Srbija je na začelju evropskih zemalja kada je reč o transplantiranju organa. Kod nas lekari trenutno rade transplantacije bubrega, jetre, rožnjače i koštane srži, ali su liste čekanja duge i nema dovoljno organa.
Ipak, ima optimističnih najava da bi najdalje za dve godine mogle ponovo da počnu da se rade transplantacije srca, a stručnjaci Vojnomedicinske akademije obećavaju uskoro transplantacije pankreasa i tankog creva.
Stručnjaci ističu da ima još dosta toga da se uradi pa da u Srbiji opet, posle 1999. godine, počne transplantacija srca i pluća. Čeka nas edukacija kadrova, umrežavanje institucija, jedinstven informacioni sistem...
U toku su pregovori sa jednom austrijskom bolnicom koja bi u perspektivi trebalo da obuči srpske lekare i za ove intervencije. Iako je ovaj sporazum bio najavljen za kraj avgusta, još nije realizovan. Procene su da bi sav taj posao vezan za transplantaciju srca u Srbiji, ipak, mogao da se obavi najkasnije za dve godine.
Zdravstveni centri u kojima se rade transplantacije imaju kapacitete za veći broj intervencija, ali je najveći problem nedostatak organa. To potvrđuje i dr Radmila Blagojević iz Centra za transplantaciju Kliničkog centra Srbije, uz konstataciju da su veliki problem i nesređene liste čekanja.
"Imam utisak da je svest građana počela da se menja, da imaju manji otpor prema tome da neko od njihovih srodnika u stanju moždane smrti bude davalac organa. Na njih se svuda čeka jer ih nema, ali se kod nas duže čeka nego u razvijenim evropskim zemljama. Rešenje je da edukujemo građane o važnosti donorstva organa i tek tada možemo da se nadamo većem broju spasenih života. Imamo kapacitete, ali nam je najveći problem nedostatak organa", kaže za "Blic" dr Blagojević.
I pored toga što liste čekanja nisu objedinjene, procenjuje se da na novi bubreg čeka između 500 i 600 pacijenata, na jetru 60-80, na srce oko 20 i nekoliko stotina na novu rožnjaču. Primera radi, godišnje se u svim centrima uradi oko 100 transplantacija bubrega, a, za sada, nedostižni cilj je oko 400.
Drugi veliki problem je neobjedinjenost podataka o građanima koji su potpisali donorske kartice. Ovo su zadaci nedavno formirane Uprave za biomedicinu.
Za Srbiju bi, takođe, bilo veoma važno priključivanje organizaciji "Eurotransplant". Reč je o neprofitnoj fondaciji koja posreduje i koordinira razmenom organa za transplantaciju na teritoriji sedam evropskih zemalja - Austrije, Nemačke, Slovenije, Holandije, Luksemburga, Belgije i Hrvatske, a ugovorom o saradnji zemlje članice ulaze u sistem međunarodne razmene organa. Za sada niko ne može da precizira kada će Srbija biti primljena u ovu organizaciju.
Koordinatorka za transplantaciju organa u Kliničkom centru Srbije dr Mirjana Laušević napominje da je Hrvatska ostvarila veliki napredak od kada se priključila ovoj organizaciji, pa su od 2007. godine sa osam donora na milion stanovnika došli do broja 18.
"Zabluda je, međutim, da je 'Eurotransplant' organizacija za dodelu organa. Oni raspodeljuju organe pacijentima iz zemalja članica prema strogo utvrđenim kriterijumima, kao što su dužina čekanja, hitnost pacijenta, rizik transplantacije", kaže dr Laušević i dodaje da se od jednog donora ne mogu uzeti svi organi, već maksimalno sedam. U praksi, najčešće, pacijent koji ima zdravu jetru nema očuvane bubrege i obrnuto. Donor je onaj koji ima bar jedan organ koji se može iskoristiti.
Referentna ustanova, kada je reč o transplantaciji organa u Srbiji, svakako je Vojnomedicinska akademija. Na VMA se trenutno oporavlja deset pacijenata kojima su nedavno urađene transplantacije bubrega i jetre. Prema rečima načelnika VMA prof. dr Miodraga Jevtića, svi ovi pacijenti su iz različitih krajeva Srbije, stari između 27 i 51 godine.
"Na Vojnomedicinskoj akademiji započet je i sistem sa donorskim karticama. Do sada ih je oko 40.000 ljudi potpisalo, uključujući ceo VMA i državni i vojni vrh. Usavršili smo transplantacije bubrega i jetre, a u najskorije vreme planiramo transplantiranje pankreasa i tankog creva. Već ovih dana smo mogli da uradimo prve ovakve intervencije, ali nismo imali spremne primaoce", navodi dr Jevtić.
U Srbiji postoje četiri transplantaciona centra. U Kliničkom centru Srbije se transplantiraju bubrezi, jetra i rožnjača, u KC "Niš" bubrezi, u KC "Vojvodina" jetra i bubrezi, kao i na VMA. Kada je reč o deci kojoj se transplantiraju organi, u beogradskom Institutu za majku i dete sprovodi se presađivanje koštane srži, a u Univerzitetskoj dečjoj klinici u Tiršovoj transplantacije bubrega i jetre.
A kada ne postoje mogućnosti da se neke transplantacije urade u srpskim centrima, pacijenti se o trošku Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje šalju u inostranstvo - u Italiju na transplantacije jetre ili bubrega, i koštane srži kad kod nas nema podudarnog davaoca.
Najzahtevnije transplantacije srca i pluća takođe se obavljaju u inostranstvu, ali ih plaćaju pacijenti i njihova rodbina.
(MONDO)
Stručnjaci ističu da ima još dosta toga da se uradi pa da u Srbiji opet, posle 1999. godine, počne transplantacija srca i pluća. Čeka nas edukacija kadrova, umrežavanje institucija, jedinstven informacioni sistem...
U toku su pregovori sa jednom austrijskom bolnicom koja bi u perspektivi trebalo da obuči srpske lekare i za ove intervencije. Iako je ovaj sporazum bio najavljen za kraj avgusta, još nije realizovan. Procene su da bi sav taj posao vezan za transplantaciju srca u Srbiji, ipak, mogao da se obavi najkasnije za dve godine.
Zdravstveni centri u kojima se rade transplantacije imaju kapacitete za veći broj intervencija, ali je najveći problem nedostatak organa. To potvrđuje i dr Radmila Blagojević iz Centra za transplantaciju Kliničkog centra Srbije, uz konstataciju da su veliki problem i nesređene liste čekanja.
"Imam utisak da je svest građana počela da se menja, da imaju manji otpor prema tome da neko od njihovih srodnika u stanju moždane smrti bude davalac organa. Na njih se svuda čeka jer ih nema, ali se kod nas duže čeka nego u razvijenim evropskim zemljama. Rešenje je da edukujemo građane o važnosti donorstva organa i tek tada možemo da se nadamo većem broju spasenih života. Imamo kapacitete, ali nam je najveći problem nedostatak organa", kaže za "Blic" dr Blagojević.
I pored toga što liste čekanja nisu objedinjene, procenjuje se da na novi bubreg čeka između 500 i 600 pacijenata, na jetru 60-80, na srce oko 20 i nekoliko stotina na novu rožnjaču. Primera radi, godišnje se u svim centrima uradi oko 100 transplantacija bubrega, a, za sada, nedostižni cilj je oko 400.
Drugi veliki problem je neobjedinjenost podataka o građanima koji su potpisali donorske kartice. Ovo su zadaci nedavno formirane Uprave za biomedicinu.
Za Srbiju bi, takođe, bilo veoma važno priključivanje organizaciji "Eurotransplant". Reč je o neprofitnoj fondaciji koja posreduje i koordinira razmenom organa za transplantaciju na teritoriji sedam evropskih zemalja - Austrije, Nemačke, Slovenije, Holandije, Luksemburga, Belgije i Hrvatske, a ugovorom o saradnji zemlje članice ulaze u sistem međunarodne razmene organa. Za sada niko ne može da precizira kada će Srbija biti primljena u ovu organizaciju.
Koordinatorka za transplantaciju organa u Kliničkom centru Srbije dr Mirjana Laušević napominje da je Hrvatska ostvarila veliki napredak od kada se priključila ovoj organizaciji, pa su od 2007. godine sa osam donora na milion stanovnika došli do broja 18.
"Zabluda je, međutim, da je 'Eurotransplant' organizacija za dodelu organa. Oni raspodeljuju organe pacijentima iz zemalja članica prema strogo utvrđenim kriterijumima, kao što su dužina čekanja, hitnost pacijenta, rizik transplantacije", kaže dr Laušević i dodaje da se od jednog donora ne mogu uzeti svi organi, već maksimalno sedam. U praksi, najčešće, pacijent koji ima zdravu jetru nema očuvane bubrege i obrnuto. Donor je onaj koji ima bar jedan organ koji se može iskoristiti.
Referentna ustanova, kada je reč o transplantaciji organa u Srbiji, svakako je Vojnomedicinska akademija. Na VMA se trenutno oporavlja deset pacijenata kojima su nedavno urađene transplantacije bubrega i jetre. Prema rečima načelnika VMA prof. dr Miodraga Jevtića, svi ovi pacijenti su iz različitih krajeva Srbije, stari između 27 i 51 godine.
"Na Vojnomedicinskoj akademiji započet je i sistem sa donorskim karticama. Do sada ih je oko 40.000 ljudi potpisalo, uključujući ceo VMA i državni i vojni vrh. Usavršili smo transplantacije bubrega i jetre, a u najskorije vreme planiramo transplantiranje pankreasa i tankog creva. Već ovih dana smo mogli da uradimo prve ovakve intervencije, ali nismo imali spremne primaoce", navodi dr Jevtić.
U Srbiji postoje četiri transplantaciona centra. U Kliničkom centru Srbije se transplantiraju bubrezi, jetra i rožnjača, u KC "Niš" bubrezi, u KC "Vojvodina" jetra i bubrezi, kao i na VMA. Kada je reč o deci kojoj se transplantiraju organi, u beogradskom Institutu za majku i dete sprovodi se presađivanje koštane srži, a u Univerzitetskoj dečjoj klinici u Tiršovoj transplantacije bubrega i jetre.
A kada ne postoje mogućnosti da se neke transplantacije urade u srpskim centrima, pacijenti se o trošku Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje šalju u inostranstvo - u Italiju na transplantacije jetre ili bubrega, i koštane srži kad kod nas nema podudarnog davaoca.
Najzahtevnije transplantacije srca i pluća takođe se obavljaju u inostranstvu, ali ih plaćaju pacijenti i njihova rodbina.
(MONDO)