Ovo je priča o poslednjoj jedanaestorki koja je porazila Italiju u utakmici kvalifikacija za EP ili SP. Od tada je prošlo 3.685 dana, a akteri meča su mahom penzioneri, računajući i selektora "petlova", pa i samog sudiju.
Desetak minuta delilo nas je od nešto drugačijeg teksta i naslova, u stilu – fudbaleri Španije prekinuli su neverovatan niz rezultata reprezentacije Italije, koje je sinoć poražena u Rimu 0:1 i tako doživela prvi neuspeh posle više od deset godina i 51 utakmice bez poraza.
Ali, "đavola"!
Italijani su Italijani i ne bi im ovaj niz toliko trajao (a i trajaće još neko vreme, ako pogledamo raspored u kvalifikacijama za Mundijal u Rusiji) da nisu uspevali da se izvuku iz najneugodnijih situacija, da odigraju na rezultat bez ijedne zvezde u timu, da izbegnu poraz i sa 25 odsto poseda lopte, da postignu gol iz jedine šanse na utakmici i anuliraju vođstvo rivala...
...uostalom, zbog toga su neizostavan deo svakog velikog takmičenja, na koja računajući od ciklusa kvalifikacija za EURO 2008 – odlaze neporaženi!
Desetak minuta bilo je sasvim dovoljno Italijanima da izbore penal u meču sa nadmoćnom Španijom na "Juventus areni", a legenda Rome Danijele De Rosi pogodio je mrežu gostiju i postavio konačnih 1:1, tako da danas ne pišemo o kraju već nastavku dosad neviđene serije rezultata – u meču sa Špancima, "azuri" su upisali i 52. uzastopni meč u kvalifikacijama za evropska i svetska prvenstva bez poraza (!?).
Od poslednjeg, zabeleženog 6. septembra 2006. godine u Parizu, kada je besna i silno motivisana Francuska, još tužna zbog poraza u finalu Svetskog prventva u Berlinu dva meseca ranije, odigrala sjajan meč i savladala desetkovanu reprezentaciju neubedljivog Roberta Donadonija rezultatom 3:1.
Strelci su bili Sidni Govu (2) i Tijeri Anri, odnosno Alberto Đilardino, a uprkos tome što su novi svetski prvaci, nakon odlaska Marčela Lipija i dolaska Donadonija, počeli prvi naredni ciklus remijem sa Litvanijom i porazom od Francuske, u Švajcarsku i Austriju otišli su kao pobednici grupe sa devet pobeda i jednim remijem nakon pariske lekcije večito namrgođenog Rajmona Domeneka.
S obzirom na to da je počeo peti ciklus kvalifikacija, a da Italijani još nisu poraženi, i da je od "Sen Denija" otkucalo 3.685 dana, odnosno deset godina, jedan mesec i dva dana – zapitali smo se, gde su, šta rade i čime se bave fudbaleri koji su poslednji nadigrali veliku Italiju u mečevima za bodove i plasman na završnice?
Samo trojica ih se još bave fudbalom, od čega samo jedan ozbiljno i to je ubedljivo najmlađi član tog tima "petlova", Frank Riberi, tada momak koji je imao "jezivu" ulogu da oproštaj Zinedina Zidana učini "neprimetnim" (nikako u tome nije uspeo).
Ostali? Krenimo redom...
Rajmon Domenek (64) – Jedan od najomraženijih francuskih selektora svih vremena, iako u godinama u kojima neke njegove kolege uživaju radeći, ne bavi se tim poslom od silaska s klupe "petlova" 2010. Tačnije, ove godine prihvatio je da bude selektor improvizovane reprezentacije Bretanje, francuske pokrajne poznate po divnim vinima. Domeneka Francuzi pamte po očajnim igrama reprezentacije, lošim odnosima u samom timu, svađama, izbacivanja igrača sa velikih turnira, ranim eliminacijama, ali Italijani ga pamte kao poslednjeg trenera koji ih je nadigrao u kvalifikacionim susretima.
Gregori Kupe (43) – Skinuo je rukavice 1. jula 2010. i rekao da je dosta, kao golman Pari Sen Žermena. "EURO 2012 je predaleko, imaću 39 godina tada i neću moći da se izborim sa Ugom Lorisom i Stivom Mandadom", rekao je tada Kupe.
Vili Sanjol (39) – Bivši desni bek Sent Etjena, Monaka i Bajerna iz Minhena zavrpio je karijeru 2008. kao igrač Bajerna II. Odlučio se za trenerski posao, počeo u mladoj reprezentaciji Francuske, a 23. maja 2014. preuzeo Bordo, gde je smenjen pre nekoliko dana, 23. septembra, nakon poraza od Nice rezultatom 6:1. Ima četvoro dece.
Vilijam Galas (39) – Nakon što je uglavnom uspešno nastupao za Kaen, Marsej, Čelsi, Arsenal i Totenhem, Galas se 2013. otisnuo u Australiju, gde je odigrao jednu sezonu za Pert Glori i završio karijeru. Reprezentacije se seća i po lepom i po ružnom, a pamtiće se i da ga je bivši selektor Rajmon Domenek odstranio iz tima, zajedno s Nikolom Anelkom, posle debakla na Svetskom prvenstvu 2010.
Lilijan Tiram (44) – Ovaj legendarni fudbaler, koji je igrao za Monako, Parmu i Juventus pre nego što se 2006. preselio u Barselonu, odigrao je dve sezone u Blaugrani i završio s fudbalom 2008. kada se, zbog problema sa srcem, odjednom oprostio i klupskog (trebalo da potpiše za PSŽ) i od reprezentativnog fudbala. S Francuskom bio svetski prvak 1998. Tiram je dao dva gola u polufinalu tog SP za pobedu nad Hrvatskom od 2:1. Aktivno je politički angažovan u Francuskoj već nekoliko godina.
Erik Abidal (37) – Ovaj stameni fudbaler ne bavi se profi ovom igrom od 2014. kada je kratko igrao za Olimpijakos, posle epizode u Monaku (2013/14). Dugo je igrao za Barselonu, ali se u njoj i teško razboleo, pa je imao više operacija, a u jednom trenutku bio je prinuđen i na transplantaciju jetre. Tumor mu se vraćao, ali se i on oba puta vraćao fudbalu.
Patrik Vijeira (40) – Legenda Arsenala, poznata i po beskrupuloznom stilu igre, crvenim kartonima i tučama sa Rojem Kinom iz Junajteda, sada je menadžer "kćerke" Mančester sitija – Njujork sitija. Posao u Njujorku, da razvija novi franšizu, dobio je nakon što je od 2013. do 2015. trenirao mlađe kategorije Sitija, kluba u kojem je 2011. završio odličnu karijeru. Radio je i kao stručni konsultant na britanskoj televiziji tokom Mundijala u Brazilu 2014.
Klod Makelele (43) – Ovaj vanserijski fudbaler rođen u Kinšasi, u Zairu (danas DR Kongo), "okačio je kopačke o klin" 2011. kao igrač Pari Sen Žermena, nakon što se naosvajao trofeja, ne kao igrač Nanta, Marseja i Selte, ali da kao as Real Madrida i Čelsija. Od poslednjeg dana igračke karijere radio kao asistent Karla Anćelotija u stručnom štabu PSŽ-a, iz kog je otišao postavljanjem bivšeg saigrača iz reprezentacije, Lorana Blana, za trenera "svetaca". Probao da je trenira Bastiju, ali je trajalo samo šest meseci (maj-novembar 2014). Svojevremeno je bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji defanzivni vezista na svetu.
Sidni Govu (37) – Ovaj brzonogi krilni napadač nosio je dres Liona od 2000. do 2010. godine, u vreme najveće dominacije kluba sa "Žerlana", ali potom nije potvrdio potencijal – nastupao je za Panatinaikos, Evijan, rezerve Liona, jedan nižerazredni francuski klub pre nego što je 2015. potpisao sa američkim Majami sitijem, koji se takmiči u razvojnoj ligi. Zvanično je i dalje aktivan fudbaler, tako da i dalje hipotetički ima šanse da odigra jubilarni 50. meč za reprezentaciju, u kojoj ga nema od 2010.
Frank Riberi (33) – Ako Govuu ne možemo poreći da je i dalje aktivan fudbaler, za Riberija možemo da kažemo da se jedini i dalje bavi ozbiljnim fudbalom iz ekipe koja je Italiji nanela poslednji poraz u kvalifikacijama za neko veliko takmičenje. Igra za Bajern, od 2007, ali ne igra više za Francusku, iz koje se razočaran lošim međuljudskim odnosima, tretmanom u Savezu, saigračima i, najvažnije, hronično lošim rezultatima, povukao u avgustu 2014. iz "ličnih razloga".
Floran Maluda (36) – Ako Govuu ne možemo sporiti da je i dalje aktivan, ne možemo ni Maludi, koji se posle Šaterua, Gengana, Liona, Čelsija, Trabzonspora i Meca oprobao na egzotičnim destinacijama – 2015. proveo je u indijskom Delhiju, a sada je na pozajmici u egipatskom Vadiju. Očigledno mu se još igra igra kojom je zaslužio 80 nastupa za Francusku, ali nijedan posle 2012.
Tijeri Anri (39) – Trenutno radi kao stručni konsultant na britanskoj televiziji. Jedan od najboljih francuskih fudbalera svih vremena, ujedno jedan od najboljih igrača u istoriji Premijer lige, tiho se povukao 2014. kao napadač Njujork Red Bula, nakon što je igrao za Monako, Juventus, naročito Arsenal i potom Barselonu. Dao je 226 golova za Arsenal, u tome je rekorer, a francusku titulu prvaka sveta 1998. godine proslavio je kao rezerva, jer su prednost imali Stefan Givarš i Kristof Dugari. Ipak, titula evropskog prvaka 2000. "njegova" je i Davida Trezegea. I Zinedina Zidana, naravno, kojeg u ovom popisu nema iz prostog razloga što se oprostio od fudbala 9. jula 2006. godine u Berlinu, tokom finala Mundijala u Nemačkoj i to crvenim kartonom.
Francuzi su veoma brzo potom pobedili Italiju u takozvanom "revanšu" koji to nije mogao nikako da bude, nepuna dva meseca kasnije i to je, za sada, to.
Menjale su se generacije i generacije, kako italijanskih, tako i fudbalera ostalih reprezentacija, ali neko jači od "azura" u naredna ČETIRI ciklusa kvalifikacija (i evo poče peti) – nije se pojavio!
Italija je promenila petoricu selektora do danas (Donadoni, Lipi, Ćezare Prandeli, Antonio Konte i Đampjero Ventura), desetine igrača smenjivalo se u čuvenom plavom dresu, menjali su se i protivnici, gradovi, stadioni, pa čak i pravila fudbalske igre, ali niz za svako poštovanje i dalje traje:
EURO 2008: 9-2-1 (9-1-0 od poraza u Parizu), gol-razlika 22:9 (20:5 od poraza u Parizu)
Mundijal 2010: 7-3-0, gol-razlika 18:7
EURO 2012: 8-2-0, gol-razlika 20:2
Mundijal 2014: 9-1-0, gol-razlika 19:9
EURO 2016: 7-3-0, gol-razlika 16:7
Mundijal 2018: 1-1-0, gol razlika 4:2
Ukupno: 41-11-0, gol razlika 97:32
Velika takmičenja: 5/5
Ako je "fudbal igra u kojoj na kraju uvek pobede Nemci", onda je u isto vreme "fudbal igra u kojoj je najteže je pobediti Italijane".