Naš kolumnista Milan Dozet analizirao je igru "orlova" protiv Egipta i potom poslao poruku zagovornicima ideje da bi za Srbiju trebalo da igraju i stranci.
Prva utakmica prvenstava za naš tim, došla je u ne baš omiljenoj satnici, iz razloga što u to vreme većina igrača odmara posle ručka.
Egipat koji je ipak poznatiji po povoljnim turističkim aranžmanima, nego kao zemlja košarke, imao je nesreću da u prvoj utakmici "naleti" na rastrčane orlove.
Kvalitet i pre same utakmice nije bio upitan i po prvim šutevima na koš, Egipćani su pokazali sa kakvim strahom su ušli u igru.
Naši su igrali sa pola gasa i otvorili utakmicu sa totalnom dominacijom pod košem, gde su Raduljica i njegova simpatična brada postigli 13 poena i 6 skokova za nešto više od jedne četvrtine.
Egipat je većinom igrao zonsku odbranu,zbog nemoći da parira na spoljnim linijama, kao ni pod košem. Iako su Egipćani imali dosta otvorenih šuteva, oni su uglavnom završavali van obruča.
Poluvreme možda nije donelo prednost kakvu smo očekivali ali je selektor do tad pružio šansu 11orici igrača i videlo se da utakmica služi za uvođenje našeg tima u pravi ritam a ne pravljenje koš razlike.
Teodosić je po običaju bio pravi vođa i uz komandovanje ekipom postigao i 15 poena.
Birčević i Kalinić sa po 11 poena pokazuju da će i u težim utakmicama predstavljati igrače na koje će protivnici morati da obrate pažnju.
Konačan rezultat 64:85 oslikava našu igru. Utakmicu smo dobili, svi igrači su dobili šansu i niko se nije povredio, što je često na ovakvim mečevima.
Nadam se da smo dobili samopouzdanje pred bitan meč sa Francuzima koji nas očekuje sutra.
I za kraj da se osvrnem na pisanje nekih stručnih novinara kako našoj reprezentaciji treba stranac.
Ako kao roditelji učimo svoju decu kako domaći treba da pišu sami, kako stariji brat ne treba da rešava njihove konflikte sa vršnjacima, kako pronađeni novac na ulici treba da se vrati, zato što ga nismo mi zaradili i samim tim ne pripada nama.
Onda nam ne treba stranac u reprezentaciji kako bi napravili bolje rezultate.
Igrači treba da pruže svoj maksimum i koliki god on bio, oni su pobednici a ti isti igrači su naš ponos jer su baš oni ono najbolje što imamo.
Sport te od malih nogu uči puno stvari, između ostalog i da pružiš ruku pobedniku ako je stvarno bolji. To je motiv da radiš još napornije.
Neki su tu lekciju propustili...