Osećanja koje ljudi sve ređe osećaju zbog toga što su usvojili "savremeni" način života, je osećanje pripadnosti. Pripadati nekome ili nečemu ne znači samo biti svrstan u grupu, klasu, već i osećati emocionalnu povezanost sa tom grupom.
Pripadnost je posledica poistovećivanja sa nekim ili nečim i tesno je povezana sa nečijim identitetom, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Porodica je ona prirodna grupa sa kojom su ljudi emocionalno povezani i sa kojom osećaju pripadnost. Nakon rođenja, dete izgrađuje osećanje pripadnosti sa svojom porodicom, jer je ona "unutrašnji" i sigurni deo sveta za razliku od nepoznatog i opasnog spoljašnjeg sveta.
Ulaskom u tinejdžersko doba mlada osoba često pokazuje da joj je važnije da pripada grupi vršnjaka nego primarnoj porodici. To se smatra normalnim, jer upravo u tom periodu mlada osoba počinje da eksperimentiše sa izborom potencijalnog partnera sa kojim bi kasnije mogla da formira svoju porodicu.
Iako mladi ljudi pokušavaju da uspostave čvršću pripadnost raznim supkulturama, ovi odnosi ih ne zadovoljavaju na duže vreme. I zaista, ako bolje pogledamo ustrojstvo šire zajednice, možemo da vidimo da su veoma retke prilike u kojima možemo da osetimo pripadnost i emocionalnu povezanost sa zajednicom koja je šira od rođačke.
Pojedinac i zajednica su međusobno zavisni. Niti pojedinac može da se razvije bez zajednice, niti zajednica može da se razvija bez pojedinca. Zato ovaj odnos treba da bude u ravnoteži, jer je jedino tako moguć harmoničan razvoj i pojedinca i zajednice.
Nije dobro kada prevladava mentalitet individualizma, jer tada zajednica postaje servis za zadovoljenje egoističnih interesa. Nije dobro ni kada prevladava mentalitet kolektivizma, jer guši slobodu i kreativnost pojedinca kojeg podređuje kolektivnom redu. Iako nas stranci često vide kao narod sklon kolektivizmima i nacionalizmima, verujem da je tačna upravo suprotna dijagnoza – da smo mi odavno postali narod individualista bez izgrađene kolektivne samosvesti.
Odrekli smo se onih društvenih rituala koji stvaraju osećanje pripadnosti, a koji su veoma važni za održavanje kolektivne svesti i kolektivnog identiteta. Doživljaj pripadnosti koji imaju oni koji, na primer, pevaju u horu, ili koji, igraju kolo, nedostupni su mladim generacijama koje sa prezirom gledaju na ove "primitivne" aktivnosti. Ateisti su uskraćeni za doživljaj zajedništva koji imaju vernici koji poje u crkvi.
Sve je više onih koji traže osećanje pripadnosti u utopljenosti u masi sportskih, političkih ili nekih drugih navijača.
I zato roditelji, ako zaista želite da vaša deca ostanu ovde, a ne da grade karijere po belom svetu, učite decu da pripadaju ovom podneblju. Tako će nam svima biti lakše.