Beogradski fudbalski klubovi Čukarički Stankom i Rad pridružiće se košarkaškom klubu Hemofarm kao prvi sportski kolektivi u Srbiji koji će biti privatizovani, jer se nalaze u redu za odredjivanje titulara u republičkoj Agenciji za privatizaciju. Masovnija, ili čak obavezna privatizacija, za čime klubovi godinama vape, biće sprovedena tek nakon usvajanja Zakona o sportu koji se nalazi u skupštinskoj proceduri.
Masovnija, ili čak obavezna privatizacija, za čime klubovi godinama vape, biće sprovedena tek nakon usvajanja Zakona o sportu koji se nalazi u skupštinskoj proceduri.
U Agenciji za privatizaciju, medjutim, očekuju da će poslanici usvojiti zakon tek za godinu dana, a dotle bi privatizacija Čukaričkog Stankom i Rada trebalo da bude okončana.
"Čukarički Stankom se još 1997. godine iz Udruženja gradjana preregistrovao u Društveno preduzeće za sportske aktivnosti. Zahvaljujući toj dalekovidoj odluci, naš klub sada čeka aukciju u agenciji i novog titulara", izjavio je za Tanjug direktor kluba i celokupnog preduzeća Dragan Spasenović.
On podseća da u Čukaričkom svi s nestrpljenjem očekuju odredjivanje titulara kluba, jer će celokupni kolektiv moći ubrzanije da se razvija.
"Naš stadion je, recimo, izgradjen 1974. godine, ali u njega ne možemo ništa značajnije da ulažemo, jer zakon nije jasnije definisao njegov položaj. Da bi se krenulo napred, neophodna je privatizacija koju smo javno objavili 23. novembra ove godine", rekao je Spasenović.
Direktor Čukaričkog priznaje da je klub proteklih godina opstao samo zahvaljujući poslovnom sistemu "Stankom" koji je ulagao znatna sredstva da bi fudbalski kolektiv, ali i celokupno sportsko društvo, opstalo.
Zahvaljujući takvoj poslovnoj politici i angažovanju Dragoslava Stepanovića za trenera tima, klub se "ugurao" medju četiri trenutno najuspešnija fudbalska kolektiva u Srbiji.
Za Zvezdu i Partizan izglasati "leks specijalis"
Generalni sekretar Zajednice fudbalskih klubova Superlige Srbije Miodrag Janković je naveo da Čukarički i Rad, kao društvena preduzeća, mogu da udju u sistem privatizacije.
"Prema našim saznanjima Rad koči nerešen status zemljišta na kojem se nalazi njihov stadion. Svi ostali klubovi koji su registrovani u našoj zajednici imaju status udruženih gradjana, pa zbog toga moraju da čekaju Zakon o sportu", naglasio je Janković u izjavi Tanjugu.
U Agenciji za privatizaciju podsećaju da su i ostali sportski kolektivi i klubovi mogli da iskoriste istu šansu kao i Čukarički Stankom i Rad, ali da to nisu učinili iz sopstvenih razloga.
Udruženja gradjana mogu preregistracijom u društvena preduzeća da udju u trku za privatizaciju, ali to mogu da urade samo oni kolektivi kod kojih je razjašnjena imovinska struktura. Čukarički je taj posao doveo do kraja, a Rad polovično. Svi ostali klubovi, prema informaciji iz Agencije, prinudjeni su da sačekaju Zakon o sportu.
Predloženi Zakon o sportu precizira modele privatizacije i titulara imovine, a u tome su se do sada najviše lomila koplja. Partizan i Crvena zvezda su imali najviše prigovora na predlog Zakona o sportu, zbog čega je njegovo usvajanje više puta bilo odlagano.
Dosadašnja praksa u državama koje su taj posao obavile pokazala je da je za klubove najbolja opcija da stadioni ostanu u vlasništvu lokalnih samouprava. Taj model sada kod nas, medjutim, ne može biti primenjen.
U Srbiji, naime, pod titularima stadiona ili nekih drugih većih sportskih objekata kao vlasnici se još uvek vode bivši Socijalistički savez radnog naroda (SSRN), Jugoslovenska narodna armija ili neke druge danas nepostojeće društvene organizacije.
U mnogim zemljalma sa dugom privatnom tradicijom stadioni se, recimo, nalaze u vlasništvu lokalnih samouprava, gradova, države ili akcionarsnog društva, pa se klubovima i reprezentaciji takvi objekti izdaju na korišćenje ili pod zakup. Kroz praksu se takodje pokazalo da lokalna samouprava ili grad više brinu o vitalnosti tih objekata nego kada su vlasnici objekata druge institucije.
Po tom principu funkcioniše gradski stadionu u Milanu, čije "usluge" naizmenično nedeljno koriste gradski rivali fudbalski klubovi Inter i Milan.
Čuveni londonski Vembli, ali i stadion "Francuska" u San Deniju, kraj Pariza, posluje po sličnom principu. Njihova isplativost u tim zemljama nikoga ne brine jer o tim objektima brigu vode "gradski oci" ili akcionari.
Rentabilnost stadiona nije neisplativa i pored toga što objekti "ne žive svakodnevno". Kod nas se još ne zna sudbina mnogih sportskih objekata, ali se s velikim nestrpljenjem očekuje rasprava u Skupštini Srbije o Zakonu o sportu koji će potpunije regulisati odnose u toj oblasti.
(Tanjug)