Sada je jasno. Od povlačenja Michaela Jordana niko nije imao uspješniju karijeru od Tima Duncana. Vrlo tiho, Timmy je sastavio 17 konstantnih sezona pobjeda, titula, napornog rada, gledanja svog posla i nekih individalnih priznanja kojima ne pridaje značaj. Isključivo ga je zanimalo da njegov tim igra dobro i to je odradio do kraja. Petostruki šampion, 5-1 u finalima, njegov tim nikada nije propustio plej-of. Uspješan? Najuspješniji...

Američki komentator je objašnjavao: "Navijači Dukea porede Tima Duncana sa likom iz 'Zvjezdanih staza'. Ovaj momak sa Djevičanskih Ostrva, kojem je izborni predmet psihologija, vrlo rijetko pokazuje emocije tokom utakmica. Ipak, Dick, mnogi ga smatraju najboljim centrom u ACC konferenciji."

Onda je legendarni Dick Vitale raspalio: "Nego šta bejbi!! On je vrlo kasno počeo da se bavi košarkom, ali bez obzira na to, djeluje da je već sada tehnički potpuno obučen za poziciju centra. Ne forsira. Radi ono što ekipi treba u tom trenutku i uvijek je odličan u skoku i...." trajalo je još barem tri minute...

Tony Rutland je danas policajac u Atlanti. Bek šuter iz te ekipe, izuzetno talentovani Jerry Braswell je fitnes trener. Loren Woods (vjerujem da ga se sjećate iz Efesa), momak koji je trebao biti Tim Duncan poslije Tima Duncana, završava profi karijeru u Bejrutu. Tim Duncan i dalje jaše...

San Antonio pamtim još iz vremena kada je Rod Strickland bio prvi plej, a Terry Cummings realna opcija na poziciji krilnog centra. David Robinson je uz Pippena vjerovatno bio najbolje građen košarkaš ikada, ali je konkurencija u tim godinama bila prejaka. Tu su se još šunjali i nestvarno talentovani, ali problematični Lloyd Daniels, Willie Anderson i svemoćni Vinny Del Negro. Jednostavno, dok se Duncan nije pojavio, Spursi nisu mogli ništa.

Kažu da ekipa poprimi obrise svog najboljeg igrača. Tako je i San Antonio uglavnom izgledao kao Duncan. Metodično, konstantno, na momente sterilno, uglavnom neatraktivno, ali što je najvažnije - završavali su posao. Tim Duncan se uvijek vraćao i uvijek gurao sebe i svoje saigrače naprijed. Više valjda ne možeš da tražiš. Zbog Duncana, Spursi su u proteklih 17 godina uvijek bili u igri. Titule, ispadanja u prvom krugu, porazi i pobjede na jednu loptu, ali 17 godina biti svake godine tu negdje ili biti najbolji... ne postoji puno igrača koji mogu da vam donesu takve rezultate.

San Antonio nikada nije odbranio titulu, ali osvojiti pet komada u gotovo dvije decenije i svake od tih godina biti učesnik plej-ofa, to je za apsolutno poštovanje. Svako može da pleše jedno ljeto. Biti uspješan na NBA nivou 17 godina, konstantno imati više pobjeda nego poraza, biti u stanju da pronađeš motiv svakog ljeta, da ponovo radiš isto i da to bude dobro. To je najveći kvalitet Tima Duncana.

Čovjek je sve ove godine uspjevao da se poveže sa saigračima na najbolji mogući način, bili oni Stephen Jackson, Malik Rose, Danny Green ili Patty Mills, da pronađe hemiju na terenu i učini da sve funkcioniše. Naravno da velike zasluge imaju i svi ostali bitni ljudi u toj organizaciji. Ali kada neko smrša 12 kilograma u 36-oj godini, nakon četiri osvojene titule, kada promjeni način trčanja u četvrtoj deceniji života kako bi smanjio pritisak na koljena, kada nakon što ga svi otpišu prije četiri godine povuče tim do još dva finala i još jedne titule prvaka - kako to drugačije objasniti nego ljubavlju prema košarci?

Duncan je uzimao manje novca od realne vrijednosti kako bi tim izgledao bolje, Duncan se bez riječi potpuno prilagodio novom stilu igre Spursa. Duncan čak ni u najboljim danima nije pričao o "volji pobjednika" nego je te stvari radio na terenu. Njegovo liderstvo nije podrazumijevalo zlostavljanje saigrača da svi vide, niti kada niko ne gleda. Duncan će ti na svaki tvoj propust koji uoči skrenuti pažnju na lijep način, koji ako hoćeš da shvatiš, možeš. Ako nećeš, pa... ima ko hoće.

Kao igrača ga nikada nisam volio, jednostavno je tako. Ništa me u njegovoj igri nije uzbuđivalo. U pamćenju su mi ostala samo dva njegova koša u čitavoj karijeri. Šut u padu preko Shaqa 2004. godine koji je poništio Fisher i trojka protiv Phoenixa u playoffu prije šest godina. Ostalo je kao u nekom polusnu šuteva od tablu, poluhoroga koji se kotrljaju po obruču, poena iz odbojke. I tako do broja od 25 hiljada. Opet, niko od svih NBA igrača koje sam ikada imao priliku da upoznam, nije ostavio dojam normalnijeg čovjeka. Ako nije u trenerci i majici bez rukava (svakoj majici otrgne rukave) Timmy je u tri broja većoj kariranoj košulji i sa obaveznim rancem na leđima. To je to. Jedina pratnja mu je ranac. Ostaje jedina NBA zvijezda koja nam je prije intervjua prva pružila ruku, ali onako ljudski. Znate ono kada biste ga bez ikakvog ustručavanja pitali: "Kralju, majke ti, ako nemaš šta da radiš hoćeš s nama na kafu?"

Duncan nije lažno skroman tip. Njemu zaista odgovara takav život. Ne osjeća gorčinu zato što su drugi popularniji, a manje uspješni na terenu. Ne želi da snima reklame, ne pati za pozornicama New Yorka i Los Angelesa. To je što je. Valjda je u pitanju ta neka ostrvska opuštenost, ali Duncanov stav nikada nije bio "Ja sam bitna ličnost". U sebi je uvijek imao malo tog momenta Mosesa Malonea, koji je van terena samo želio da ga ostave na miru. Opet, Moses se na taj način štitio kao neko ko nije imao bogat vokabular i ko nije završio školu. Duncan se rodio tako. Plivao, ležao na plaži, njie bio ograničen vremenom. On je primjer da želja za takmičenjem ne leži samo u momcima koji su iz geta ili koji nisu imali hljeba da jedu, pa ih je to vuklo. Duncan nema nikakve veze sa tim svijetom, a opet, kada svi oni odustaju, on i dalje ide.

Čak i da nije postao ovo što je danas, Timmy bi živio svoj život na isti način. Kod njega je, kako stari ljudi kažu, uvijek sve išlo po redu. Smrt majke ga je vjerovatno dodatno zatvorila u školjku, u oklop koji nosi i danas. Imao je 14 godina. Ona je pred smrt tražila da završi faks, on je održao obećanje. Uzalud skauti, uzalud pozicija na draftu. Tim je zacrtao svoj put, četiri godine i četiri godine su bile. Prvo mjesto na draftu ga je opet čekalo.

Ernest Hemingvej je u svom čuvenom romanu "Starac i more" pisao o starom ribaru Santjagu, kojem izmiče ulov. Starac Santjago je, kao i Duncan, imao oči čudne boje i za razliku od ostatka tijela, jedino je u njima bilo živosti i vedrine.

Kao i glavnog junaka knjige, i Duncana su prošle sezone otpisali nakon bolnog poraza u finalu i nakon što je u sedmoj utakmici promašio dva čista zicera pred kraj. Svi u Spursima su ponavljali da su taj poraz ostavili po strani nakon početka ove sezone... svi osim jednog čovjeka, koji je i dalje bio spreman da prizna koliko ga to grize.

 Nakon što je San Antonio, igrajući antologijsku košarku, obrisao pod sa Miamijem, pobjediviši posljednje tri utakmice sa 57 razlike, Duncan se iako osporavan kao i starac Santjago, vratio sa najvećim ulovom.

"Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobjeđen", čuveni je citat iz tog romana.

Zaista, gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom. Efikasnost, istrajnost, upornost, urađen posao. Sve to ide uz čovjeka koji je pretvorio Spurse u tim za sva vremena.

Prije 15 godina Tim Duncan je stajao na terenu Madison Square Gardena sa trofejom šampiona. Dve hiljade četrnaeste, drugi grad, ista slika. Karijera koja je tako tiha, a tako fascinantna. Tim Duncan... Nekoliko puta uništen, ali ne i pobjeđen...

Sada je jasno. Od povlačenja Michaela Jordana niko nije imao uspješniju karijeru od Tima Duncana. Vrlo tiho, Timmy je sastavio 17 konstantnih sezona pobjeda, titula, napornog rada, gledanja svog posla i nekih individalnih priznanja kojima ne pridaje značaj. Isključivo ga je zanimalo da njegov tim igra dobro i to je odradio do kraja. Petostruki šampion, 5-1 u finalima, njegov tim nikada nije propustio plej-of. Uspješan? Najuspješniji...

Američki komentator je objašnjavao: "Navijači Dukea porede Tima Duncana sa likom iz 'Zvjezdanih staza'. Ovaj momak sa Djevičanskih Ostrva, kojem je izborni predmet psihologija, vrlo rijetko pokazuje emocije tokom utakmica. Ipak, Dick, mnogi ga smatraju najboljim centrom u ACC konferenciji."

Onda je legendarni Dick Vitale raspalio: "Nego šta bejbi!! On je vrlo kasno počeo da se bavi košarkom, ali bez obzira na to, djeluje da je već sada tehnički potpuno obučen za poziciju centra. Ne forsira. Radi ono što ekipi treba u tom trenutku i uvijek je odličan u skoku i...." trajalo je još barem tri minute...

Tony Rutland je danas policajac u Atlanti. Bek šuter iz te ekipe, izuzetno talentovani Jerry Braswell je fitnes trener. Loren Woods (vjerujem da ga se sjećate iz Efesa), momak koji je trebao biti Tim Duncan poslije Tima Duncana, završava profi karijeru u Bejrutu. Tim Duncan i dalje jaše...

San Antonio pamtim još iz vremena kada je Rod Strickland bio prvi plej, a Terry Cummings realna opcija na poziciji krilnog centra. David Robinson je uz Pippena vjerovatno bio najbolje građen košarkaš ikada, ali je konkurencija u tim godinama bila prejaka. Tu su se još šunjali i nestvarno talentovani, ali problematični Lloyd Daniels, Willie Anderson i svemoćni Vinny Del Negro. Jednostavno, dok se Duncan nije pojavio, Spursi nisu mogli ništa.

Kažu da ekipa poprimi obrise svog najboljeg igrača. Tako je i San Antonio uglavnom izgledao kao Duncan. Metodično, konstantno, na momente sterilno, uglavnom neatraktivno, ali što je najvažnije - završavali su posao. Tim Duncan se uvijek vraćao i uvijek gurao sebe i svoje saigrače naprijed. Više valjda ne možeš da tražiš. Zbog Duncana, Spursi su u proteklih 17 godina uvijek bili u igri. Titule, ispadanja u prvom krugu, porazi i pobjede na jednu loptu, ali 17 godina biti svake godine tu negdje ili biti najbolji... ne postoji puno igrača koji mogu da vam donesu takve rezultate.

San Antonio nikada nije odbranio titulu, ali osvojiti pet komada u gotovo dvije decenije i svake od tih godina biti učesnik plej-ofa, to je za apsolutno poštovanje. Svako može da pleše jedno ljeto. Biti uspješan na NBA nivou 17 godina, konstantno imati više pobjeda nego poraza, biti u stanju da pronađeš motiv svakog ljeta, da ponovo radiš isto i da to bude dobro. To je najveći kvalitet Tima Duncana.

Čovjek je sve ove godine uspjevao da se poveže sa saigračima na najbolji mogući način, bili oni Stephen Jackson, Malik Rose, Danny Green ili Patty Mills, da pronađe hemiju na terenu i učini da sve funkcioniše. Naravno da velike zasluge imaju i svi ostali bitni ljudi u toj organizaciji. Ali kada neko smrša 12 kilograma u 36-oj godini, nakon četiri osvojene titule, kada promjeni način trčanja u četvrtoj deceniji života kako bi smanjio pritisak na koljena, kada nakon što ga svi otpišu prije četiri godine povuče tim do još dva finala i još jedne titule prvaka - kako to drugačije objasniti nego ljubavlju prema košarci?

Duncan je uzimao manje novca od realne vrijednosti kako bi tim izgledao bolje, Duncan se bez riječi potpuno prilagodio novom stilu igre Spursa. Duncan čak ni u najboljim danima nije pričao o "volji pobjednika" nego je te stvari radio na terenu. Njegovo liderstvo nije podrazumijevalo zlostavljanje saigrača da svi vide, niti kada niko ne gleda. Duncan će ti na svaki tvoj propust koji uoči skrenuti pažnju na lijep način, koji ako hoćeš da shvatiš, možeš. Ako nećeš, pa... ima ko hoće.

Kao igrača ga nikada nisam volio, jednostavno je tako. Ništa me u njegovoj igri nije uzbuđivalo. U pamćenju su mi ostala samo dva njegova koša u čitavoj karijeri. Šut u padu preko Shaqa 2004. godine koji je poništio Fisher i trojka protiv Phoenixa u playoffu prije šest godina. Ostalo je kao u nekom polusnu šuteva od tablu, poluhoroga koji se kotrljaju po obruču, poena iz odbojke. I tako do broja od 25 hiljada. Opet, niko od svih NBA igrača koje sam ikada imao priliku da upoznam, nije ostavio dojam normalnijeg čovjeka. Ako nije u trenerci i majici bez rukava (svakoj majici otrgne rukave) Timmy je u tri broja većoj kariranoj košulji i sa obaveznim rancem na leđima. To je to. Jedina pratnja mu je ranac. Ostaje jedina NBA zvijezda koja nam je prije intervjua prva pružila ruku, ali onako ljudski. Znate ono kada biste ga bez ikakvog ustručavanja pitali: "Kralju, majke ti, ako nemaš šta da radiš hoćeš s nama na kafu?"

Duncan nije lažno skroman tip. Njemu zaista odgovara takav život. Ne osjeća gorčinu zato što su drugi popularniji, a manje uspješni na terenu. Ne želi da snima reklame, ne pati za pozornicama New Yorka i Los Angelesa. To je što je. Valjda je u pitanju ta neka ostrvska opuštenost, ali Duncanov stav nikada nije bio "Ja sam bitna ličnost". U sebi je uvijek imao malo tog momenta Mosesa Malonea, koji je van terena samo želio da ga ostave na miru. Opet, Moses se na taj način štitio kao neko ko nije imao bogat vokabular i ko nije završio školu. Duncan se rodio tako. Plivao, ležao na plaži, njie bio ograničen vremenom. On je primjer da želja za takmičenjem ne leži samo u momcima koji su iz geta ili koji nisu imali hljeba da jedu, pa ih je to vuklo. Duncan nema nikakve veze sa tim svijetom, a opet, kada svi oni odustaju, on i dalje ide.

Čak i da nije postao ovo što je danas, Timmy bi živio svoj život na isti način. Kod njega je, kako stari ljudi kažu, uvijek sve išlo po redu. Smrt majke ga je vjerovatno dodatno zatvorila u školjku, u oklop koji nosi i danas. Imao je 14 godina. Ona je pred smrt tražila da završi faks, on je održao obećanje. Uzalud skauti, uzalud pozicija na draftu. Tim je zacrtao svoj put, četiri godine i četiri godine su bile. Prvo mjesto na draftu ga je opet čekalo.

Ernest Hemingvej je u svom čuvenom romanu "Starac i more" pisao o starom ribaru Santjagu, kojem izmiče ulov. Starac Santjago je, kao i Duncan, imao oči čudne boje i za razliku od ostatka tijela, jedino je u njima bilo živosti i vedrine.

Kao i glavnog junaka knjige, i Duncana su prošle sezone otpisali nakon bolnog poraza u finalu i nakon što je u sedmoj utakmici promašio dva čista zicera pred kraj. Svi u Spursima su ponavljali da su taj poraz ostavili po strani nakon početka ove sezone... svi osim jednog čovjeka, koji je i dalje bio spreman da prizna koliko ga to grize.

 Nakon što je San Antonio, igrajući antologijsku košarku, obrisao pod sa Miamijem, pobjediviši posljednje tri utakmice sa 57 razlike, Duncan se iako osporavan kao i starac Santjago, vratio sa najvećim ulovom.

"Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobjeđen", čuveni je citat iz tog romana.

Zaista, gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom. Efikasnost, istrajnost, upornost, urađen posao. Sve to ide uz čovjeka koji je pretvorio Spurse u tim za sva vremena.

Prije 15 godina Tim Duncan je stajao na terenu Madison Square Gardena sa trofejom šampiona. Dve hiljade četrnaeste, drugi grad, ista slika. Karijera koja je tako tiha, a tako fascinantna. Tim Duncan... Nekoliko puta uništen, ali ne i pobjeđen...

Sada je jasno. Od povlačenja Michaela Jordana niko nije imao uspješniju karijeru od Tima Duncana. Vrlo tiho, Timmy je sastavio 17 konstantnih sezona pobjeda, titula, napornog rada, gledanja svog posla i nekih individalnih priznanja kojima ne pridaje značaj. Isključivo ga je zanimalo da njegov tim igra dobro i to je odradio do kraja. Petostruki šampion, 5-1 u finalima, njegov tim nikada nije propustio plej-of. Uspješan? Najuspješniji...

Američki komentator je objašnjavao: "Navijači Dukea porede Tima Duncana sa likom iz 'Zvjezdanih staza'. Ovaj momak sa Djevičanskih Ostrva, kojem je izborni predmet psihologija, vrlo rijetko pokazuje emocije tokom utakmica. Ipak, Dick, mnogi ga smatraju najboljim centrom u ACC konferenciji."

Onda je legendarni Dick Vitale raspalio: "Nego šta bejbi!! On je vrlo kasno počeo da se bavi košarkom, ali bez obzira na to, djeluje da je već sada tehnički potpuno obučen za poziciju centra. Ne forsira. Radi ono što ekipi treba u tom trenutku i uvijek je odličan u skoku i...." trajalo je još barem tri minute...

Tony Rutland je danas policajac u Atlanti. Bek šuter iz te ekipe, izuzetno talentovani Jerry Braswell je fitnes trener. Loren Woods (vjerujem da ga se sjećate iz Efesa), momak koji je trebao biti Tim Duncan poslije Tima Duncana, završava profi karijeru u Bejrutu. Tim Duncan i dalje jaše...

San Antonio pamtim još iz vremena kada je Rod Strickland bio prvi plej, a Terry Cummings realna opcija na poziciji krilnog centra. David Robinson je uz Pippena vjerovatno bio najbolje građen košarkaš ikada, ali je konkurencija u tim godinama bila prejaka. Tu su se još šunjali i nestvarno talentovani, ali problematični Lloyd Daniels, Willie Anderson i svemoćni Vinny Del Negro. Jednostavno, dok se Duncan nije pojavio, Spursi nisu mogli ništa.

Kažu da ekipa poprimi obrise svog najboljeg igrača. Tako je i San Antonio uglavnom izgledao kao Duncan. Metodično, konstantno, na momente sterilno, uglavnom neatraktivno, ali što je najvažnije - završavali su posao. Tim Duncan se uvijek vraćao i uvijek gurao sebe i svoje saigrače naprijed. Više valjda ne možeš da tražiš. Zbog Duncana, Spursi su u proteklih 17 godina uvijek bili u igri. Titule, ispadanja u prvom krugu, porazi i pobjede na jednu loptu, ali 17 godina biti svake godine tu negdje ili biti najbolji... ne postoji puno igrača koji mogu da vam donesu takve rezultate.

San Antonio nikada nije odbranio titulu, ali osvojiti pet komada u gotovo dvije decenije i svake od tih godina biti učesnik plej-ofa, to je za apsolutno poštovanje. Svako može da pleše jedno ljeto. Biti uspješan na NBA nivou 17 godina, konstantno imati više pobjeda nego poraza, biti u stanju da pronađeš motiv svakog ljeta, da ponovo radiš isto i da to bude dobro. To je najveći kvalitet Tima Duncana.

Čovjek je sve ove godine uspjevao da se poveže sa saigračima na najbolji mogući način, bili oni Stephen Jackson, Malik Rose, Danny Green ili Patty Mills, da pronađe hemiju na terenu i učini da sve funkcioniše. Naravno da velike zasluge imaju i svi ostali bitni ljudi u toj organizaciji. Ali kada neko smrša 12 kilograma u 36-oj godini, nakon četiri osvojene titule, kada promjeni način trčanja u četvrtoj deceniji života kako bi smanjio pritisak na koljena, kada nakon što ga svi otpišu prije četiri godine povuče tim do još dva finala i još jedne titule prvaka - kako to drugačije objasniti nego ljubavlju prema košarci?

Duncan je uzimao manje novca od realne vrijednosti kako bi tim izgledao bolje, Duncan se bez riječi potpuno prilagodio novom stilu igre Spursa. Duncan čak ni u najboljim danima nije pričao o "volji pobjednika" nego je te stvari radio na terenu. Njegovo liderstvo nije podrazumijevalo zlostavljanje saigrača da svi vide, niti kada niko ne gleda. Duncan će ti na svaki tvoj propust koji uoči skrenuti pažnju na lijep način, koji ako hoćeš da shvatiš, možeš. Ako nećeš, pa... ima ko hoće.

Kao igrača ga nikada nisam volio, jednostavno je tako. Ništa me u njegovoj igri nije uzbuđivalo. U pamćenju su mi ostala samo dva njegova koša u čitavoj karijeri. Šut u padu preko Shaqa 2004. godine koji je poništio Fisher i trojka protiv Phoenixa u playoffu prije šest godina. Ostalo je kao u nekom polusnu šuteva od tablu, poluhoroga koji se kotrljaju po obruču, poena iz odbojke. I tako do broja od 25 hiljada. Opet, niko od svih NBA igrača koje sam ikada imao priliku da upoznam, nije ostavio dojam normalnijeg čovjeka. Ako nije u trenerci i majici bez rukava (svakoj majici otrgne rukave) Timmy je u tri broja većoj kariranoj košulji i sa obaveznim rancem na leđima. To je to. Jedina pratnja mu je ranac. Ostaje jedina NBA zvijezda koja nam je prije intervjua prva pružila ruku, ali onako ljudski. Znate ono kada biste ga bez ikakvog ustručavanja pitali: "Kralju, majke ti, ako nemaš šta da radiš hoćeš s nama na kafu?"

Duncan nije lažno skroman tip. Njemu zaista odgovara takav život. Ne osjeća gorčinu zato što su drugi popularniji, a manje uspješni na terenu. Ne želi da snima reklame, ne pati za pozornicama New Yorka i Los Angelesa. To je što je. Valjda je u pitanju ta neka ostrvska opuštenost, ali Duncanov stav nikada nije bio "Ja sam bitna ličnost". U sebi je uvijek imao malo tog momenta Mosesa Malonea, koji je van terena samo želio da ga ostave na miru. Opet, Moses se na taj način štitio kao neko ko nije imao bogat vokabular i ko nije završio školu. Duncan se rodio tako. Plivao, ležao na plaži, njie bio ograničen vremenom. On je primjer da želja za takmičenjem ne leži samo u momcima koji su iz geta ili koji nisu imali hljeba da jedu, pa ih je to vuklo. Duncan nema nikakve veze sa tim svijetom, a opet, kada svi oni odustaju, on i dalje ide.

Čak i da nije postao ovo što je danas, Timmy bi živio svoj život na isti način. Kod njega je, kako stari ljudi kažu, uvijek sve išlo po redu. Smrt majke ga je vjerovatno dodatno zatvorila u školjku, u oklop koji nosi i danas. Imao je 14 godina. Ona je pred smrt tražila da završi faks, on je održao obećanje. Uzalud skauti, uzalud pozicija na draftu. Tim je zacrtao svoj put, četiri godine i četiri godine su bile. Prvo mjesto na draftu ga je opet čekalo.

Ernest Hemingvej je u svom čuvenom romanu "Starac i more" pisao o starom ribaru Santjagu, kojem izmiče ulov. Starac Santjago je, kao i Duncan, imao oči čudne boje i za razliku od ostatka tijela, jedino je u njima bilo živosti i vedrine.

Kao i glavnog junaka knjige, i Duncana su prošle sezone otpisali nakon bolnog poraza u finalu i nakon što je u sedmoj utakmici promašio dva čista zicera pred kraj. Svi u Spursima su ponavljali da su taj poraz ostavili po strani nakon početka ove sezone... svi osim jednog čovjeka, koji je i dalje bio spreman da prizna koliko ga to grize.

 Nakon što je San Antonio, igrajući antologijsku košarku, obrisao pod sa Miamijem, pobjediviši posljednje tri utakmice sa 57 razlike, Duncan se iako osporavan kao i starac Santjago, vratio sa najvećim ulovom.

"Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobjeđen", čuveni je citat iz tog romana.

Zaista, gledati Tima Duncana kako igra košarku je vrlo često kao gledati nekoga dok peca ribu. Čekanje, dosađivanje, čekanje, ali na kraju Duncan je obično čovjek sa najvećim plijenom. Efikasnost, istrajnost, upornost, urađen posao. Sve to ide uz čovjeka koji je pretvorio Spurse u tim za sva vremena.

Prije 15 godina Tim Duncan je stajao na terenu Madison Square Gardena sa trofejom šampiona. Dve hiljade četrnaeste, drugi grad, ista slika. Karijera koja je tako tiha, a tako fascinantna. Tim Duncan... Nekoliko puta uništen, ali ne i pobjeđen...