Umetnost fudbala i ironije: 10 citata čika Vujketa

Vojvodinu je kao funkcioner vodio do prve titule SFRJ. Sampdorija ga slavi jer joj je doneo prvi Skudeto. Novi meč ta dva kluba, na krcatom Karađorđu, biće još jedna prilika za sećanje na velikog Vujadina Boškova.

11
Boškov u avionu za Split, 1973. godne. Foto: MN Press


"Hvala čika Vujo", pisalo je na velikoj paroli prošle nedelje u Torinu. Istakli su je navijači Sampdorije.

Kao i u proleće 2014, kada je slavni Vujadin Boškovpreminuo u 83. godini, Đenovljani su i na Olimpiku posvetili pažnju srpskom treneru, koji je životna dela stvarao radeći u Vojvodini i Sampdoriji - klubovima koji će se sastati i ovog četvrtka.

Nekadašnji fudbaler, reprezentativac Jugoslavije (57 nastupa) bio je i igrač i trener novosadske "Stare dame" i đenovljanske "Dorije". Srpski tim je kao tehnički direktor (1964-1971) vodio do prve titule, a italijanski do prvog i zasad jedinog Skudeta - 1991.

Osim u "svoja" dva kluba, Boškov je značajan trag ostavio i radeći kao selektor velike, pa manje Jugoslavije (1971-1973, 1999-2000). Trenersku klupsku karijeru počeo je u Holandiji, po odlasku iz SFRJ, a vodio je Den Hag (1974-76), Fejnord (1976-78), Saragosu (1978-79), Real Madrid (1979-82), Sporting Hihon (1982-84), Askoli (1984-86), Sampdoriju (1986-92), Romu (1992-93), Napoli (1994-96), Servet (1996-97), Sampdoriju (1997-98) i Peruđu (1999).

Mnogi su ga slavili, svuda su ga upamtili, a najzahvalniji su mu ostali u Bačkoj i Liguriji, iako je sa Realom bio osvajač "duple krune" i vicešampion Evrope, pa vlasnik trofeja Kupa Holandije sa Den Hagom, prvak Serije B sa Askolijem...

A, počeo je da se bavi fudbalom odmah posle Drugog svetskog rata. 

Bio je jako uspešan igrač - vezista, reprezentativac, koji je "pola beli, a pola crveni" dres Vojvodine obukao 1946, u mlađim kategorijama i nosio ga čak 14 godina. U njemu je nastupio na 512 utakmica. Bio je deo ekipe Vojvodine koja je igrala prvo finale Kupa protiv zagrebačkog Dinama 1951, pa bila vicešampion Jugoslavije 1957, a zatim i finalista Srednjoevropskog kupa 1957.

Taj sastav Voše (Boškov, Veselinović, Krstić, Rajkov) nazivan je i "zlatnom generacijom", a navedeni kvartet "četvoricom musketara".

Ipak, prvi šampionski dani kluba svanuli su kada se Boškov vratio iz Švajcarske i seo u direktorsku fotelju. U sezoni 1965/66 osvojena je titula, a naredne godine "lale" su stigle i do četvrtfinala Kupa šampiona, gde ih je eliminisao Seltik, prvak Evrope za tu sezonu.

"Pamtim da smo pred susret sa Partizanom ispali iz Kupa, od četvrtoligaša Smederevske Palanke. Direktor Boškov hteo je da nas kazni, pa smo sastavili delegaciju koja je otišla kod Vujketa i pitala ga da li bi na njegovu odluku (o kazni) uticalo to ako pobedimo Partizan. Složio se, a mi smo u Beogradu izborili pobedu 3:2 i ušli u seriju od čak devet vezanih trijumfa. Tada smo shvatili da imamo tim za velika dela i titulu, što se potvrdilo i posle druge utakmice u Novom Sadu, u kojoj smo pobedili 1:0", govorio je o istorijskoj - šampionskoj sezoni legendarni golman Ilija Pantelić, član zlatne generacije Voše, koji je takođe preminuo  2014.

U Novom Sadu, Boškov je šezdesetih okupio šampionski tim (Brzić, Nikolić, Sekereš, Takač, Trivić, Pantelić, Pavlić...) i podigao letvicu na visinu koju je Vojvodina opet dostigla tek 1989. i nikad posle. Nakon uspeha sa matičnim klubom, posvetio se isključivo trenerskom poslu.

Karijera ga je vodila širom Evrope, a vrhunac je dostigao u Italiji, gde se 1984. preselio na klupu Askolija.


U prvoj sezoni rada na Apeninima nije imao uspeha. Preuzeo je ekipu smeštenu u donji deo tabele i sa njom ispao u niži rang. Neuobičajeno za tadašnje italijanske uslove, uprava je verovala u Boškova i zadržala ga na klupi i naredne sezone, tokom koje je pronašao pobedničku formulu, osvojio Seriju B i otišao kao pobednik.

Istovremeno, u Đenovi je već počelo stvaranje najmoćnije Sampdorije u istoriji.

Gazda milioner Paolo Mantovani okupljao je na Marasiju talente kao što su Roberto Manćini, Đanluka Vijali, Đanluka Paljuka, Pjetro Vjerhovod... Bio mu je samo potreban pravi učitelj i brzo ga je našao.

Boškov je preuzeo Sampdoriju 1986. Prve sezone osvojio je Kup Italije i izveo ekipu u Evropu, u Kup pobednika kupova, gde se domogla finala i u njemu izgubila od Barselone. Isti uspeh ponovila je i 1990, ali je u novom pokušaju ipak osvojila trofej, pobedivši Anderleht, 2:0.

Evro trofej  izmakao je čika Vujketu sa Vošom i Realom, ali ne sa Sampdorijom.

Sampdorija. Foto: MN Press

Sampdorija. Foto: MN Press

Boškov u avionu za Split, 1973. godne. Foto: MN Press


"Hvala čika Vujo", pisalo je na velikoj paroli prošle nedelje u Torinu. Istakli su je navijači Sampdorije.

Kao i u proleće 2014, kada je slavni Vujadin Boškovpreminuo u 83. godini, Đenovljani su i na Olimpiku posvetili pažnju srpskom treneru, koji je životna dela stvarao radeći u Vojvodini i Sampdoriji - klubovima koji će se sastati i ovog četvrtka.

Nekadašnji fudbaler, reprezentativac Jugoslavije (57 nastupa) bio je i igrač i trener novosadske "Stare dame" i đenovljanske "Dorije". Srpski tim je kao tehnički direktor (1964-1971) vodio do prve titule, a italijanski do prvog i zasad jedinog Skudeta - 1991.

Osim u "svoja" dva kluba, Boškov je značajan trag ostavio i radeći kao selektor velike, pa manje Jugoslavije (1971-1973, 1999-2000). Trenersku klupsku karijeru počeo je u Holandiji, po odlasku iz SFRJ, a vodio je Den Hag (1974-76), Fejnord (1976-78), Saragosu (1978-79), Real Madrid (1979-82), Sporting Hihon (1982-84), Askoli (1984-86), Sampdoriju (1986-92), Romu (1992-93), Napoli (1994-96), Servet (1996-97), Sampdoriju (1997-98) i Peruđu (1999).

Mnogi su ga slavili, svuda su ga upamtili, a najzahvalniji su mu ostali u Bačkoj i Liguriji, iako je sa Realom bio osvajač "duple krune" i vicešampion Evrope, pa vlasnik trofeja Kupa Holandije sa Den Hagom, prvak Serije B sa Askolijem...

A, počeo je da se bavi fudbalom odmah posle Drugog svetskog rata. 

Bio je jako uspešan igrač - vezista, reprezentativac, koji je "pola beli, a pola crveni" dres Vojvodine obukao 1946, u mlađim kategorijama i nosio ga čak 14 godina. U njemu je nastupio na 512 utakmica. Bio je deo ekipe Vojvodine koja je igrala prvo finale Kupa protiv zagrebačkog Dinama 1951, pa bila vicešampion Jugoslavije 1957, a zatim i finalista Srednjoevropskog kupa 1957.

Taj sastav Voše (Boškov, Veselinović, Krstić, Rajkov) nazivan je i "zlatnom generacijom", a navedeni kvartet "četvoricom musketara".

Ipak, prvi šampionski dani kluba svanuli su kada se Boškov vratio iz Švajcarske i seo u direktorsku fotelju. U sezoni 1965/66 osvojena je titula, a naredne godine "lale" su stigle i do četvrtfinala Kupa šampiona, gde ih je eliminisao Seltik, prvak Evrope za tu sezonu.

"Pamtim da smo pred susret sa Partizanom ispali iz Kupa, od četvrtoligaša Smederevske Palanke. Direktor Boškov hteo je da nas kazni, pa smo sastavili delegaciju koja je otišla kod Vujketa i pitala ga da li bi na njegovu odluku (o kazni) uticalo to ako pobedimo Partizan. Složio se, a mi smo u Beogradu izborili pobedu 3:2 i ušli u seriju od čak devet vezanih trijumfa. Tada smo shvatili da imamo tim za velika dela i titulu, što se potvrdilo i posle druge utakmice u Novom Sadu, u kojoj smo pobedili 1:0", govorio je o istorijskoj - šampionskoj sezoni legendarni golman Ilija Pantelić, član zlatne generacije Voše, koji je takođe preminuo  2014.

U Novom Sadu, Boškov je šezdesetih okupio šampionski tim (Brzić, Nikolić, Sekereš, Takač, Trivić, Pantelić, Pavlić...) i podigao letvicu na visinu koju je Vojvodina opet dostigla tek 1989. i nikad posle. Nakon uspeha sa matičnim klubom, posvetio se isključivo trenerskom poslu.

Karijera ga je vodila širom Evrope, a vrhunac je dostigao u Italiji, gde se 1984. preselio na klupu Askolija.


U prvoj sezoni rada na Apeninima nije imao uspeha. Preuzeo je ekipu smeštenu u donji deo tabele i sa njom ispao u niži rang. Neuobičajeno za tadašnje italijanske uslove, uprava je verovala u Boškova i zadržala ga na klupi i naredne sezone, tokom koje je pronašao pobedničku formulu, osvojio Seriju B i otišao kao pobednik.

Istovremeno, u Đenovi je već počelo stvaranje najmoćnije Sampdorije u istoriji.

Gazda milioner Paolo Mantovani okupljao je na Marasiju talente kao što su Roberto Manćini, Đanluka Vijali, Đanluka Paljuka, Pjetro Vjerhovod... Bio mu je samo potreban pravi učitelj i brzo ga je našao.

Boškov je preuzeo Sampdoriju 1986. Prve sezone osvojio je Kup Italije i izveo ekipu u Evropu, u Kup pobednika kupova, gde se domogla finala i u njemu izgubila od Barselone. Isti uspeh ponovila je i 1990, ali je u novom pokušaju ipak osvojila trofej, pobedivši Anderleht, 2:0.

Evro trofej  izmakao je čika Vujketu sa Vošom i Realom, ali ne sa Sampdorijom.

Sampdorija. Foto: MN Press

Sampdorija. Foto: MN Press

Boškov u avionu za Split, 1973. godne. Foto: MN Press


"Hvala čika Vujo", pisalo je na velikoj paroli prošle nedelje u Torinu. Istakli su je navijači Sampdorije.

Kao i u proleće 2014, kada je slavni Vujadin Boškovpreminuo u 83. godini, Đenovljani su i na Olimpiku posvetili pažnju srpskom treneru, koji je životna dela stvarao radeći u Vojvodini i Sampdoriji - klubovima koji će se sastati i ovog četvrtka.

Nekadašnji fudbaler, reprezentativac Jugoslavije (57 nastupa) bio je i igrač i trener novosadske "Stare dame" i đenovljanske "Dorije". Srpski tim je kao tehnički direktor (1964-1971) vodio do prve titule, a italijanski do prvog i zasad jedinog Skudeta - 1991.

Osim u "svoja" dva kluba, Boškov je značajan trag ostavio i radeći kao selektor velike, pa manje Jugoslavije (1971-1973, 1999-2000). Trenersku klupsku karijeru počeo je u Holandiji, po odlasku iz SFRJ, a vodio je Den Hag (1974-76), Fejnord (1976-78), Saragosu (1978-79), Real Madrid (1979-82), Sporting Hihon (1982-84), Askoli (1984-86), Sampdoriju (1986-92), Romu (1992-93), Napoli (1994-96), Servet (1996-97), Sampdoriju (1997-98) i Peruđu (1999).

Mnogi su ga slavili, svuda su ga upamtili, a najzahvalniji su mu ostali u Bačkoj i Liguriji, iako je sa Realom bio osvajač "duple krune" i vicešampion Evrope, pa vlasnik trofeja Kupa Holandije sa Den Hagom, prvak Serije B sa Askolijem...

A, počeo je da se bavi fudbalom odmah posle Drugog svetskog rata. 

Bio je jako uspešan igrač - vezista, reprezentativac, koji je "pola beli, a pola crveni" dres Vojvodine obukao 1946, u mlađim kategorijama i nosio ga čak 14 godina. U njemu je nastupio na 512 utakmica. Bio je deo ekipe Vojvodine koja je igrala prvo finale Kupa protiv zagrebačkog Dinama 1951, pa bila vicešampion Jugoslavije 1957, a zatim i finalista Srednjoevropskog kupa 1957.

Taj sastav Voše (Boškov, Veselinović, Krstić, Rajkov) nazivan je i "zlatnom generacijom", a navedeni kvartet "četvoricom musketara".

Ipak, prvi šampionski dani kluba svanuli su kada se Boškov vratio iz Švajcarske i seo u direktorsku fotelju. U sezoni 1965/66 osvojena je titula, a naredne godine "lale" su stigle i do četvrtfinala Kupa šampiona, gde ih je eliminisao Seltik, prvak Evrope za tu sezonu.

"Pamtim da smo pred susret sa Partizanom ispali iz Kupa, od četvrtoligaša Smederevske Palanke. Direktor Boškov hteo je da nas kazni, pa smo sastavili delegaciju koja je otišla kod Vujketa i pitala ga da li bi na njegovu odluku (o kazni) uticalo to ako pobedimo Partizan. Složio se, a mi smo u Beogradu izborili pobedu 3:2 i ušli u seriju od čak devet vezanih trijumfa. Tada smo shvatili da imamo tim za velika dela i titulu, što se potvrdilo i posle druge utakmice u Novom Sadu, u kojoj smo pobedili 1:0", govorio je o istorijskoj - šampionskoj sezoni legendarni golman Ilija Pantelić, član zlatne generacije Voše, koji je takođe preminuo  2014.

U Novom Sadu, Boškov je šezdesetih okupio šampionski tim (Brzić, Nikolić, Sekereš, Takač, Trivić, Pantelić, Pavlić...) i podigao letvicu na visinu koju je Vojvodina opet dostigla tek 1989. i nikad posle. Nakon uspeha sa matičnim klubom, posvetio se isključivo trenerskom poslu.

Karijera ga je vodila širom Evrope, a vrhunac je dostigao u Italiji, gde se 1984. preselio na klupu Askolija.


U prvoj sezoni rada na Apeninima nije imao uspeha. Preuzeo je ekipu smeštenu u donji deo tabele i sa njom ispao u niži rang. Neuobičajeno za tadašnje italijanske uslove, uprava je verovala u Boškova i zadržala ga na klupi i naredne sezone, tokom koje je pronašao pobedničku formulu, osvojio Seriju B i otišao kao pobednik.

Istovremeno, u Đenovi je već počelo stvaranje najmoćnije Sampdorije u istoriji.

Gazda milioner Paolo Mantovani okupljao je na Marasiju talente kao što su Roberto Manćini, Đanluka Vijali, Đanluka Paljuka, Pjetro Vjerhovod... Bio mu je samo potreban pravi učitelj i brzo ga je našao.

Boškov je preuzeo Sampdoriju 1986. Prve sezone osvojio je Kup Italije i izveo ekipu u Evropu, u Kup pobednika kupova, gde se domogla finala i u njemu izgubila od Barselone. Isti uspeh ponovila je i 1990, ali je u novom pokušaju ipak osvojila trofej, pobedivši Anderleht, 2:0.

Evro trofej  izmakao je čika Vujketu sa Vošom i Realom, ali ne sa Sampdorijom.

Sampdorija. Foto: MN Press

Sampdorija. Foto: MN Press

Komentari(11)
Pe
Pera16.8.2015
Vujketa su 1974 proglasili za tehnokratu i oterali iz tadasnje SFRJ, razlog je bila opasnost da ce Vojvodina razbiti tadasnju veliku cetvorku.Tako se ovde cene veliki ljudi!
zi
zili13.8.2015
evo jednog legendarnog gafa sa njim...mozda je ispao malo gluplji tada ali mislim da je ipak bio prevaren. da bi sprecio nocne izlaske sve je zvao oko 11 na fixni, naravno niko se nije javljao, samo je kanidja da mobilni i naravno uvek online. Sutradan kaze Vujke...svi da se ugledate na ovog ovde, pokazujuci na Kanidju...a ostali zgranuti (jer je vec tada povuko autoput), samo se on javlja kuci....svi u smeh :)
pf
pfc fan7.8.2015
Sta reci za naseg velikog Vujketa? Pa neka to bude samo: velikan za sva vremena! Licno cu ga pamtiti po mecu izmedju HR i SRJ u Zgb u njegovom cuvenom mantilu kako ustaje sa klupe i sa ispruzene obe ruke daje uputstva ekipi. A da ne govorim kako su ga na kraju svi slavili kao nacionalnog heroja skupa sa momcima!