- Klek kod Zrenjanina iznedrio je trojicu sportskih velikana u jednoj generaciji: Dejana Bodirogu i braću Vladimira i Nikolu Grbića.
- Bodiroga je postao poslanik Studentske liste, a vuče korene iz Bodiroga kod Trebinja, kao i Dražen Petrović
- Braća Grbić vuku korene iz sela Pridvorci kod Trebinja, odakle je njihov otac Miloš, legenda Ex-Yu i srpskog sporta
Malo je mesta u Srbiji, a i u Evropi poput sela Klek kod Zrenjanina. To je selo naseljeno skoro isključivo Hercegovcima koji su se doselili posle Drugog svetskog rata u Banat, Vojvodinu. I to je selo koje je samo u jednoj generaciji odgajilo trojicu velikana srpskog sporta - braću odbojkaše Vladimira (1970) i Nikolu Grbića (1973) i košarkaša Dejana Bodirogu (1973).
Dejan Bodiroga, slavni kapiten SR Jugoslavije i jedan od najboljih evropskih košarkaša u istoriji, ove nedelje je u centru pažnje jer je postao poslanik u Narodnoj skupštini Srbije ispred "Studentske liste". Posle velike košarkaške karijere započeo je poslaničku u 15. sazivu srpskog parlamenta i u Skupštinu je ušao već kao visoki funkcioner Evrolige, čiji je predsednik već četiri godine. A, pre svega toga bio je talentovani košarkaš "Serva Mihalja" iz Zrenjanina, iz porodice Vase i Milke Bodiroge. Njegova porodica vodi poreklo iz sela Bodiroge kod Trebinja i već je dobro poznato da je blizak rođak sa legendarnim Draženom Petrovićem. O tome je i lično pričao.
"Selo Bodiroge, Petrovići i Savovići... Sve je to tako blizu. To sam znao i kada sam počinjao da igram, ali nisam tome pridavao neku važnost, ali bilo mi je drago kada smo se upoznali. Za mene je bio jedan od najvećih igrača koji je igrao i obeležio evropsku i svetsku košarku. Nismo se poznavali kao deca. Oni su živeli u Šibeniku, njegov otac je tamo imao službu, tamo se i oženio, tamo su živeli. Imao je rodbinu koja i dan-danas živi u Zemunu. Nisu ni oni tada dolazili toliko, niti smo imali te kontakte ranije. Posle toga sam viđao i njegovu majku, brata, a sretali smo se posle i kada smo bili tamo gde sam ja igrao", govorio je Bodiroga u emisiji "Agape".
Bodiroga je i tokom karijere i posle nje redovno obilazio svoje Trebinje, kao što ni braća Grbić, olimpijski šampioni iz Sidneja i legende evropske i svetske odbojke nikad nisu zaboravili svoje korene u Hercegovini. Tačnije, u tamošnjem selu Pridvorci kod Trebinja, gde je 1943. godine rođen njihov otac, takođe proslavljeni odbojkaš Miloš.
Vladimir Vanja Grbić je neretko govorio o tome da su u Kleku "radili ljudi iz Službe" i o samom dolasku kolonista iz Hercegovine u taj kraj.
"Tu je, recimo, kada su došli 1945. ili 1946. godine, prva stvar koju su uradili bila je da su skinuli zvono sa jedne švapske crkve. I tih pet ljudi koji su skinuli zvono sa te crkve, nažalost, doživeli su velike tragedije. Moja pokojna baba izgubila je rođenog brata tako što ga je jedan ranjeni pripadnik četničke trojke ubio ispod ikone Svete Petke, koja je bila njena krsna slava. Ona je tada rekla: 'Da je bilo Boga, spasio bi ga', i nije htela da slavi slavu".
Vanja Grbić o baki uvek govori sa mnogo emocija.
"Moja pokojna baba, očeva majka Danica, četiri razreda osnovne škole, u crkvi, u selu u Pridvorcima, pored Trebinja, kaže: 'Sine, prave vrednosti osoba shvatimo tek kad ih izgubimo. Jer tek onda možeš da shvatiš i sagledaš prostor koji je iza njih ostao', jedna je od njegovih omiljenih misli.
Selo poznato po odbojkaškom čudu
Početkom sedamdesetih, odbojkaši GIK Banata iz Kleka šokirali su sve ljubitelje sporta u Jugoslaviji kada su 1972. doneli titulu prvaka u svoje selo. U banatsko selo od 2.000 stanovnika doneli su titulu pod vođstvom jedinog "stranca", Lazara Grozdanovića trenera koji je došao posle neslavnog rastanka sa Zvezdom.
Nakon što je taj klub u mladim kategorijama osvajao titule od kraja pedesetih i tokom šezdesetih, na terenu od šljake pojavili su se velikani srpske i jugoslovenske odbojke, a sve prema planu Rajka Kijca, koji je pružio svu podršku mladim momcima da zablistaju.
"Ja sam to rekao jednom prilikom burazeru, to što smo mi uradili u sportu, naravno, je više od onoga što je uradio otac, to bez daljeg. Međutim, ja se vratim i kažem ovako: 'Okej, 1972. godine oni su osvojili prvenstvo Jugoslavije, samo momci iz Kleka, niko sa strane. Moj otac je bio kapiten i on je vodio tu ekipu. I niko nije smeo da mrdne ili da ne da svojih 120 odsto zbog Miša. Bio je kapiten reprezentacije. Znam za priče da je jurio neke koji su iskakali sa prvog sprata da ih ne stigne, jer je takav bio što se tiče discipline. Bio je vrlo nezgodan, ali pravičan. I lovačko udruženje, direktor škole, sportski klub, napravio je sistem koji sam ja kasnije primenio na kampu", govorio je Vanja Grbić u podkastu kod oca Petra Popovića.
"Moj otac imao je dva trenera, mog pokojnog strica i Milenka Šegrta, našeg prvog komšije. Njih dvojica su vodila sve ekipe u školi. Treći i četvrti razred je bio jedan, peti i šesti drugi, i sedmi i osmi treći. I menjali su se, jedan više radio sa devojčicama, drugi više sa dečacima. Tako strukturiran rad je doveo da Klek selo od 2.500 stanovnika bude školski prvak SFRJ, pionirski, kadetski i juniorski prvak SFRJ. Godinama. I ne pričamo o Beogradu. Ne pričamo o Velikoj Plani. Ne pričamo o Nišu ili Novom Sadu. Pričamo o selu koje ima 2.500 stanovnika, koje godinama proizvodi igrače i konstantno je u rejtingu. Što znači, nije problem da ti imaš broj, nego je problem komandanta. A ja sam to rekao nedavno razgovarajući sa selektorom Srbije Krecuom, srpski vojnik mora da se plaši komandanta. I mora da bude gladan. Jer ako se ne plaši komandanta i nije gladan, on ti neće dati u ratu ono što treba da ti da", važna je poruka Vanje Grbića.
Bonus video: Dejan Bodiroga u parlamentu Srbije