"Ne ostavljaj me sada, kako ću bez tebe", vikala je moja koleginica kada joj je instruktor skijanja rekao da je njen čas gotov i da ga čekaju neki drugi početnici i početnice. Ona se šalila, naravno, ali momci koji se bave tim poslom kažu da su takvi vapaji nekada i pravi.

"O, da, ima zaljubljivanja na skijanju", kaže Miroslav Petrušić iz Ogulina u Hrvatskoj, koji već petu sezonu radi kao instruktor skijanja u Bad Klajnkirhajmu u Austriji, gde sam sa nekoliko kolega iz Beograda, provela nezaboravan vikend i stvarno se zaljubila!

U tom malom mestu u Koruškoj, srce mi je ostalo na alpskim stazama, u toplim termalnim bazenima, u kočijama sa sedištima prekrivenim krznom, u vrućem čaju sa rumom, u srnećem raguu, u... spisak je dug (pogledajte foto galeriju i sve će vam biti jasno). Ali, o tome ću u nekom drugom tekstu, a sad o doživljajima instruktora skijanja.



Miro, kako Miroslava zovu skijaši iz Austrije, Italije, Nemačke, Francuske, Slovenije, ali i Srbije, radi i sa decom i sa odraslima. "Ne mogu da vam kažem sa kime je lakše ili teže. Deci, na primer, nismo samo učitelji skijanja već često i dadilje jer imamo grupe sa kojima radimo ceo dan, idemo zajedno i na ručak, tako da roditelji mogu bezbrižno da se skijaju sami, ili da rade nešto drugo."

Sa koliko godina deca mogu najranije da nauče da skijaju?

"U ski-školu primamo decu već sa tri godine, ali je ipak najbolje kada imaju pune četiri, jer je skijanje naporan sport i ako dete u ranom uzrastu stekne negativno iskustvo, kasnije se to teško ispravlja. Prva dva dana su u takozvanom ski-vrtiću, gde ih vuče traka, a kada nauče da koče i skreću, idu na žičaru. Brzo se deca opuste na skijama, a onda jure stazom, kao male rakete!"

Stvarno je tako, uverila sam se - ti mališani skijaju kao da su rođeni na snegu! Nekoliko njih je na stazi projurilo pored mene, sa sve malim kamerama na kacigama, i samo što mi nisu dobacili: "Sklanjaj se, sporaću!".



 Ko su najstariji polaznici ski-škole?

"Imao sam osobe starije od 80 godina. Sa njima uglavnom radim individualno, a proces učenja traje malo duže, ali za sedam dana, koliko u proseku svi ostaju na zimovanju, mogu sasvim solidno da nauče da skijaju. Sa njima idem na plave staze, lakše, a na kraju i oni dobiju diplomu koja potvrđuje da su postali skijaši."

Delite diplome?

"Naravno, i to ne samo za skijanje. Ovde se svakodnevno organizuju neke zabavne igre na snegu ili na zaleđenim jezerima, i za decu i za odrasle, a pravimo i trke u hodanju na krpljama ili u vožnji specijalnog bicikla za sneg, noćno sankanje uz baklje. Jednom mesečno pravimo Full Moon Party - skijanje na specijalnim skijama pomoću kojih se može penjati uz planinu i potom se spustiti. To je zanimljivo ali i romantično."

Kad smo već kod romantike...

"Znam šta bi sada da me pitaš", preduhitrio me je Miro i uz osmeh dodao: "Ja sam ovde sa devojkom, koja je takođe ski-instruktor, tako da sam 'pod kontrolom', ali moje kolege kažu da se svašta dešava."

Šta je to "svašta"?

"Pa... cure se zaljubljuju u ski instruktore. To vam je kao na moru. Ne postoje samo letnje šeme, već i zimske. Neke traju samo koliko i boravak te devojke u Bad Klajnkirhajmu, ali nekada i duže od toga."

Potpuno razumem te devojke, jer su ski-instruktori uglavnom zgodni momci, preplanuli i imaju strpljenja za naše male ženske "nespretnosti" na snegu: kad padnemo pa ne možemo bez muške ruke da ustanemo i nastavimo skijanje, ili nas steže pancerica pa instruktor mora i vezovima da se pozabavi.

Kako se, uopšte, postaje instruktor skijanja?

"Ja sam živeo blizu skijališta, naučio sam da skijam sa sedam godina, a potom sam sa rođacima išao svake sezone na zimovanje. Na Fakultetu za fizičku kulturu sam završio smer za skijanje, a potom i kurs za učitelja skijanja. Sličan kurs sam dodatno završio i u Austriji."

Da li može lepo da se zaradi od ovog posla?

"Kako gde. U Austriji je najbolje jer su troškovi života niži nego u Švajcarskoj, na primer, gde je plata viša ali i cene smeštaja i hrane. Ovde možeš da imaš normalan život, ne moraš da paziš na svaki evro, a može i da se uštedi."

Gde Miro skija za svoju dušu?

"Volim da skijam u Austriji jer ima mnogo staza, uglavnom su široke, za svaku vrstu skijanja, čak i za ono ekstremno koje ja najviše volim - van staza. To je ovde dozvoljeno, ali upozoravam sve koji bi da probaju, da ne precenjuju svoje mogućnosti i da nikada ne idu sami. Za takvo skijanje je super Francuska, ali i Novi Zeland, gde sam takođe radio kao instruktor. Tamo skijaši ne brinu toliko za bezbednost kao u Evropi, kacige nisu obavezne, rukavice skoro da ne nose, neustrašivi su, njima je pun gas važniji od tehnike. Mada, sneg je na Novom Zelandu vlažniji nego ovde, tako da je skijanje kod nas ipak bolje."

I tako, reč po reč sa Mirom, popila sam punu čašu kuvanog vina. Da li ovako "zagrejana" smem na stazu?

"S obzirom na to da smo i jeli, može. Opasno je kada se pije bez hrane, a imam i takve slučajeve. Znate, ovde ljudi dolaze da se odmore i opuste, tako da je sve normalno. Ako su u 'voznom stanju', obratim samo malo više pažnje na njih, a ako nisu zamolim ih da odu u hotel, da nešto pojedu. Veoma je rizično skijati pijan jer ne ugrožavate samo sebe već i druge. Odgovornost je ista kao kada vozite automobil. Ako naletite na drugog skijaša vi ste krivi, a povrede mogu biti ozbiljne. Na crnim stazama može da se vozi i preko 50 km na sat, pa zamislite kakav 'sudar' tu može da se napravi! Dakle, pivo, dva je ok, ali ali ako želite više od toga, spustite se sa vrha planine u podnožje staze, blizu hotela."

Poslušala sam mog instruktora - u brvnari podno staze na kojoj se vozi spust na Svetskom kupu, a koja nosi ime čuvenog Franca Klamera, rođenog u Bad Klajnkirhajmu, popila sam rakiju od šišarki. Dobra je!