Ulazimo u prvi tuk-tuk, očekivajući sasvim običnu vožnju do poznatog turističkog mesta Negomba, ne nadajući se adrenalinu koji nam donose nesvakidašnja vožnja, priroda i ljudi.

Na samoj obali Indijskog okeana, gde je smešteno ovo mesto, dolazimo se u guesthouse. Uzbuđenje nam ne dozvoljava da odemo na spavanje i propustimo trenutke uživanja na ležaljkama, u ranoj zori u kojoj pronalazimo spokoj. Misli su nam nošene zvucima talasa, a čula nadražena osetima nepoznatog.

Neispavani, ali ipak puni energije, jutro provodimo u obilascima holandskog kanala, voćne pijace, trgova i ulica punih ljudi, automobila i životinja. Željni mora, sunca i plaže, popodne provodimo opuštajući se na obali. Umor nas sustiže i sumrak dočekujemo u postelji sobe guesthousa.

Novi dan nam šalje novi izazov, put do Kendija, grada-džungle u samom središtu Cejlona, obrazovnom i ekonomskom centru ostrva. Na putu srećemo lepa i ljubazna lica, koja nam poklanjaju svoje osmehe, nude pomoć i svoja mesta, kako bismo se osećali što prijatnije u njihovoj otadžbini.

Čarobna priroda ovog neverovatnog grada ostavlja nas bez daha. Saputnici na ulicama su nam slonovi i majmuni, a pejzaži polja pirinča i čaja, stene prepune ananasa, slike nepojmive evropskom svetu. Jungle tribe putovanje, kao i uvek puno novih stvari, nepoznatih, novih i toliko zanimljivih!

Pogledom u nebo pronalazimo svoj sledeći cilj, budistički hram smešten na najvišem brdu grada. U hramu srećemo budiste, koji su odlučili da život posvete veri i borave u hramu. Zatičemo ih kako puštaju zmajeve u nebo, misleći da je tamo raj, ne znajući da je raj upravo u njihovoj zemlji, Šri Lanki. Pod bosim stopalima osećamo samo hladan, vekovima star kamen. Dečaci nam govore o budizmu, pokazuju nam stare spise i upućuju nas na najlepši pogled na grad. Pod vidikovcem se pruža ceo grad i jezero puno dobroćudnih komodo zmajeva.

Opraštamo se od malenih sveštenika i upućujemo se ka Pinaveli, sirotištu za slonove. Jašemo ih, mazimo i kupamo i uživamo u osećaju pripitomljavanja ovih velikih, divljih životinja, dok nas prskaju vodom iz svojih surli. Put nastavljamo ka Sigiriji, steni poznatijoj kao Lavlja kandža, koja se od 1982. nalazi na UNESCO spisku svestke baštine.

Od zasluženog odmora, letovališta Hikaduve, deli nas samo šest sati vožnje vozom. To nije voz koji smo očekivali, niti je to samo nekih šest uobičajenih sati, to je najuzbudljivija vožnja koju smo do tada doživeli.

Na ovom putu oseti se svaka neravnina, svaki zvuk točkova koji dodiruju šine, vide se putnici koji ulaze u voz prostim uskaknjem i koji isto tako izlaze. Zašto bi i čekali stanicu, kada su naviknuti da stoje na ulaznim vratima i jednostavno iskoče u bujna polja kojima su okružene njihove kuće.

Mi se ipak odlučujemo da sačekamo glavnu železničku stanicu Hikaduve. Već na stanici upoznajemo druge turiste koji su došli ovde, kako bi uživali u najpoznatijem surferskom mestu na ostrvu. Upućuju nas na barove na plaži, u kojima se gostimo plodovima mora i sveže ceđenim sokovima.

Dok danju igramo društvene igre na pesku, sunčamo se, ronimo oko koralnih grebena i kupamo se sa kornjačama, noću uživamo u zvucima muzike na plaži i opuštanju. Sedam dana odmaranja u Hikaduvi, upotpunjujemo raznovrsnim obilascima obližnjih mesta, hramova, farma kornjača i odlascima na safari.

Dolazi trenutak kada moramo da krenemo kući. Došao je kraj našem Jungle Tribe putovanju, sa sobom nosimo samo prljave stvari i potpuno nova, fenomenalan iskustva o kojima ćemo još dugo pričati.

(Za MONDO Vojislav Kalović i Isidora Kušljević)