Da vas neko pita ko je bio najbolji ikada pre Kristijana Ronalda i Lionela Mesija, šta biste rekli? Dijego Armando Maradona, Pele? Možda bi se oni stariji setili Puškaša ili Gerda Milera, ali sigurno da niko ne bi rekao - Ali Dei.
Iran jeste zemlja istorije, poezije, nafte i religije u kojoj se sudara persijska prošlost i islamska sadašnjost, ali skoro kao islam religija je i fudbal. Pričao nam je u intervjuu o tome Dragan Ćeran, ali niko nikada nije zbog fudbala dobio božanski oreol kao Ali Dei u Iranu.
Pre nego što su se "vanzemaljci" Mesi i Ronaldo pojavili Ali Dei je sa 108 golova u dresu nacionalnog tima držao rekord za koji se smatralo da je neoboriv. S obzirom da ih je dao na 148 mečeva, prosek po utakmici mu je i dalje veći od jedine dvojice igrača sa više golova od njega.
Ipak iako je dao 108 golova, najviše se pamti nešto drugo. Projektil koji je poslao 30 metara i otvorio prostor za saigrača da pošalje loptu iza golmana najvećeg rivala. Ne sportskog, nego - sveukupnog.
Kada je Ali Dei u 84. minutu meča Svetskog prvenstva 1998. godine navukao trojicu igrača sebi na leđa i dodao do mladog Mehdija Mahdavikije ušao je zauvek u istoriju. Jer je taj mladić sa brojem dva na prsima i leđima svojim udarcem koji je usledio - bacio Ameriku na kolena.
Azerbejdžanski bombarder je nuklearna snaga Irana
Iran se prvi put pojavio na Svetskom prvenstvu 1978. godine i u Argentini su uspeli da izvuku remi sa Škotskom i daju dva gola - jedan Škotima, jedan Peruancima, uz jedan autogol. Dvadeset godina kasnije sudarili su se sa Jugoslavijom 14. juna, ali ono što se desilo 21. juna slavilo se kao nijedna pobeda do tada.
Ipak da bi se došlo do tog istorijskog meča moralo je da se dođe do Mundijala. Za razliku od ovoga koji čekamo, na koji idu svi od Uzbeka do Novozelanđana tada je još bila umetnost kvalifikovati se, a tim sa Deijem, Azizijem i Bagerijem u naponu i mladi m Mehdijem Mahdavikijom pregazio je Kirgistan, Siriju i Maldive u prvoj rundi kvalfiikacija. U drugoj su izborili prvi plejof- sa Japanom u kome su prošli dalje golom upravo Ali Deija, a onda je usledio meč sa Australijom za odlazak na prvi Mundijal u dve decenije.
Nestvarnih 128.000 ljudi je na "Azadi Stadionu" u Teheranu gledalo remi 1:1, a u revanšu u Melburnu bilo je 95.000 ljudi. Oba puta je bilo nerešeno, ali je u Australiji bilo 2:2 i Iran je otišao dalje. U grupu sa Jugoslavijom, Nemačkoj i - Sjedinjenim Američkim Državama.
Miha srušio snove, ali nikoga nije bilo briga
Ne žive u Iranu samo Iranci ili samo šiiti. Ima i sunita, hrišćana, ali i drugih nacionalnih skupina. Ali Dei je zapravo jedan od čak 15.000.000 Azera koji žive u Iranu, što je neverovatan podatak kada se zna da ih u Azerbejdžanu ima - manje od 10.000.000.
Dobro se sećaju Srbi meča sa Iranom iz te 1998. godine. Tvrd orah je bila azijska selekcija, a golčina Siniše Mihajlovića u 73. minutu iz slobodnjaka donela nam je pobedu. Progutali su knedlu Iranci, nisu plakali i krenuli su dalje. Kada je 25. juna Nemačka golovima Birofa i Klinsmana izbacila Iran sa prvenstva, takođe nikoga nije bilo briga. Zašto?
Zato što je ceo tim već proglašen za nacionalne heroje u domovini! 21. juna 1998. godine ceo svet je gledao u ekrane i pratio šta se dešava na "Žerlanu". Još od Iranske revolucije postojala je mržnja i netrpeljivost, a Ali Hamenei je izričito naredio da se ne rukuju sa Amerikancima, ali su im kao simbol mira podelili bele ruže. Nije upalilo...
Ali Dei je igrao sjajno, pa iako su u pobedi 2:1 golove dali Mehdi Mahadavikija i Hamed Estili, on je po mnogima bio ubedljivo najbolji igrač na tom meču. Uostalom, pobednički gol Mahadavikije je on "spakovao". Na meču na kome je nastupio i jedan Srbije - Predrag Radosavljević Preki, nekada fudblar Crvene zvezde, a kasnije legenda u SAD.
Simbol Irana za sve one koji gledaju fudbal
Azer koji je često nosio svoju čuvenu traku oko glave decenijama je već simbol Irana u svetu fudbala. Prvi ikada sa više od 100 golova za nacionalni tim, čovek koji je u četiri kalendarske godine bio dvocifren, a u dve je dao više od 20 golova nije omiljen u domovini samo zbog pogodaka već i zato što je sve žrtvovao za svoj Iran.
Na sam šampionat došao je Dei kao napadač Arminije iz Bilefelda, a bio je tako dobar u ta tri meča da ga je kupio Bajern. Kasnije je igrao i za Hertu, ali svima u Nemačkoj je bio problem što se Ali Dei pred reprezentativne mečeve izgubi nekoliko dana i ode da se sprema da svom narodu donese pobedu. Zato je 2003. hteo morao nazad u Iran.
U karijeri je osvojio samo dve titule - jednu sa Bajernom i jednu u Iranu. Jednom je bio najbolji igrač Azije, a od 108 golova u reprezentaciji gomila ih je došla protiv selekcija poput Laosa, Kineskog Tajpeha, Vijetnama... Ipak, taj jedan gol, kada je svojim kretanjem i pasom otvorio "livadu" da Mehdi Mahadavikija zabode nož u srce Americi - to mu niko nikad nije zaboravio. Dok po Aziji sada lete rakete, jedno je sigurno - iz podruma se vade video rekorderi da se pregleda stara prašnjava kaseta. Jer na njoj je ono što ceo Iran želi - pobeda nad Amerikom.
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: