Italijansku hranu možete da pojedete bilo gde u svetu. Skoro da nema kutka na ovoj planeti gde se ogladnelom putniku-namerniku ne nude tanjir prepun špageta bolonjeze, hrskava pica ili ukusne poslastice poput tiramisua ili panakote.
Pitanje je medjutim koliko su ti specijaliteti zaista izvorno italijanski.
Italijanska kulinarska akademija tvrdi da su jela koja se van italijanskih granica nude kao italijanski specijaliteti u velikoj većini slučajeva sve -samo ne to.
U gotovo četrdeset zemalja širom sveta postoje ispostave ove italijanske institucije koja nastoji da sačuva izvornu italijansku kulinarsku tradiciju.
Zato verovatno treba verovati njenim stručnjacima kada kažu da veliku većinu jela koja se pripremaju u italijanskim restoranima u drugim zemljama treba staviti pod ozbiljan znak pitanja.
U Akademiji kažu da su se o svetinju italijanske kuhinje najviše ogrešile evropske zemlje, dok se mnogo bolje kotiraju Kina i Rusija i to zahvaljujući parama koje su u tim zemljama utrošene na dovodjenje pravih italijanskih kuvara.
Tajna je u jednostavnosti
Italijanski kuvar i majstor kulinarstva Džon Nočita iz kalabrijskog Instituta visokih kulinarskih veština i umeća pripremanja testenina u razgovoru za Bi-Bi-Si (BBC) objašnjava zbog čega navodna italijanska jela u svetu padaju na ispitu originalnosti i izvornosti:"Hrana iz medjunarodne ponude je isuviše komplikovana, sa previše sastojaka koji najčešće i nisu pravi sastojci koji su neophodni kako bi se zgotovila odredjena jela. Često se i preteruje u količinama, na primer, belog luka ili maslinovog ulja koji idu u jelo. Najlepša stvar kod regionalne italijanske kuhinje i mediteranske kuhinje je upravo njena jednostavnost. Brojni stranci koji posete Italiju i potom se vrate u svoje zemlje kažu da je hrana u italiji neverovatno ukusna. I onda sa velikom mukom, kako u sopstvenoj zemlji tako i u drugim državama, tragaju za jelima koja su po kvalitetu ravna onome što su okusili u Italiji", kaže on.
Italijanska jela i 'italijanska' jela
Italijanski majstor kulinarstva Džon Nočita priznaje da primere ruiniranja italijanske kuhinje više voli da pripisuje razlikama u kulturi ishrane nego da nabraja konkretnje zemlje u kojima italijanski specijaliteti nisu ni specijaliteti, a kamoli italijanski."Severna Amerika je ogroman prostor na kojem se prožimaju brojne kulture. To znači da i u kulinarstvu dolazi do mešanja nacionalnih kuhinja, ne samo italijanske. Zato je u Americi teško pronaći orginalnu italijansku hranu. Jednom prilikom smo, sa grupom italijanskih kuvara, posetili takozvani italijanski restoran u Torontu. Ja sam poručio karpaćo odnosno tanko rezane listove sirove govedine prelivene maslinovim uljem i sokom od limuna, a poslužili su mi govedinu prelivenu japanskim vasabi sosom. Možete samo da zamislite kolika je, za kuvare iz Italije, to greška.
Ako dakle postoje pice iz picerije na ćošku i pice iz Italije i špageti bolonjeze iz italijanskog regiona Emilija-Romanja za koje se mnogi od nas kunu da ih spremaju tako da su bolje od originala, postoje i jela za koje ljudi van Italije tvrde da su italijanska, iako to uopšte i nisu".
Testenina sa školjkama
Ako dodjete u Italiju i poručite fetučini Alfredo odnosno testenine fetučini u sosu od jedne vrste morskih školjki, neće ga naći. Kelner će vas pitati "Ko je taj Alfredo?" .Takvo jelo u Italiji prosto ne postoji. A ako želite da pripremite prave italijanske špagete bolonjeze onda morate da, kako mi to u Italiji kažemo, spremite dugi sos bolonjeze. Kratki sos je sos koji se kuva manje od deset minuta, dugi je onaj čije pripremanje traje duže od dva sata. Jelo koje se sprema izmedju deset minuta i dva sata ne spada u orginalnu italijansku kuhinju.
I u pravi italijanski sos bolonjeze nikako ne idu ni origano ni bosiljak ni beli luk. Ni-ka-ko. Od začina, samo ruzmarin, kaže italijanski kuvar i majstor kulinarstva Džon Nočita.
(MONDO)