotovo. Mi protiv Njemaca nismo poraženi, ali je 2:2 nakon vođstva od 2:0 i apsolutne dominacije bilo ravno porazu.
Nažalost, put do velikih rezultata u fudbalu ne trpi ni najmanje propuste, taktičku nedisciplinu ili neopreznost. A naš mentalitet je, nažalost, takav - kad smo sigurni da pobjeđujemo, opustimo se, ne držimo se više pravila defanzive kao što smo do trenutka dok smo gradili igru i rezultat. Koliko se to puta, uostalom, desilo nekoj od naših reprezentacija. Upravo su takve sitnice krive što nikada sa državnim timom nismo osvojili neki veliki trofej.
Kazna za taj pad u finišu već dobijenog duela sa Njemcima bio je meč sa Holandijom u drugom kolu umjesto sa tada prosječnim Meksikom. Bila je to jedna od onih čuvenih
selekcija “lala” ali mi se nijednog trenutka. Pred taj meč nismo opraštali od Mundijala. Svako u timu, znao je kakvim arsenalom raspolažemo i vjerovali smo da možemo da idemo dalje.
I Holanđani su dobro znali s kim igraju pa su pokušali da nas dotuku “blic krigom”. Nadigrali su nas i dobili prvo poluvrijeme 1:0. A onda je sve krenulo u obratnom smjeru.
Dugo vremena sam igrao u Holandiji i znam dobro njihov jezik a i oni znaju mene. Nakon izjednačenja, zapitkivali su me u svakoj pauzi: “Šta vam se to desilo pa ste ovako zaigrali”. A onda su došle one stative i promašeni ziceri, potom i kazna u poslednjim sekundama nadoknade kad je Davids sa 20 metara provukao loptu u mrežu...
Ne znam, Peđa Mijatović nikada u životu nije onako šutirao penal, a vjerujem i da ga danas šutne na isti način da bi postigao gol. Ali to je bio jedan od onih dana kad “đavo radi po svome”.
Razmišljajući kasnije o našem nastupu na Mundijalu u Francuskoj, nametala su mi se pitanja da li bi bilo bolje da je Santrač izvodio ekipu sa manje virtuoza a više disciplinovanih ratnika? Ne znam pravi odgovor. Disciplinovani možda ne bi uspjeli da nadigraju Njemačku i jedno poluvrijeme sjajnu Holandiju. A tu je i činjenica da ljudi na stadione oduvijek dolaze da gledaju virtuoze poput Mesija i Ronalda, a ne tika-taka dobacivanje dobrih i disciplinovanih trkača.
