Ukoliko se građanima Srbije od prvog januara 2010. dozvoli putovanje bez viza u zemlje šengenskog sporazuma, novi pasoš vredeće kao onaj stari crveni bivše SFRJ, o kom su poslednje dve decenije ispredani mitovi u pričama o vremenu kada smo slobodno mogli da putujemo po celom svetu.
Ulazak na belu šengen listu, koji je sve izvesniji, svojevrsna je garancija koja će dati signal i drugim zemljama van "sporazuma" da sa Srbijom uspostave bezvizni režim.
Odnedavno građani Srbije bez viza mogu da putuju i u Rusiju i Izrael, tako da će uz bilateralne sporazume sa zemljama trećeg sveta, koje smo nasledili od stare SFRJ, naši ljudi moći da putuju skoro po celom svetu, osim nekoliko zemalja koje imaju izrazito strogu imigracionu politiku.
Miroslava Jelačić iz nevladine organizacije "Grupa 484", koja je bila angažovana u procesu ulaska na belu šengen listu, kaže za "Press" da su generacije odrasle na mitu da se sa pasošem bivše Jugoslavije moglo ulaziti u sve zemlje.
"Ako Srbija konačno dobije svoj prostor na beloj šengen listi, to će definitivno biti napredak u odnosu na prethodni period. Standardi koje Srbija ispunjava na putu za beli šengen mogu biti garancija i za druge zemlje."
Kada je reč o tome koliko će vredeti novi pasoš Srbije, prema njenim rečima, to je nesumnjivo, a uz činjenicu da pruža mogućnost za ulazak u veliki broj zemalja, verovatno će dostići veću vrednost i na crnom tržištu dokumenata.
"Pitanje je da li uopšte može da se falsfikuje biometrijska isprava. Što se tiče bezbednosti dokumenata, srpski pasoš je urađen po najvišim standardima i to je izuzetno pozitivno ocenjeno u izveštaju Evropske komisije", ističe Miroslava Jelačić.
Novi pasoš kao "Titov"
Vladislav Jovanović, nekadašnji ministar spoljnih poslova SRJ, slaže se da je ulazak na beli šengen diplomatski uspeh, jer tako treba okarakterisati svako otvaranje prema svetu, uz ogradu da bi bio problem ukoliko postoji protivusluga u vidu nastavka kompromisnog držanja Srbije u pitanju Kosova.On kaže da je razlika u odnosu na poziciju nekadašnje SFRJ u tome što se u Titovo vreme bezvizni režim ostvarivao kroz bilateralne sporazume. "Sa EU je postignut režim na bazi multilateralnog dogovora, gde mi dobijamo pravo da koristimo njen bezvizni režim, a Tito je sam ostvarivao to pravo."
Pored toga, naša vlada je u to vreme proglasila bezvizni režim za gotovo sve strance, osim za nekoliko zemalja.
Odlučili smo se da unilateralno ukidamo vize nekim zemljama, bez obzira na to da li su oni ukidali vize nama. Hteli smo turistički da se otvorimo i tadašnja SFRJ je zauzela ulogu pionira u otvaranju granica prema spoljnom svetu“, ističe Jovanović.
On podseća da je bivša SFRJ održavala vizni režim jedino prema zemljama s kojima su postojali zategnuti politički odnosi.
"Za tadašnju Južnu Afriku, Kinu i Albaniju to nije važilo. Postojao je određen vizni režim i prema SSSR, pošto su naši odnosi uvek bili 'toplo-hladno' i nikada nije uspostavljeno potpuno poverenje. I sa Amerikom smo imali vizni režim", kaže Jovanović.
Spisak zemalja za koje neće biti potrebna viza:
On smatra da srpskoj diplomatiji predstoji da sa još nekoliko zemalja ostvari dogovor o ukidanju viza."Sa Rusijom smo tek nedavno postigli dogovor. A kako se naši interesi okreću i prema Kini, moraćemo i sa njima da nađemo model za ukidanje viza. Sa Amerikom će biti nešto teže."
Amerika, Kanada i Australija imaju strogu imigracionu politiku i pažljivo biraju koga će pustiti. Jedino ako jednog dana uđemo u EU, pa iskoristimo sporazum koji Unija ima sa SAD“, zaključuje Jovanović.
Kada Srbija uđe na belu šengensku listu, od članica EU vize će biti potrebne samo za Veliku Britaniju i Irsku, koje nisu u zoni šengena.
Bez vize će moći da se putuje i u Švajcarsku, na Island i u Norvešku, zemlje koje nisu članice EU, ali su prihvatile šengenski sporazum.
Isto tako, neće biti potrebne vize ni za Bugarsku, Rumuniju i Kipar, članice EU koje formalno još nisu deo šengenskog prostora, kao ni za Lihtenštajn, koji je na putu ulaska u šengenski prostor.
Za putovanje u Albaniju građanima Srbije formalno su potrebne su vize, osim u vreme letnje turističke sezone.
A i za Tursku su vize neophodne, ali je njihovo dobijanje čista formalnost i kompletan posao se završava na aerodromu.
Van prostora EU viza nije potrebna za Maldive, Šri Lanku, Južnu Koreju i Singapur.
Bez problema se putuje u Bocvanu. Viza nije potrebna ni za Tunis i Sejšele. Vize nisu potrebne ni za Argentinu, Čile, Ekvador i Peru.
Zanimljivo, za Meksiko viza nije potrebna, ali jeste turistički karton, koji se dobija u proceduri po kojoj mnoge zemlje izdaju vizu. Inače, naši državljani su među retkima kojima ne treba viza za Kubu.
Jordan i Egipat i našim građanima vize daju na aerodromima ili na granici, dok se za Siriju besplatno dobija u ambasadi.
Jedino ograničenje za ulazak u muslimanske zemlje na Bliskom istoku su prethodni ulasci u Izrael, u koji se od pre neki dan može putovati bez vize.
Lako se dobija i libanska viza - može se dobiti na granici, kao i za Keniju i Tanzaniju.
Za iransku vizu je potrebno pozivno pismo ili rezervacija hotela, kao i za Emirate. Za Indiju je viza potrebna svima, ali se uz obezbeđen smeštaj i povratnu kartu dobija bez problema.
Viza Tajlanda se dobija uz povratnu kartu i eventualno rezervaciju hotela. Japanska viza se dobija jednostavno. Brazilska viza se dobija jednostavno i može se u zemlji produžavati do šest meseci.
Za Zimbabve je viza potrebna, kao i za Južnu Afriku. Dominikanska Republika skoro svima traži vize. Isto važi i za Jamajku, ali se viza dobija na granici ili aerodromu.
Jedan od najkomplikovanijih procesa za dobijanje vize predstoji vam ako želite da otputujete u Australiju. Osim što je potrebno priložiti sva moguća dokumenta, Australijanci traže i potvrdu o vojnom angažmanu u ratovima na prostoru bivše SFRJ.
Iskustvo kaže da proces dobijanja vize traje od dve do šest nedelja, s tim što ambasada zadržava pravo da ne odgovori na zahtev. Viza košta 65 evra, a sva prateća dokumenta moraju da budu prevedena na engleski jezik.
(MONDO)