Američki stručnjaci sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Harvard i Dečije bolnice u Bostonu uspeli su da u živim miševima obične ćelije transformišu u ćelije koje proizvode insulin, ublažavajući simptome dijabetesa kod tih životinja, što predstavlja veliki korak u pravcu regenerativne medicine.
Američki stručnjaci sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Harvard i Dečije bolnice u Bostonu uspeli su da u živim miševima obične ćelije transformišu u ćelije koje proizvode insulin, ublažavajući simptome dijabetesa kod tih životinja, što predstavlja veliki korak u pravcu regenerativne medicine.
Tehnika koja se naziva "direktno reprogramiranje", čini izlišnim korišćenje matičnih ćelija, koje su dosad bile nezaobilazne u proizvodnji željenih tkiva. Pomoću samo tri gena, za čije je prenošenje poslužio običan virus prehlade, tzv. adenovirus, američki istraživači su uspeli da od egzokrinih ćelija pankreasa, koje čine 95 odsto tkiva ovog organa, dobiju retke beta ćelije.
Beta ćelije proizvode insulin. Kod dijabetesa tipa 1, tzv. "juvenalnog" dijabetesa, one bivaju uništene autoimunom reakcijom organizma.
Teorijski, moguće je postići isto što su ostvarili bostonski stručnjaci i korišćenjem ne samo ćelija pankreasa, nego i jetre, kože, masnih ćelija i brojnih drugih, naglašava jedan od vođa ove studije dr. Daglas Melton, jedan od vodećih svestskih eksperata za matične ćelije.
Melton ističe da je ceo posao obavljen lakše nego što je očekivano i da su se dobijene beta ćelije pokazale stabilnim i večnim, tj. one žive koliko i organizam u kome se nalaze.
Naučnici su i ranije, da bi se izbegle etičke kontroverze oko embrionalnih matičnih ćelija, pokušavali da od običnih ćelija dobiju neke druge. Prošle godine je iskušano reprogramiranje ćelija kože, koje su izvesnom tehnikom dovođene u neku vrstu embrionalnog stanja, čime su dobijale kvalitet matičnih, odnosno mogućnost transformacije.
Bostonski tim je zaobišao ovu fazu reprogramiranja, polazeći od hipoteze da je možda moguće direktno transformisati jednu vrstu odrasle ćelije u drugu, bez vraćanja na početak. Oni su istraživanje sproveli na miševima obolelim od dijabetesa, koji nisu imali beta ćelije za proizvodnju insulina. Dr Melton i njegov tim su istražili koji su to geni nužni da bi jedna ćelija funkcionisala kao dragocena beta ćelija. Naime, iako svaka ćelija organizma sadrži pun genetski kod, u pojedinačnim ćelijama samo su neki geni aktivni u bilo kom momentu.
Ustanovljeno je da su od preko 1.000 gena nužna samo tri da bi ćelija imala svojstvo beta ćelije, odnosno proizvođača insulina. Reč je o genima Ngn3, Pdx1 i Mafa. Potom su ta tri gena, posredstvom pomenutog adenovirusa, ubačena u egzokrine ćelije pankreasa. Oko 20 odsto tih egzokrinih ćelja transformisalo se u beta ćelje, koje su počele da proizvode insulin, čime se nivo šećera u krvi miševa smanjio.
Ova tehnika bi prvo mogla da se primeni kod težih slučajeva dijabetesa tipa 2, kod kojih je prestala proizvođnja insulina, napominje dr. Melton, dok je kod dijabetesa tipa 1 još uvek nerešiv problem odbacivanja. Isti pogrešan odgovor imunološkog sitema zbog kojeg su uništene i prvobitne beta ćelije i nastala bolest, uništio bi i novoproizvedene beta ćelije.
(Tanjug/Rojters)
Tehnika koja se naziva "direktno reprogramiranje", čini izlišnim korišćenje matičnih ćelija, koje su dosad bile nezaobilazne u proizvodnji željenih tkiva. Pomoću samo tri gena, za čije je prenošenje poslužio običan virus prehlade, tzv. adenovirus, američki istraživači su uspeli da od egzokrinih ćelija pankreasa, koje čine 95 odsto tkiva ovog organa, dobiju retke beta ćelije.
Beta ćelije proizvode insulin. Kod dijabetesa tipa 1, tzv. "juvenalnog" dijabetesa, one bivaju uništene autoimunom reakcijom organizma.
Teorijski, moguće je postići isto što su ostvarili bostonski stručnjaci i korišćenjem ne samo ćelija pankreasa, nego i jetre, kože, masnih ćelija i brojnih drugih, naglašava jedan od vođa ove studije dr. Daglas Melton, jedan od vodećih svestskih eksperata za matične ćelije.
Melton ističe da je ceo posao obavljen lakše nego što je očekivano i da su se dobijene beta ćelije pokazale stabilnim i večnim, tj. one žive koliko i organizam u kome se nalaze.
Naučnici su i ranije, da bi se izbegle etičke kontroverze oko embrionalnih matičnih ćelija, pokušavali da od običnih ćelija dobiju neke druge. Prošle godine je iskušano reprogramiranje ćelija kože, koje su izvesnom tehnikom dovođene u neku vrstu embrionalnog stanja, čime su dobijale kvalitet matičnih, odnosno mogućnost transformacije.
Bostonski tim je zaobišao ovu fazu reprogramiranja, polazeći od hipoteze da je možda moguće direktno transformisati jednu vrstu odrasle ćelije u drugu, bez vraćanja na početak. Oni su istraživanje sproveli na miševima obolelim od dijabetesa, koji nisu imali beta ćelije za proizvodnju insulina. Dr Melton i njegov tim su istražili koji su to geni nužni da bi jedna ćelija funkcionisala kao dragocena beta ćelija. Naime, iako svaka ćelija organizma sadrži pun genetski kod, u pojedinačnim ćelijama samo su neki geni aktivni u bilo kom momentu.
Ustanovljeno je da su od preko 1.000 gena nužna samo tri da bi ćelija imala svojstvo beta ćelije, odnosno proizvođača insulina. Reč je o genima Ngn3, Pdx1 i Mafa. Potom su ta tri gena, posredstvom pomenutog adenovirusa, ubačena u egzokrine ćelije pankreasa. Oko 20 odsto tih egzokrinih ćelja transformisalo se u beta ćelje, koje su počele da proizvode insulin, čime se nivo šećera u krvi miševa smanjio.
Ova tehnika bi prvo mogla da se primeni kod težih slučajeva dijabetesa tipa 2, kod kojih je prestala proizvođnja insulina, napominje dr. Melton, dok je kod dijabetesa tipa 1 još uvek nerešiv problem odbacivanja. Isti pogrešan odgovor imunološkog sitema zbog kojeg su uništene i prvobitne beta ćelije i nastala bolest, uništio bi i novoproizvedene beta ćelije.
(Tanjug/Rojters)