Kada u kalendaru zaokruži 29. februar, svaki sportista zna šta to znači. U olimpijskoj godini, naša najbolja atletičarka Olivera Jevtić sanja uspeh u Pekingu. Sanja budna.
Kada u kalendaru zaokruži 29. februar, svaki sportista zna šta to znači. U olimpijskoj godini, naša najbolja atletičarka Olivera Jevtić sanja uspeh u Pekingu. Sanja budna.
Većina njenih snova već je postala java. To nikako ne znači da je posle tolikih bronzi, srebra, zlata, maratona, kroseva, evropskih i svetskih prvenstava, Olimpijskih igara, rekorda, priznanja... nestala njena strast, koja je pokreće već 17 godina.
To je Olivera potvrdila i u intervjuu za MONDO.
"Kad sam kao mala počela da treniram, sanjala sam svetsku slavu i novac. To maraton u početku nije mogao da mi donese, iz prostog razloga što maratonci 'kratko traju'. Atletičari, koji odluče da trče isključivo najtežu disciplinu, ne mogu da opstanu u vrhu dugo", kaže najpoznatija Užičanka, rođena 24. jula 1977. godine.
"Da bi se to postiglo, telo mora postepeno da ojača, da vam se formiraju mišići, da sakupite dovoljno kilometara 'u nogama'. Sve te godine ja sam bila koncentrisana ka maratonu, čak i kada ga nisam trčala. To je bio krajnji cilj".
Mnogi se pitaju zbog čega se Olja nije usresredila na jednu disciplinu, bilo da je to kros, trka na 3.000 ili 5.000 metara, maraton. Odgovor je sledeći:
"Ja sada mogu uspešno da trčim i maraton, ali i da se bez problema vratim na kraće staze, kroseve... Primera radi, kada sam osvojila srebro u maratonu na Evropskom prvenstvu 2006. godine, odmah posle sam trčala Kup Evrope na tri i pet hiljada metara. Kratke deonice mi daju energiju i sigurnost tokom sezone i uoči velikih maratona".
Zato i ne bi trebalo da čudi što 19. aprila Beograd neće gledati svog favorita u trci na 42 kilometara i 195 metara.Većina njenih snova već je postala java. To nikako ne znači da je posle tolikih bronzi, srebra, zlata, maratona, kroseva, evropskih i svetskih prvenstava, Olimpijskih igara, rekorda, priznanja... nestala njena strast, koja je pokreće već 17 godina.
To je Olivera potvrdila i u intervjuu za MONDO.
"Kad sam kao mala počela da treniram, sanjala sam svetsku slavu i novac. To maraton u početku nije mogao da mi donese, iz prostog razloga što maratonci 'kratko traju'. Atletičari, koji odluče da trče isključivo najtežu disciplinu, ne mogu da opstanu u vrhu dugo", kaže najpoznatija Užičanka, rođena 24. jula 1977. godine.
"Da bi se to postiglo, telo mora postepeno da ojača, da vam se formiraju mišići, da sakupite dovoljno kilometara 'u nogama'. Sve te godine ja sam bila koncentrisana ka maratonu, čak i kada ga nisam trčala. To je bio krajnji cilj".
Mnogi se pitaju zbog čega se Olja nije usresredila na jednu disciplinu, bilo da je to kros, trka na 3.000 ili 5.000 metara, maraton. Odgovor je sledeći:
"Ja sada mogu uspešno da trčim i maraton, ali i da se bez problema vratim na kraće staze, kroseve... Primera radi, kada sam osvojila srebro u maratonu na Evropskom prvenstvu 2006. godine, odmah posle sam trčala Kup Evrope na tri i pet hiljada metara. Kratke deonice mi daju energiju i sigurnost tokom sezone i uoči velikih maratona".
"Odlučila sam da trčim polu deonicu na Beogradskom maratonu, jer trenutno nisam u najboljoj formi. To nije ni tako loše, jer je cilj dobar rezultat na Olimpijskim igrama u avgustu. Upravo zato sam se odlučila na trku na 21 kilometar, kako bih postepeno vežbala noge, podizala kondiciju do leta i finalnih priprema. Do Pekinga neću trčati nijedan maraton", kaže atletičarka, kojoj će i ove godine, kao i prethodnih, na putu uspeha pomagati kompanija "Actavis", sa kojom je u utorak, 15. aprila potpisala o sponzorstvu.
Gde ćete obaviti finalne pripreme?
"Završne pripreme uvek sam obavljala na Kopaoniku, svaki put je to bilo uspešno, tako da ne znam zašto bih ovaj put nešto menjala. Trenutno sam na Zlatiboru, a šest nedelja pre puta u Kinu provešću na Kopaoniku".
Krajem 2007. i početkom ove godine Olivera Jevtić je odlučila da se za maraton u Dubaiju ne priprema u Srbiji, kao obično, već u Keniji. I, nije se najbolje završilo, mada je moglo da bude mnogo, mnogo gore...
"Kada sam otišla u Keniju, namera mi je bila da se sa dva prijatelja, kenijska atletičara, pripremam za maraton u Dubaiju. Tada su već trajali sporadični sukobi u toj zemlji, ali smo mi trenirali".
Pucalo se, a vi ste trenirali?
"Da, pucalo se" (smeh).
Kako ste uspevali da izbegnete oružane sukobe, koji su izbili zbog predsedničkih izbora?
"Uglavnom bih se ujutru, pre prvog treninga u šest sati, čula sa Stenlijem, koji bi mi govorio: 'Danas se puca tamo, ićićemo na drugu stazu' ili 'bolje da ostanemo blizu hotela, moglo bi da bude opasno'".
Ali, ne i dovoljno opasno da bi se prekinule pripreme za maraton?
"To je tako trajalo nekoliko dana, trenirala sam u šest ujutru i u šest popodne, a ostatak vremena provodila sam uglavnom u hotelu, u kojem je bio i bazen, lepo uređen parkić, sve što je potrebno za prijatan boravak. Sve to vreme, napolju su trajale borbe. Dok sam bila tamo, dogodila se i ona nesreća, kada je zapaljena crkva, u kojoj je stradalo pedesetak ljudi".
Sve dok?
"Sve dok jedne noći, malo pre nego što je stanje postalo toliko kritično da smo morali da budemo evakuisani, nisam sanjala da trčimo stazom na kojoj smo najčešće trenirali. Sanjala sam da pucaju na nas dok smo trčali i ujutru me je pozvao trener i rekao da je Stenli na vezi. Predložio mi je da idemo na tu stazu, ali sam ga zamolila da ne idemo tamo, upravo zbog tog sna".
Šta se dogodilo?
"Nismo otišli i popodne na vestima smo čuli da je upravo tu ubijen jedan njihov poznati atletičar na 400 metara, dok je trenirao".
Kako se sada osećate kada razimšljate o tome?
"Čudne stvari mi se događaju u snovima. Kada se setim toga, uvek se naježim. A, sećam se i kada sam bila mala, sanjala sam da postajem svetska prvakinja u juniorskoj konkurenciji, kako izlazim iz nekih kola i oko mene stoji gomila ljudi. To se i ostvarilo".
Da li i danas sanjate?
"Sanjam Peking, ali otvorenih očiju. I imam samo jednu želju, da budem zdrava".
A, rezultat?
"Jedno su želje, a drugo realnost, naročito kada je maraton u pitanju".
Šta ima toliko specifično sa maratonom?
"Jedna trka, jedan pokušaj, jedan dan. I nije samo konkurencija problem. Mnogo je faktora, koji mogu da odluče trku. Nikada ne znate šta tog dana može da vam se dogodi sa organizmom. Pola Retklif je na maratonu na Olimpijskim igrama u Atini 2004. godine imala prolazno vreme za najbolji rezultat u istoriji maratona, ali joj je telo jednostavno blokiralo pred kraj trke. Nije uspela da se pokrene... Zato je nemoguće dati neka očekivanja pred maratonsku trku".
Pola je odustala, vi niste?
"Pre svega, ja sam u Atinu otišla sa povredom kuka, kada sam povredila nerv. Uspela sam to nekako da zalečim, ali sam zaradila prehladu. Lečeći se od same prehlade, zbog silnih vitamina i ceđenog voća, limunada... nanela sam sebi drugu štetu. Toliko sam poznavala sebe, znala sam da imam osetljiv želudac i da će mi toliki sokovi napraviti probleme".
To je bio razlog?
"Na 30. kilometru počeo je nesnosno da me boli stomak".
Šta vas je održalo?
"Mogla sam da odustanem, ali mi nije palo na pamet. Nikada u životu nisam odustajala, osim kada me muka baš natera, kao u Dubaiju. Ali, jedno je Doha, a drugo je bila Atina. Pa, došla sam na Olimpijadu i da odustanem?! Rekla sam sebi da ću stići do cilja, makar hodajući".
Ipak, niste hodali?
"U jednom trenutku pomislila sam da ako budem stegla stomak nečime, da bih mogla da umanjim bol. Uzela sam jednu grčku zastavu, vezala je i stigla na cilj četvrta".
Da li ste svesni kakva ste osećanja probudili kod navijača u Srbiji? Vi ste ovde bili zlatni.
"Znam, čula sam kasnije... Tačno je da je to bio veliki uspeh. Kada me je uhvatila kriza, pretekla me je ta devojka, koja je uzela bronzu. Poželela sam da krenem za njom, ali zbog bolova nisam mogla. U stvari, odlučila sam da ni ne pokušam, već da završim trku".
To nije bilo dovoljno za vas?
"Sada kad razmišljam o tome, osećanja su mi pomešana. Žao mi je, jer sam mogla da uzmem medalju, a opet drago mi je što sam uopšte uspela da prođem kroz cilj. Mada, ja sam na u Atinu došla sam 18. rezultatom u maratonu te sezone..."
Da li i sada imate tu zastavu?
"Sačuvala sam zastavu, naravno. Sada, kada je maratonska baklja stigla iz Grčke, neki Grci su me prepoznali. Rekli su: 'Ej, pa to je ona devojka, što je trčala maraton sa našom zastavom'. Baš mi je bilo drago".
Priča nas opet vraća na snove, instinkte, predosećaje... Pa i slučajnosti.
"Čudna okolnost je uopšte dovela do toga da počnem da trčim duge staze. Trenirala sam za 800 metara, 1994. godine. Poslušala sam savet i kada sam istrčala ispred zgrade da trčim, ponela sam neke konzerve u kesama, da mi 'kao' bude teže. Kesa je pukla i pala mi na nogu".
Jedan banalan trenutak doveo je Oliveru u situaciju da otkrije neke svoje nove predispozicije.
"Mene je to bolelo, ali nisam imala hrabrosti da u klubu kažem šta se dogodilo, tako da sam tog popodneva ćutala, trpela i trenirala. Uveče mi je koleno bilo toliko natečeno, da nisam mogla da hodam. Mesec dana me je mučilo to. Sve bi bilo OK na pravcu, ali kako bih ušla u krivinu, osećala sam bol. Onda mi je trener predložio da trčim malo uzbrdo i meni je to dobro išlo, što je bio neki znak da bih mogla da trčim duže deonice".
"Tako je sve počelo..."
Opišite nam malo kako izgleda vaš život tokom tih šest nedelja uoči Olimpijskih igara?
"Za tih šest nedelja, između ostalih vežbi, šest puta pretrčim 38 kilometara, da bih bila spremna za maraton. Svaki sportista je različit. Meni je za dobru trku potrebna samo koncetracija. Najbolje poznajem svoje telo, nemam ni nutricionistu, ni lekara. Trudim se da 'osetim' svoje telo na treninzima, potpuno se fizički i psihički prepustim radu i događa mi se, kada se trening završi, da nemam snage ni da razmišljam".
Tokom trke razmišljate o treninzima?
"To možda deluje čudno, ali samo na taj način uspevam da prebrodim sve krize na trci. Ne znam o čemu drugi takmičari razmišljaju. Ja upoređujem svoje trenutno stanje sa onime kako sam se, u isto vreme, osećala na treningu. Bukvalno pratim sopstvene reakcije", kaže Olivera, koja se i danas seća vremena koja je postavljala u pionirskoj konkurenciji.
Ima i čega da se seća...
(Nikola Janković, MONDO)