Kada dođe do lupanja srca nije nam potrebna pomoć kardiologa ili interniste, već dobrog psihijatra za psihosomatska stanja.
Kod ovako prisutnog straha, osobe su manje u kontaktu sa svojim duševnim delom i ne uspevaju da prepoznaju svoja osećanja. Zapravo, radi se o stanju aleksitimije, gde ne postoje odgovarajuće reči za opisivanje emotivnih doživljaja, već se sve ispoljava telesnim manifestacijama. Zbog subjektivnog osećaja velike opasnosti, osoba počinje da oseća lupanje srca, ali i napad panike, zbog straha da joj se ne dogodi nešto još gore. Ukoliko se to dešava prvi put, čovek iz neznanja doživljava još jedan - naknadni strah.
U terapiji se, osim odgovarajućih lekova, primenjuju i određene telesne relaksacione i slične psihoterapeutske metode. Terapija je i specifičan razgovor koji treba da otkrije uzrok postojećeg straha, kako bi ga se pacijent oslobodio i izbegao dramatično ponašanje srca. Važna je i bihevioralna terapija, koja osobu uči da shvati i prepozna strah koji nije realan, i na taj način ga prevaziđe.
Misleći na najgore odlazi u Urgentni centar ili zove hitnu pomoć, a onda često ostaje u neverici, kada dobije odgovor da je njegovo srce u redu. Neki istina, takav odgovor prihvate i smire se, dok su drugi u stanju da obijaju pragove brojnih doktora, u očekivanju da im neko potvrdi sumnju o bolesnom srcu. Na kraju, prihvataju savet da su oni pacijenti za specifičnog psihijatra, koji će im određenim metodama i terapijom jedino pomoći.
Neuroze, po današnjim stručnim kriterijumima, nisu bolesti. To su nepsihotični poremećaji, opterećeni najrazličitijim stanjima straha. Neurozama su sklone plašljive i izuzetno senzibilne osobe, po prirodi stvari sklone emotivnim preterivanjima, i doživljavanju pojedinih situacija intenzivnije nego što one to zaslužuju.
(MONDO)