Dan uoči utakmice sa Nigerijom, u sarajevskim novinama ili nekom portalu, pročitam naslov:  "Učenici medrese proučili dovu (molitvu) za sreću 'Zmajevima' na Mundijalu”. E, pa, propade vam pokušaj. Ili su je trebali proučiti profesori, jer učenička dova očigedno nije dovoljna, ili onog gore nema.

Čak je poslovično nezadovoljni Ivica Osim prokomentarisao da nismo bili miljenici sreće ovaj put.

Novozelandski profesor biologije, dabogda ga voda odnijela, što reče Željko Bebek u nekom od njegovih “remek djela“ solo karijere, malo je vježbao suđenje na nama. Mrzim te izgovore i pozivanja na sreću i sudijske pogreške, a realno, bez doze iste, ekipama poput naše, jednostavno ne ide.

Dosadašnji tok ovog svjetskog prvenstva govori nam dvije stvari: prvu - da je ovo nedvojbeno najbolje prvenstvo do sada (tako da priče o tome kako je nekada sve bilo bolje ne piju vodu), a druga - da su se Špancima na putu kući pridružili i Englezi, potencijalno i Itaijani, što će reći da, i najveći, kada nisu maksimalno motivisani, skoncetrisani i spremni, jednostavno ne prolaze. Eto, prvi put je i BiH u "tom eksluzivnom društvu“.

Nama motivacije nije falilo, al' iskustva i čvrstine svakako da. Ne bih sada u skladu sa opštim trendom, u maniru "stručnjaka opšte prakse“, raspalio po selektoru (Safet Sušić "Pape") i najboljim igračima koji nisu dali sve od sebe, kao da je nama više nego njima stalo do uspjeha, nego bih više o činjenici da smo igrali završnicu svjetskog prvenstva, a, realno, za slijedeći iskorak treba da "pojedemo još dosta pure“.

Sjećam se (to je već davna prošlost), kada smo kao bend mislili da treba da sviramo na velikim binama festivala, a nije nam išlo, pa smo za par godina dobili šansu, a opet nije to bilo baš najuspješnije (sreća da nisu i nama došle neke“ crne mambe“ da nas nalupaju), pa tek poslije došli u situaciju da se osjećamo komotno i da postignemo neki rezultat pod velikim svjetlima. Sazrijevanje je mukotrpan proces koji BiH fudbalski tim jednostavno mora da prodje. Dobro je da se fudbal može pratiti i u poznijim godinama.

Najgore od svega je što nam sada predstoji paušalno praćenje prvensta, bez mogućnosti da se dobije nervni slom. Znate ono trezvenjačko, dosadno, gdje navijaš da pobjedi fudbal, a ne tvoj tim, kada ti baš i nije najvažnije hoćeš li ili nečeš gledati tekmu, a najvažnija sporedna stvar na svijetu opet postane sporedna.

Ipak smo u fudbalu u nekih top 30, a po nezaposlenosti smo prestigli Ganu.

Šta da se radi? Bosnom behar probeharao mene život razočarao...

Dan uoči utakmice sa Nigerijom, u sarajevskim novinama ili nekom portalu, pročitam naslov:  "Učenici medrese proučili dovu (molitvu) za sreću 'Zmajevima' na Mundijalu”. E, pa, propade vam pokušaj. Ili su je trebali proučiti profesori, jer učenička dova očigedno nije dovoljna, ili onog gore nema.

Čak je poslovično nezadovoljni Ivica Osim prokomentarisao da nismo bili miljenici sreće ovaj put.

Novozelandski profesor biologije, dabogda ga voda odnijela, što reče Željko Bebek u nekom od njegovih “remek djela“ solo karijere, malo je vježbao suđenje na nama. Mrzim te izgovore i pozivanja na sreću i sudijske pogreške, a realno, bez doze iste, ekipama poput naše, jednostavno ne ide.

Dosadašnji tok ovog svjetskog prvenstva govori nam dvije stvari: prvu - da je ovo nedvojbeno najbolje prvenstvo do sada (tako da priče o tome kako je nekada sve bilo bolje ne piju vodu), a druga - da su se Špancima na putu kući pridružili i Englezi, potencijalno i Itaijani, što će reći da, i najveći, kada nisu maksimalno motivisani, skoncetrisani i spremni, jednostavno ne prolaze. Eto, prvi put je i BiH u "tom eksluzivnom društvu“.

Nama motivacije nije falilo, al' iskustva i čvrstine svakako da. Ne bih sada u skladu sa opštim trendom, u maniru "stručnjaka opšte prakse“, raspalio po selektoru (Safet Sušić "Pape") i najboljim igračima koji nisu dali sve od sebe, kao da je nama više nego njima stalo do uspjeha, nego bih više o činjenici da smo igrali završnicu svjetskog prvenstva, a, realno, za slijedeći iskorak treba da "pojedemo još dosta pure“.

Sjećam se (to je već davna prošlost), kada smo kao bend mislili da treba da sviramo na velikim binama festivala, a nije nam išlo, pa smo za par godina dobili šansu, a opet nije to bilo baš najuspješnije (sreća da nisu i nama došle neke“ crne mambe“ da nas nalupaju), pa tek poslije došli u situaciju da se osjećamo komotno i da postignemo neki rezultat pod velikim svjetlima. Sazrijevanje je mukotrpan proces koji BiH fudbalski tim jednostavno mora da prodje. Dobro je da se fudbal može pratiti i u poznijim godinama.

Najgore od svega je što nam sada predstoji paušalno praćenje prvensta, bez mogućnosti da se dobije nervni slom. Znate ono trezvenjačko, dosadno, gdje navijaš da pobjedi fudbal, a ne tvoj tim, kada ti baš i nije najvažnije hoćeš li ili nečeš gledati tekmu, a najvažnija sporedna stvar na svijetu opet postane sporedna.

Ipak smo u fudbalu u nekih top 30, a po nezaposlenosti smo prestigli Ganu.

Šta da se radi? Bosnom behar probeharao mene život razočarao...

Dan uoči utakmice sa Nigerijom, u sarajevskim novinama ili nekom portalu, pročitam naslov:  "Učenici medrese proučili dovu (molitvu) za sreću 'Zmajevima' na Mundijalu”. E, pa, propade vam pokušaj. Ili su je trebali proučiti profesori, jer učenička dova očigedno nije dovoljna, ili onog gore nema.

Čak je poslovično nezadovoljni Ivica Osim prokomentarisao da nismo bili miljenici sreće ovaj put.

Novozelandski profesor biologije, dabogda ga voda odnijela, što reče Željko Bebek u nekom od njegovih “remek djela“ solo karijere, malo je vježbao suđenje na nama. Mrzim te izgovore i pozivanja na sreću i sudijske pogreške, a realno, bez doze iste, ekipama poput naše, jednostavno ne ide.

Dosadašnji tok ovog svjetskog prvenstva govori nam dvije stvari: prvu - da je ovo nedvojbeno najbolje prvenstvo do sada (tako da priče o tome kako je nekada sve bilo bolje ne piju vodu), a druga - da su se Špancima na putu kući pridružili i Englezi, potencijalno i Itaijani, što će reći da, i najveći, kada nisu maksimalno motivisani, skoncetrisani i spremni, jednostavno ne prolaze. Eto, prvi put je i BiH u "tom eksluzivnom društvu“.

Nama motivacije nije falilo, al' iskustva i čvrstine svakako da. Ne bih sada u skladu sa opštim trendom, u maniru "stručnjaka opšte prakse“, raspalio po selektoru (Safet Sušić "Pape") i najboljim igračima koji nisu dali sve od sebe, kao da je nama više nego njima stalo do uspjeha, nego bih više o činjenici da smo igrali završnicu svjetskog prvenstva, a, realno, za slijedeći iskorak treba da "pojedemo još dosta pure“.

Sjećam se (to je već davna prošlost), kada smo kao bend mislili da treba da sviramo na velikim binama festivala, a nije nam išlo, pa smo za par godina dobili šansu, a opet nije to bilo baš najuspješnije (sreća da nisu i nama došle neke“ crne mambe“ da nas nalupaju), pa tek poslije došli u situaciju da se osjećamo komotno i da postignemo neki rezultat pod velikim svjetlima. Sazrijevanje je mukotrpan proces koji BiH fudbalski tim jednostavno mora da prodje. Dobro je da se fudbal može pratiti i u poznijim godinama.

Najgore od svega je što nam sada predstoji paušalno praćenje prvensta, bez mogućnosti da se dobije nervni slom. Znate ono trezvenjačko, dosadno, gdje navijaš da pobjedi fudbal, a ne tvoj tim, kada ti baš i nije najvažnije hoćeš li ili nečeš gledati tekmu, a najvažnija sporedna stvar na svijetu opet postane sporedna.

Ipak smo u fudbalu u nekih top 30, a po nezaposlenosti smo prestigli Ganu.

Šta da se radi? Bosnom behar probeharao mene život razočarao...