"Rimski bunar" u Gornjem gradu Beogradske tvrđave se sanira i priprema za otvaranje, kako bi posetioci Tvrđave i Beograda mogli da vide ovu nesvakidašnju konstrukciju.
"Rimski bunar" u Gornjem gradu Beogradske tvrđave, kao važan izvor vodosnabdevanja u slučaju opsade, predstavljao je u vreme kada je građen (1717 -1731) jedno od najboljih ostvarenja vojne arhitekture. I danas, posle gotovo tri stoleća, posetilac ostaje zadivljen njegovom konstrukcijom i savršenom gradnjom.
Brojne priče i misterije vezivane su za ovaj objekat, a njegova nesvakidašnja konstrukcija privlačila je brojne posetioce.
Upravo zbog velikog interesovanja koje posetioci Beogradske tvrđave iskazuju za ovaj objekat, JP "Beogradska tvrđava" je u prethodnom periodu, u okviru poslova na tekućem održavanju, obavilo čitav niz intervencija na sanaciji i obnovi strujnog ormana i elektroinstalacija, piše na sajtu JP "Beogradska tvrđava".
Radovi na osnovnom nivou prostorije i na oba spiralna stepeništa kojim se silazilo ka horiozontu vode u bunaru, odnosno izlazilo nazad ka vrhu, izvedeni su uz saglasnost Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture - Beograd i stručni nadzor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda.
Upravo se privode kraju pripreme za izvođenje druge faze koja će obuhvatiti radove na zaštitnim ogradama i metalnim rešetkama na otvorima bunara, vratima na vrhu oba spiralna stepeništa, kao i na ulaznim vratima u objekat.
Nakon izvedenih radova, objekat će ispuniti mere bezbednosti i moći će da bude otvoren za posetioce u narednom periodu.
U okviru velikih fortifikacionih radova koje su na Beogradskoj tvrđavi sprovodili austrijanci tokom prvih decenija 18. veka, pod rukovodstvom inžinjera Nikole Doksata de Moreza, nakon što su osvojili Beograd 1717. godine, započeta je i izgradnja takozvanog "Rimskog bunara", koji je predstavljao objekat od velike važnosti za funkcionisanje i bezbedno snabdevanje vodom jedne ovako velike tvrđave.
Bunar je izgrađen u periodu od 1717. do 1731. godine, o čemu svedoči dokument u Ratnom arhivu u Beču da je izgradnja bunara bila okončana 1731. godine i da je tada u njega bio ugrađen mehanizam za izvlačenje vode. Građevina je do danas sačuvana u svom izvornom obliku.
Naziv "Rimski bunar" dali su mu Beograđani kasnije u 19. veku, ističući time njegovu starost i mističnost. Prvobitna namera da se izgradi bunar nije uspela. Graditelji su prošli kroz stene, ali nisu naišli na vodu. Međutim, voda se slivala kroz njegove zidove i akumulira u njemu, tako da je on vršio svoju funkciju, ali ne kao bunar, već kao neka vrsta cisterne.
U vreme kada je izgrađen predstavljao je jedno od najboljih ostvarenja vojne arhitekture. Spiralnim stepenicama se može sići do dubine od 35 m, što približno odgovara nekadašnjem horizontu vode.
Danas se bunar ne koristi, pa nivo vode oscilira, tako da su i ove stepenice delom potopljene. Bunar je dosta veliki - širok je 3,40 m, dubina vode je oko 21 m, od toga je oko 17 m dubina vode, a oko 4 m je visina šuta koji se nalazi na dnu kao sloj za prečišćavanje vode.