Nekadašnji svetski šahovski šampion Bobi Fišer 1992. godine odigrao je legendarni revanš meč sa Borisom Spaskim na Svetom Stefanu, događaj koji je privukao ogromnu pažnju medija širom sveta. Međutim, malo ko je znao da je Amerikanac tokom 1992. i 1993. godine proveo nekoliko meseci u Srbiji, uglavnom boraveći u banjama Junaković i Kanjiža. Taj podatak tada je bio poznat samo uskom krugu ljudi. Legendarni šahista preminuo je 17. januara 2008, te se na godišnjicu smrti vredi prisetiti čoveka koji je, po verovanju mnogih, mrzeo gotovo sve. Njegova netrpeljivost dostigla je vrhunac tokom Drugog svetskog rata, pa nije tolerisao ni domovinu, ni manjine koje su tada najviše stradale.
Robert Džejms Fišer zauzeo je stav još sa 15 godina, kad je usred Moskve bez razmišljanja izgovorio: "Dosta mi je ovih ruskih svinja". Reakcije nisu bile dobre, naročito jer je Fišer i kao vrlo mlad smatran uvaženim gostom u tadašnjem SSSR-u. Posle teških reči okarakterisan je kao drzak mladić - ne poštuje nikoga i veruje samo sebi. Ipak, u isto vreme, shvatili su da iza te drskosti stoji genijalan um, jedan od retkih koji će zaista postati jedan od najboljih šahista ne samo svog vremena, već i svih vremena.
Još od malih nogu Fišer je bio siguran u svoju borbenost i želju da bude bolji od svih dotad nepobedivih sovjetskih igrača. Njegova borba bila je daleko šira i dublja, nije se takmičio samo protiv Rusa i dobrih šahista. U njegovoj glavi sve je imao drugačiji doživljaj, borba je bila na drugom nivou. Borio se gotovo protiv čitavog sveta, ali najveću bitku vodio je sam sa sobom. Sve te borbe ostavile su neizbrisiv trag na njegov život, zbog čega ga danas ne posmatramo samo kao jednog od najvećih šahovskih genija, već i kao jednu od najkontroverznijih ličnosti u istoriji sporta.
Njegovi neosporni šahovski uspesi isprepletani su sa ekstremnim antisemitizmom, divljenjem Adolfu Hitleru, glasnom mizoginijom, a kasnije i otvorenom mržnjom prema sopstvenoj domovini, zbog čega je gotovo dve decenije živeo kao izbeglica od zakona.
Ko je Bobi Fišer?
Bobi Fišer rođen je 1943. godine u Čikagu, odrastao je praktično bez doma i bez majčine pažnje. Njegova majka Regina često je menjala mesto boravka zbog karijere i političkog aktivizma, te se može pretpostaviti odakle potiče sinovljeva želja i borbenost. Međutim, odsutnost majke i nedostatak ljubavi lako su stvorili prezir kod mladog Bobija. Veza sa ocem Hansom Fišerom bila je gotovo nepostojeća, a prema nekim verovanjima pravi otac zapravo je bio mađarski Jevrejin Paul Nemenji.
Već sa šest godina, Bobi je počeo da igra šah sa starijom sestrom, a ubrzo se potpuno zaljubio u igru. Igrao je sam protiv sebe i pomno proučavao knjige sa partijama starih šahovskih majstora. Kada se porodica preselila u Njujork, bilo mu je sedam godina, Bobi je dobio priliku da igra na javnim događajima, gde je njegov talenat brzo primećen. Sa vrhunskim mentorima njegovo umeće razvijalo se strelovitom brzinom, postavljajući temelje za jednog od najvećih šahovskih genija svih vremena. Tada su se otvorila mnoga vrata za mladog šahistu.
Sa samo 13 godina, Bobi Fišer postao je juniorski prvak Sjedinjenih Američkih Država, a nepune dve godine kasnije osvojio je i titulu seniorskog prvaka - rekordi koji i danas ostaju nedodirljivi. Već sa 15 godina postao je najmlađi velemajstor u istoriji šaha do tada, potvrdivši status izuzetnog genija. Njegova majka Regina pomogla mu je u ranoj karijeri i organizovala mu put u Sovjetski Savez, gde je Fišer radio sa tamošnjim šahistima. Međutim, ubrzo je uvideo da ga sparuju sa igračima ispod njegovog nivoa. Kada mu Sovjeti nisu dozvolili meč sa svetskim prvakom Botvinikom, besni Bobi je nazvao domaćine "svinjama" i odlučio da napusti Moskvu.
Na kraju mu je dozvoljeno da igra sa jednim od najjačih sovjetskih šahista Tigranom Petrosjanom. Fišer je igrao brzopotezni šah i izgubio je u većini partija.
Dolazak u Jugoslaviju
Nakon uspeha na američkom prvenstvu, Bobi Fišer je 1958. dobio pravo da nastupi na Interzonal turniru u Portorožu. Na put je krenuo sa sestrom, a zanimljivo je da je pre turnira posetio i Rijeku, možda da vidi rodni grad svog pravog oca. Na Interzonalu su igrali najbolji šahisti tog vremena, a mesto među prvih šest vodilo je na Turnir kandidata. Iako je bio autsajder sa samo 15 godina, Fišer je bio samouveren: "S velemajstorima mogu da remiziram, a bar pola pacera nameravam da pobedim", rekao je jugoslavenskom novinaru.
Na kraju je senzacionalno završio na podeljenom petom mestu, ispred njega su bila dva buduća svetska šampiona - Mihail Talj i Tigran Petrosjan, kao i najbolji Jugosloven svih vremena Svetozar Gligorić i Mađar Pal Benko. Ovaj rezultat omogućio mu je da naredne godine nastupi na Turniru kandidata u Jugoslaviji, gde je zauzeo šesto mesto, pretrpevši četiri poraza od Talja, koji je kasnije srušio Botvinika sa svetskog trona.
Interzonal u Portorožu bila je prva od mnogobrojnih Fišerovih veza sa Jugoslavijom, a kasnije i sa Hrvatskom. Iako je veći deo života vodio borbu sa komunističkim sistemom i Sovjetskim Savezom, Jugoslaviju je zavoleo - tu je stekao drage prijatelje i pronašao mir.
Jedan od njih bio je 27-godišnji Vinkovčanin Anđelko Bilušić, koji je Fischera dvaput ugostio u Vinkovcima. Prvi put 1968. godine na turniru, a dve godine kasnije boravio je gotovo dva meseca odmarajući se. Fišer je uživao u miru i jednostavnom životu, daleko od medijske pompe, trčao je i plivao, igrao mali fudbal, a obožavao je lokalnu hranu - fiš paprikaš, kulen i jagnjetinu.
U Vinkovcima je nastala i veteranska fudbalska ekipa "Bobby and Old Boys", u kojoj su igrali bivši prvoligaški igrači i reprezentativci. Fišer je bio pomalo nespretan, ali se radovao svakom golu. Često bi u lokalnim kafanama izvadio mali šah iz džepa i rešavao pozicije, jer je deo njegovog uma uvek bio zauzet šahom, čak i u društvu.
"Idolizovao je Hitlera i čitao sve što je mogao da pronađe o njemu"
Još kao tinejdžer, Bobi Fišer je pokazivao znakove svoje kontroverzne ličnosti, razvijajući snažne antisemitističke stavove uprkos jevrejskom poreklu. Holandski velemajstor Jan Hajn Doner beleži da je Fišer bio fasciniran Hitlerom i idejama koje su potpuno odvojene od stvarnosti. "Idolizovao je Hitlera i čitao sve što je mogao da pronađe o njemu. Takođe je zastupao vrstu antisemitizma koju je mogao smisliti samo um potpuno odvojen od stvarnosti."
Fišera je odlikovao i odnos prema ženama koji se mnogima nije dopao. "Žene baš i nisu dobre u šahu. Verujem da bih im svima mogao dati skakača prednosti i opet lako pobedio. Kada govorimo o šahu, nemam veliko mišljenje o njima. Izvan šaha? Mislim da ne bi trebalo da se mešaju u intelektualne poslove. Trebalo bi da se strogo drže domaćinstva", navodi se u jednoj od njegovih izjava.
"Za njim je bila raspisana poternica u Americi, zbog meča u Jugoslaviji"
Na kraju, Jugolsavija, a posebno Srbija bila je vrlo važno mesto za Amerikanca. Jedan od ljudi koji čuva tajnu o Bobiju Fišeru je primarijus dr Ferenc Agošton, direktor Banje Kanjiža od 1993. do 2011. godine. Čak i nakon više od trideset godina, dr Agošton sa radošću se priseća Fišerovog boravka u banji. Ipak, fotografije iz tog perioda nikome ne pokazuje. Ni devet godina posle smrti šahovskog velemajstora, dr Agošton ne želi da prekrši obećanje koje je dao. Umesto toga, jedino što deli su svoje umetničke slike, inspirisane Fišerovim boravkom - prikazane onako kako ih je on sam doživeo.
"Došao sam na mesto direktora posle završetka revanš meča između Fišera i Spaskog 1992. na Svetom Stefanu. Moj prijatelj, novinar 'Mađar Soa' Janoš Kubat, doveo je Fišera u Banju Kanjiža. Posle meča u Crnoj Gori, Fišer je boravio u Beogradu, zatim u Vrnjačkoj i Banji Junaković, da bi početkom 1993. došao kod nas u Kanjižu. Ostao je pola godine."
"Kod nas je došao da se leči, odmori i da bude u azilu. Za njim je bila raspisana poternica u Americi, zbog meča u Jugoslaviji kojim je prekršio poreska pravila i sankcije protiv naše zemlje. Osim toga, on je, iako Jevrejin, bio izraziti antisemita i davao je ekstremne izjave, zbog čega je imao velikih problema", pojasnio je.
Kao sportski urednik "Mađar Soa" i direktor šahovskih olimpijada u Novom Sadu i Atini, Janoš Kubat je poznavao Fišera i bio zaslužan što ga je doveo u Banju Kanjiža. Fišer je tako boravio na samom severu Srbije od marta do avgusta 1993. godine. "Popravio je kod nas zdravlje, ali mi se čini da se i psihički oporavio. Po mom mišljenju on je imao ozbiljnih psihičkih problema.
Za jedne je bio genije, a za druge ludak. Ja bih ga opisao kao čudaka. Imao sam utisak da se svega plašio, i od stvarnih i od nestvarnih stvari. Živeo je na prvom spratu, u apartmanu 219, dok su njegovi telohranitelji i lični sekretar boravili u susednim sobama. Fišer je tražio da sekretar drži odškrinuta vrata 24 sata dnevno, jer je strahovao da će neko da ga napadne. Imao je malu kuhinju sa šankom, dnevni boravak i spavaću sobu sa odvojenim toaletom i kupatilom."
Sa Fišerom je često boravio novinar Janoš Kubat, dok je velemajstor Svetozar Gligorić dolazio jednom nedeljno i satima igrao šah sa njim. Fišer je u Banji Kanjiža svakodnevno vežbao šah, a dva do tri puta nedeljno jedan od njegovih telohranitelja išao je u Segedin po stranu štampu.
Fišer je Banju Kanjiža napustio krajem leta 1993. i godinama potom boravio u Mađarskoj. Bio je pod zaštitom porodice Polgar, čuvene šahistkinje Judite, sa kojom se družio.
Bonus video: