Air Canada

Uz dužno poštovanje prema svim NBA zvezdama koje su dobro zakucavale, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.

I 15 godina kasnije se najiskrenije pitam kako je moguće da živ čovjek na najvećem nivou košarke zakucava tako kako je to radio Vince Carter.

Nikada za mog života nismo isčekivali NBA action sa takvim nestrpljenjem kako kada je Vince stigao u Toronto. Nedeljom veče od 1998 pa dobre tri naredne godine nije postojalo ništa drugo. Donosili su se hrana i piće, nije bilo djevojke ni izlaska koji je mogao da naruši tih pola sata, tačnije tih zadnjih pet minuta "top ten countdowna" kada je na scenu stupao čudovišni a opet tako lagani skok Vincea Cartera.

Skakali smo sa kauča, urlali, nabacivali petaka jedan drugom. Koliko je puta samo izgovoreno:"Aaaaaa koji luđak!!", čak je i jedan stariji gospodin koji je uočio njegovo kucanje kroz otvoreni prozor dnevne sobe zavapio: "Kako ovo djeco u PM!!".

Bilo nas je briga za sve postulate košarke koje smo učili. Za timski rad, za pobjedu, za titulu. Samo smo htjeli da gledamo kako Vince Carter zakucava. Sve drugo je bilo sporedno u njegovoj igri. Mogao je da promaši 20 lopti zaredom, samo da je jednom smrvi preko Mutomba. Svako ko ima dovoljno godina i redovno prati košarku, pamti kakvu su euforiju izazvala njegova zakucavanja. Iza leđa protiv Indiane, tomahawk preko Mutomba, vjetrenjača u kontri protiv Bucksa, okret za 360 stepeni protiv Knicksa, serija zakucavanja preko Ratliffa koja je prijetila da okonča karijeru ovog centra, dva vezana preko Robinsona.

Komentatori Raptorsa su gubili glas svaki put "OOOO myyyy goddd!!! DUNK MACHINE STRIKES AGAIN!".

Hvatao je Alley-oopove blizu vrha table uvijek vodeći računa da se ne polomi, prikucavao je odbijene lopte preko isptuženih ruku centara od 216, driblao kroz noge u punom trku i zakucavao uz vraćanje lopte daleko iza glave, lob pas protiv Clippersa je uhvatio naizgled stojeći u vazduhu i zatim iz patike izvukao zakucavanje koje je gotovo srušilo dvoranu.

Znao je da je publika željna spektakla i on ga je nudio u ogromnim količnima svaku noć. U njegovim zakucavanjima nije bilo napora. Centar bi, npr. Ben Wallace skočio da izblokira njegovo zakucavanje, a Vince bi kao da stoji u nekom nevidiljivom liftu produžio još više svoj skok i završio posao.

Njegova pobjeda na takmičenju u zakucavanju 2000 u Oaklandu i danas stoji kao najveća dominacija jednog igrača na tom takmičenju ikada. Sva Carterova zakucavanja su bila za pamćenje. NBA zvijezde su skakutale od radosti, a Vince je nakon takmičenja priznao da je dugo pripremao neka zakucavanja ali da je neporedno prije početka odustao I odlučio da ide po osjećaju...

Prvo njegovo kucanje koje nas je ošamutilo je bilo još na koledžu. Zakucao je kako je u tom trenutku izgledalo preko kompletne petorke Clemsona (vjerujem da to postoji negdje na youtubeu). Vidjeli smo gomilu spektakularnih kucanja i prije toga, ali takav skok i eksplozivnost nismo nikada prije.

Vincea je kao i Michaela Jordana na North Carolinu doveo pomoćni trener Bill Guthridge. Carterova srednja škola je imala premalu dvoranu za sve zainteresovane pa su došli na ideju da proizvode tv signal i da ga puštaju u par obližnjih kafića kako bi što više ljudi moglo da vidi malog koji je skakao na vrh table. Ta ekipa Caroline je ujedno bila i posljednja koju je sa klupe vodila hodajuća legenda Dean Smith. Njegov vječni pomoćnik, već pomenuti Guthridge je u jednom trenutku preuzeo tim, ali  sastav sa Carterom, Jamisonom, Shammondom Williamsom, Edom Cotom i Ademolom Okulajom nikada nije uspio da osvoji titulu. Carter je u dogovoru sa Smithom i Guthridgeom donio odluku da ode u NBA nakon što je postalo jasno da će biti među prvih deset na draftu.

Njegove prve dvije godine u ligi su bile takav pozitivan šok da je odmah biran u olimpijsku reprezentaciju.

U Sydneyu je američka reprezentacija uz dosta muke odbranila zlatnu medalju. Prvi put su pobjeđivali sa manje od 10 razlike, a polufinale protiv Litvanije su prošli kroz iglene uši. Carter se ponašao neshvatljivo arogantno. Laktao je protivničke igrače, unosio im se u lice, provocirao. On i Garnett prije svih su pokušavali da započnu tuču u svakoj utakmici, a vrhunac je bio incident na poluvremenu sa Rusijom kada je samo brzom intervencijom američkih trenera izbjegnuta velika sramota. Ipak košarkaški turnir u Sydneyu na kraju dana pamtimo samo po jednom. "Zakucavanje smrti", tako su ga nazvali Francuzi.

Vince Carter je preskočio 218cm visokog Frederica Weissa i zakucao.



Urlik je protresao dvoranu. Carter je odgurnuo Garnetta koji mu je trčao u zagrljaj. Niko nije mogao da vjeruje šta se desilo. I danas nakon svih gledanja ovo zakucavanje ostaje neshvatljivo. Zakucati preko čovjeka je jedna stvar, ali preskočiti 218 cm kao preponu?

Vince je po povratku u Toronto sklopio svoju najbolju sezonu, nažalost ikada. To mu je bila tek treća godina u ligi. Gotovo 28 poena po utakmici uz izbor za drugu petorku lige. Raptorsi su u playoffu izbacili Knickse, a zatim ispali u sedam teških utakmica od Philadelphije. Duel Iversona i Cartera je bio žestoko reklamiran i obojica su odigrali neke fenomenalne utakmice u toj seriji.

Pred sedmu utakmicu pojavila se i prva od mnogih kontroverzi koje su pratile Cartera do ovih dana. Vince je pred odlučujući meč protiv 76ersa odabrao da ode u Chapel Hill i primi fakultetsku diplomu. Ta vijest je pokrenula prvu od kasnije brojnih analiza koje se govorile uglavnom isto: "da li Cartera zaista košarka zanima do te mjere da je spreman da ide do kraja ili odustaje čim to vise nije zabava?"

Raptorsi su poraženi u tom meču, a Carter je promašio šut za pobjedu i naravno pokuenuo lavinu pitanja:"A šta da je ostao sa timom čitavo vrijeme?". Charles Oakley, njegov saigrač je kritikovao taj potez i rekao da "njegovo srce kuca drugačije". Taj rezultat sa Raptorsima u playffu Carter više neće ponoviti.

Iako je zbog koledža i moćnog odraza uglavnom bio upoređivan sa Michaelom Jordanom, Carter nikada nije prihvatao ta poređenja " Ne, nisam ni blizu.".

Vinceov uzor je bio gospodin Julius Erving, zbog svoje uglađenosti, finih manira, elegantnosti na terenu i sposobnosti da zabavi publiku. Carter jednostavno u sebi nije imao instinct košarkaškog ubice kakav su nosily MJ ili Kobe.

Svađa koja je i pokrenula Cartera van Toronta se upravo desila zbog Dr. J-a. Nakon što je Toronto propustio playoff otpušten je kompletan menadžement, a Vince je zvao predsjednika tima i predložio da se Julius Erving imenuje za genralnog menadžera jer je osoba koja će prvući kvalitetne slobodne igrače u Kanadu. Nakon što je saznao da je to bio samo razgovor kako bi se umirio najbolji igrača i da Raptorsi nijednog trenutka nisu imali namjeru da angažuju Ervinga, Carter se žestoko naljutio. Tu se prvi put pojavila njegova izjava da ukoliko tim ne želi da konkuriše za najviši plasman trebaju ga pustiti da ide. Naravno u Torontu su bili svjesni ko im puni dvoranu, koga navijači gledaju I čije dresove kupuju. Uostalom Carter je potpisao produženje ugovora vrijedno 94 miliona dolara.

Tada kreću događaji koji su stavili mrlju na njegovu karijeru.

Ako pitate navijače Toronta, Viunce Carter je u narednom period sabotirao tim. Vince kaže da će istina jednom isplivati na vidjelo. Opet bez obzira koliko vam Carter bio drag potezi kao što su simuliranje povreda, odbijanje da ide na prodor I vrhunac odavanje akcije nacrtane na time-outu protvinničkim igračima su zaista potezi koje je nemoguće opravdati. U Jednom trenutku frustriran zbog stalnih optužbi za simuliranje povreda, Carter se fizički obrčunao sa tadašnjim trenerom Samom Mitchellom koji je odabrao pogrešan trenutak da započne raspravu na tut emu. Nakon što se kompletna svlačionica ismijala na Mitchellov račun dok je ležao na podu postalo je jasno da odnos trenera i najboljeg igrača vise ne može da se popravi.

Raptorsi su mijenjali svog najboljeg igrača za Alonzo Mourninga, Erica i Aarona Williamsa te dva izbora prve runde drafta. Mourning se nikada nije javio u Raptorse, tako da je Vince otišao u New Jersey gotovo besplatno. Naredne godine Cartera, pa sve do današnjih dana se protekle u spektakularnim zakucavanjima (Njegovo kucanje preko Alonza dok je igrao za Netse je naprosto brutalno) ali i sa vrlo malo timskog uspjeha.

Otvorila se jedna šansa kada je Carter poslan kući, tačnije u Orlando gdje se udružio sa Dwightom Howardom u vjerovatno posljednjem pokušaju da dohvati titulu. Zapeli su u finalu konferencije protiv Bostona, a Carter je ponovo bio skroman kada se rješavalo pitanje pobjednika.

I danas kada ima 37 godina Carter je igrač koji u datom trenutku može da ponudi spektakl. I dalje se desi ona prepoznatljiva lakoća skoka i zakucavanje koje podsjeti na dane kada je bio daleko najatraktivniji igrač lige. Vince je našao sve mjesto za penziju u Dallasu. Konačno ga vise ne boli noga nakon svakog prodora, ulazi sa klupe i serijom poena i dalje može da napravi štetu svakom timu u NBA.

Vlasnik Dallasa Mark Cuban ga obožava i smatra vrhunskim profesionalcem, nešto sa čime se većina navijača Toronta ne bi složila. Carter će vjerovatno ostati jedan u nizu vrhunskih igrača koji neće osvojiti titulu. I dok su Barkley, Malone, Stockton, Ewing i ostali dali sve od sebe i ostali kratki. Za Vincea Cartera nisam siguran da možemo reći isto.

Vince je imao bogomdani talenat koji za razliku od Lebrona, Kobea ili Duranta nije razvijao do maksimuma, a budite sigurni da je bio jednako talentovan kao oni, možda i talentovaniji. Vrlo često Vince nije bio spreman da ostavi sve na terenu, kada je postao toga svjestan već je bilo kasno. Opet on je jedan od rijetkih igrača kod kojih smo spremni da zanemarimo i supstancu i konačan rezultat i djetinjasto ponašanje, sve zbog poteza koji uvijek izmame oduševljenje.

Kada se Vince Carter odrazi u reketu zaboraviš na sve...