Pasivna eutanazija u Srbiji je dozvoljena prema Kodeksu lekarske etike
Dilema da li po svaku cenu produžiti život, čak i kada je bolest toliko napredovala da je smrt neizbežna i da će ipak dođi, samo posle dugog perioda patnje i bola, stara je verovatno koliko i ljudsko društvo. Neizlečiva bolest najteže pada osobi koja je podnosi, ali je veliki teret i na porodici i prijateljima.
Verovatno je u celom svetu jednak broj pristalica i protivnika ubistva iz milosrđa, a na strani i jednih i drugih ima mnogo snažnih argumenata. Rasprave koje se vode već vekovima intenzivirane su poslednje dve decenije, pa se sve češće čuju nešto liberalniji glasovi u prilog takvog milosrđa.
Eutanazija, inače, može biti aktivna i pasivna. Razlikuju se po tome što se prva sastoji u preduzimanju neke radnje ili pokreta, a drugu karakteriše to što se propušta da se neka radnja ili pokret obave. Kod nas Kodeks lekarske etike dozvoljava pasivnu eutanaziju<, mada po Vesni Klajn-Tatić, doktoru pravnih nauka, to nije najbolje definisano.
"Najvažnije je, međutim, da sve zavisi od okolnosti, odnosno da se pasivna eutanazija, kao i palijativno zbrinjavanje, odnosno davanje terapije koja će olakšati bolove i patnje pacijenta i olakšati mu smrt, može primeniti samo ako postoji dokazana medicinska uzaludnost", objašnjava za "Glas" Vesna Klajn.
Ona kaže da moraju postojati materijalni i proceduralni uslovi da bi se od pacijenta "digle ruke“. To pre svega znači da je lekar učinio sve što je bilo moguće kako bi spasio život pacijenta i da za njega u trenutku donošenja takve odluke nema nikakve nade.
Međutim, doktorka Klajn naglašava da je neophodno da lekar do detalja poštuje predviđenu proceduru, odnosno da ima evidenciju bolesti, terapije i svake faze lečenja i detaljan dosije u postupku donošenja tako krupne odluke da se odustane od borbe za život pacijenta.
"Za svaki zahvat u zdravstvu je, pre svega, neophodan pristanak bolesnika, a posebno prilikom donošenja tako velike i važne odluke čiji je rezultat puštanje pacijenta da umre", kaže vesna Klajn uz objašnjenje da je porodica ta koja će odlučiti ukoliko je on u takvoj fazi bolesti da čak ni to nije u stanju, ali da je konačna odluka ipak na lekaru, ako veruje da više ništa ne može da preduzme.
Utisak naše sagovornice, koja se od svih teoretičara u Srbiji verovatno najozbiljnije bavila ovom temom, jeste da će broj zemalja u kojima će zakonski biti predviđena mogućnost aktivnog ubistva iz milosrđa, u narednom periodu, rasti.
"Za sada su u Evropi to Holandija, Belgija i Švajcarska, ali je jasno da je sve više država spremno da ozakone i aktivnu pomoć lekara kako bi se neizlečivo bolesnom olakšala smrt. Razlika između aktivne i pasivne eutanazije se sve više smanjuje, ali je u svakom slučaju neophodno poštovati svaki korak propisane procedure", još jednom naglašava doktorka Klajn.
Pored tri evropske države - Švajcarske, Holandije i Belgije, eutanazija je dozvoljena i u američkoj državi Oregon, Kolumbiji i nekim delovima Australije. Japan nije legalizovao ubistvo iz milosrđa, ali postoji mogućnost da se obavi bez posledica ako se ispune precizno definisani uslovi.
(MONDO)
Verovatno je u celom svetu jednak broj pristalica i protivnika ubistva iz milosrđa, a na strani i jednih i drugih ima mnogo snažnih argumenata. Rasprave koje se vode već vekovima intenzivirane su poslednje dve decenije, pa se sve češće čuju nešto liberalniji glasovi u prilog takvog milosrđa.
Eutanazija, inače, može biti aktivna i pasivna. Razlikuju se po tome što se prva sastoji u preduzimanju neke radnje ili pokreta, a drugu karakteriše to što se propušta da se neka radnja ili pokret obave. Kod nas Kodeks lekarske etike dozvoljava pasivnu eutanaziju<, mada po Vesni Klajn-Tatić, doktoru pravnih nauka, to nije najbolje definisano.
"Najvažnije je, međutim, da sve zavisi od okolnosti, odnosno da se pasivna eutanazija, kao i palijativno zbrinjavanje, odnosno davanje terapije koja će olakšati bolove i patnje pacijenta i olakšati mu smrt, može primeniti samo ako postoji dokazana medicinska uzaludnost", objašnjava za "Glas" Vesna Klajn.
Ona kaže da moraju postojati materijalni i proceduralni uslovi da bi se od pacijenta "digle ruke“. To pre svega znači da je lekar učinio sve što je bilo moguće kako bi spasio život pacijenta i da za njega u trenutku donošenja takve odluke nema nikakve nade.
Međutim, doktorka Klajn naglašava da je neophodno da lekar do detalja poštuje predviđenu proceduru, odnosno da ima evidenciju bolesti, terapije i svake faze lečenja i detaljan dosije u postupku donošenja tako krupne odluke da se odustane od borbe za život pacijenta.
"Za svaki zahvat u zdravstvu je, pre svega, neophodan pristanak bolesnika, a posebno prilikom donošenja tako velike i važne odluke čiji je rezultat puštanje pacijenta da umre", kaže vesna Klajn uz objašnjenje da je porodica ta koja će odlučiti ukoliko je on u takvoj fazi bolesti da čak ni to nije u stanju, ali da je konačna odluka ipak na lekaru, ako veruje da više ništa ne može da preduzme.
Utisak naše sagovornice, koja se od svih teoretičara u Srbiji verovatno najozbiljnije bavila ovom temom, jeste da će broj zemalja u kojima će zakonski biti predviđena mogućnost aktivnog ubistva iz milosrđa, u narednom periodu, rasti.
"Za sada su u Evropi to Holandija, Belgija i Švajcarska, ali je jasno da je sve više država spremno da ozakone i aktivnu pomoć lekara kako bi se neizlečivo bolesnom olakšala smrt. Razlika između aktivne i pasivne eutanazije se sve više smanjuje, ali je u svakom slučaju neophodno poštovati svaki korak propisane procedure", još jednom naglašava doktorka Klajn.
Pored tri evropske države - Švajcarske, Holandije i Belgije, eutanazija je dozvoljena i u američkoj državi Oregon, Kolumbiji i nekim delovima Australije. Japan nije legalizovao ubistvo iz milosrđa, ali postoji mogućnost da se obavi bez posledica ako se ispune precizno definisani uslovi.
(MONDO)