Jedan od vesnika proleća u Beogradu je Beogradski maraton, sportska manifestacija koja kao i novo godišnje doba, najavljuje dobro raspoloženje
Trcanje je zdravo, a druženje još više.
U nedelju, 14. aprila bice održan 32. Beogradski maraton, kada glavnim gradom Srbije struji pozitivna energija.
Ako trcite svoj prvi (polu)maraton... (SAVETI)
Da je Maraton mnogo više od sporta, treninga i takmicenja, svedoci prica Martine i Marka. Dvoje mladih ljudi koje osim njihovih medusobnih simpatija, veže i ljubav prema trcanju. Maraton je za njih dobro društvo i dobar provod, jer kako se kaže - ko na maraton dode taj maraton i stvara!
Kako su tekle njihove pripreme, šta vole da rade posle treninga i cime ce se nagraditi posle istrcanog maratona, otkrili su nam ovi mladi trkaci.
Marko, kada je nastala tvoja ljubav prema trcanju?
Marko: Ljubav se rodila vec posle prve zvanicne trke, na fakultetu smo imali kros od 6 kilometara. Trcanje je postalo deo mene, kao što neki ljudi ne mogu bez kafe ujutru tako i ja bez lepog treninga.
Martina, zbog cega voliš Beogradski maraton?
Martina: Beogradski maraton je naša najveca trka, i jedan od simbola ovog grada. Zvuci otrcano, ali to je naš trkacki praznik. To je i najbitnija trka na kalendaru našeg kluba. Jednom kada istrciš Beogradski ovaj grad gledaš drugim ocima.
Marko, koji deo Beograda ti je omiljeni za trcanje?
Marko: Obožavam Košutnjak. Neverovatno je šta coveku uradi sat vremena treninga u prirodi. Molim ljude da cuvaju Košutnjak, da ga ne zagaduju, da ostane onakav kakav jeste. Ako poštujemo prirodu, ona nam vrati višestruko.
Martina, kakva je ishrana trkaca? Pazite li posebno u nedelji pre maratona?
Martina: Nažalost, nisam svetli primer kada se radi o ishrani. Devet meseci treniram i jedem sve što poželim, a onda tri meseca vrlo vodim racuna o tome šta jedem i to se odmah pozitivno odrazi na rezultate. Sem toga, stvar o kojoj posebno treba voditi racuna je hidratacija vodom.
Marko, o cemu razmišljaš dok trciš?
Marko: Trudim se da ne razmišljam. Ali, to obicno ide ovako: kad’ krenemo kažem sebi ima još samo 20 kilometara. Ma to je ništa, realno. Sat i po i gotov sam. Posle 15 kilometara postajem veoma gladan. Moram da se pocastim posle ovakvog treninga. Palacinke? Da, pravi izbor. Posle 20 kilometara kažem samo - Yeees. Kraj. The end. Mada realno nije bilo teško, ‘ajmo još par kilometara. I na kraju, posle 22 kilometra pocnem da se smejem od srece i odem na duplu porciju palacinki. Plus šlag. Tada pomislim kako volim trcanje.