- Bolničar iz Rusije kaže da već 12 godina radi na psihijatriji, za oko 48.000 dinara u unutrašnjosti, uz noćni rad i teške uslove.
- Opisuje mirnu svakodnevicu na odeljenju, ali i noćne smene kada se psihotična stanja pogoršavaju i pacijenti postaju uznemireni ili agresivni.
Zaboravite na filmske scene sa vrištanjem i lancima, stvarnost iza zatvorenih vrata psihijatrijske bolnice izgleda potpuno drugačije. Bolničar iz Rusije, koji ovaj posao radi već 12 godina, otvoreno je progovorio o surovoj svakodnevici za Yandex Dzen (Дзен), mizernim platama i trenucima kada se u gluvo doba noći pacijentima naglo pogoršava stanje.
Kako priča, ljudi se uglavnom šokiraju kada čuju čime se bavi. Jedni uzviknu: "Vau, pa to mora da je strašno!", dok se drugi fizički odmaknu kao da je zarazan.
"Čistačica u tržnom centru zarađuje više od nas"
"Već 12 godina radim kao bolničar na psihijatriji. Nisam ni lekar ni tehničar – po sistematizaciji sam najniži nivo osoblja, ali zapravo sa pacijentima provodim više vremena nego bilo ko drugi. Želim da vam ispričam kako ovaj posao zaista izgleda, bez horor priča, ali i bez ulepšavanja.
Počeću od plate, jer to sve zanima. U unutrašnjosti zarađujem oko 48.000 dinara. Ako radite jednu i po smenu sa noćnim radom, možete da dogurate do 60.000, ali tada praktično živite na poslu. Najveći deo čine dodaci za otežane uslove rada koji se lako ukidaju. Poređenja radi, čistačica u obližnjem tržnom centru zarađuje isto, ponekad i više. Previše je tužno da bismo stalno razmišljali o tome."
Ne biste ni pogodili od čega boluju
"Odeljenje je većinu vremena mirno. Ljudi gledaju televiziju, šetaju dvorištem i razgovaraju. Prođe pored vas pristojan, uredan čovek i pita kad će ručak, a onda mu pogledate karton i vidite dijagnozu od koje se početnicima diže kosa na glavi. Tu sam naučio najvažniju lekciju: postoji ogromna razlika između 'strašne dijagnoze' i 'strašne osobe'.
Došao sam ovde sa 27 godina iz očaja, jer u gradu nije bilo posla, a primali su nas bez medicinske diplome uz završenu obuku. Prva tri meseca sam svakog dana hteo da dam otkaz. Jednom me je pacijent pljunuo, drugi me je pet minuta držao za ruku i netremice gledao u oči bez reči. Izašao sam u hodnik i samo se naslonio na zid. A onda sam počeo da razumem ljude, a ne njihove dijagnoze."
Priče koje vraćaju nadu
"Lečenje često daje sjajne rezultate. Uzmimo za primer Nikolaja Petroviča. Akutna faza je prošla, ali još nije spreman za kuću. Svakog jutra se pažljivo očešlja i pita da li ga je zvala supruga, iako ga je ostavila pre tri godine. Svaki put mu kažem: "Još nije zvala, Nikolaju Petroviču", a on samo klimne glavom i ode na doručak.
S druge strane, imali smo devojku od 22 godine. Prve tri nedelje bile su pakao, ali uz terapiju se potpuno promenila - postala je duhovita, čitala je knjige i pomagala sestrama. Na otpustu mi se zahvalila, što me je zateklo jer pacijenti to retko rade. Takvi oporavci su češći nego što ljudi misle."
Noćne smene su najopasnije
"Noću je odeljenje mračno i tiho, a naš posao je da svakog sata obilazimo sobe. Međutim, upravo tada nastaju najteže situacije jer se psihotična stanja noću dokazano pogoršavaju. Neko postane uznemiren, šeta ili priča sam sa sobom. Tada morate da mu priđete i smirite ga isključivo razgovorom, bez vikanja, pre nego što probudi ostale.
Posao ume da bude fizički brutalan. Kada je pacijent krupan i agresivan, postupamo po proceduri dok ne stigne pomoć, ali nije to kao na filmu gde se sve reši za sekund. Imao sam modrice, cepali su mi uniformu. Posle takve smene dođem kući i samo se srušim u krevet.
Često me pitaju: "Zar se ne plašiš?" Prvih šest meseci jeste bilo strašno, ali strah kasnije zameni profesionalni oprez. Naučite da po hodu, pogledu i položaju ruku odmah prepoznate kada se nekome menja stanje."
Ono što najviše boli
"Najviše me pogađa kada pacijentu niko ne dolazi u posetu. Nedeljama su tu, bez porodice i prijatelja, a mi smo im jedini na svetu. Ne možemo da zamenimo voljene, ali uvek zastanem da s njima popričam o običnim stvarima - vremenu, fudbalu, životu.
Mnogi odu posle pola godine, ali ja sam ostao 12 godina zbog sjajnih kolega i osećaja da sam nekome zaista potreban. Plata je mala, društvo nas ne poštuje, a u menzi stalno jedemo isti boršč. Ipak, ako se ikada nađete u ovakvoj bolnici, ne plašite se bolničara. Mi smo sasvim obični ljudi, samo smo navikli na ono na šta većina nikada ne bi mogla."
Bonus video: