Jedan od mojih omiljenih igrača svih vremena je bio Bernard King.
Par utakmica i brojne NBA actione Washington Bulletsa sam gledao još kao dijete i odmah se zaljubio u njegov način igre. Bernard je u Bulletsima tamo '91 ubacivao gotovo 30 poena po utakmici i izborio nastup na još jednoj All Star utakmici. Ono što tada nisam znao je koliko je teška povreda koljena lišila Bernarda Kinga njegove eksplozivnosti. Za mene dječaka je ono što je povrijeđeno izdanje Kinga radilo u Washingtonu bio apsolutni vrh. Tek kasnije gledajući njegove napadačke eksplozije iz Knicksa sam shvatio šta je ustvari bio Bernard i koliko su njegovi nastupi nakon povrede bili samo sposobnost velikog igrača da se prilagodi novonastaloj situaciji i izvuče maksimum iz svoje uništene noge.
Nešto ima u Portlandu i koljenima već godinama unazad.
Teško je objašnjivo ali još od Billa Waltona naovamo igračima u Portlandu stradavaju noge, koljena posebno. Nakon Waltona koji je bio igračina bez obzira na kratak igrački vijek uslijedio je fijasko sa Samom Bowiem koji je lomio obje noge u Blazersima, pa onda tužna priča sa Gregom Odenom, pa Brandon Roy. Koljeno je u Portlandu stradalo i Zachu Randolphu. Joel Pryzbilla je imao dvije operacije koljena, Marcus Camby jednu, Jeff Pendergraph i Eliott Williams po jednu.
Sad treba naglasiti da su Waltonovi, Bowievi i Royevi problemi sa koljenima i stopalima bili prvenstveno genetske prirode ali svi su nekako završili u Portlandu. Na terenu Rose Gardena nastradao je i Derrick Rose.
Ona njegova užasna povreda protiv Philadelphie kada se na bolnoj grimasi jednostavno vidjelo da je stradalo kompletno koljeno me odmah natjerala da se instiktivno uhvatim za svoj skočni zglob( zaradio sam svojevremeno dvostruki prelom skočnog zgloba povreda vrlo slična onoj Eduarda Da Silve u Arsenalu).
Roseov fizički i mentalni oporavak je trajao 18 mjeseci, Adidas koji je u Derricka uložio preko 200 miliona dolara je fokusirao svoju kompletnu kampanju na njegov proces rehabilitacije, konačno je zaigrao i na običnoj promjeni pravca stradalo je desno koljeno, preciznije meniskus desnog koljena.
Svakom ko je u životu zaradio jednu ozbiljnu povredu noge jasno je i zbog čega. Čovjek nakon povrede jedne noge nesvjesno opterećenje počinje da prebacuje na drugu. Iako ti svi govore da se krećeš normalno, da radiš standardne kretnje mozak čini svoje. Opterećenje šalješ na drugu stranu, ali vrlo često druga strana ne izdrži do kraja.
Danas je medicina, posebno sportska barem 8000 puta bolja nego recimo u doba kada je Bernard King kidao ligamente i što je važno još uvijek napreduje. Prije nekoliko godina Brandon Roy je operisao meniskus, tačnije odstranili su mu ga iz koljena. Povreda se desila sredinom aprila 2010 godine, a Roy se vratio na teren samo osam dana nakon operacije(!?) i igrao četvrtu utakmicu play-offa protiv Sunsa. Danas znamo da postoje dva načina tretiranja ove povrede. Jedan je da vam odstrane pokidani meniskus i da se vratite prilično brzo ali i da značajno skratite karijeru (O tome je prije par dana pričao Dwyane Wade koji i dalje ne može da prežali zašto se odlučio na odstranjivanje i kakve bolove trpi danas zbog toga), drugi je ponovno povezivanje meniskusa koje zahtjeva duži oporavak od šest mjeseci ali nakon toga i vaša karijera može dugo da traje.
Prvi igrač kojeg sam se sjetio nakon nove povrede Derricka Rosea je Penny Hardaway.
Obojica su igrali koledž košarku na univerzitetu Memphis i bili briljantni. Penny je od dolaska u NBA zabljesnuo kao nova velika zvijezda. Playmaker od dva metra sa odličnim pregledom igre, lucidnim asistencijama, brzinom, odrazom i skromnim šutom. Hardaway je vodio Orlando sa O'Nealom do NBA finala, bio član Dream Teama na Olimpijadi 1996 godine, igrao All Star utakmice i bio biran u najbolju petorku lige ali nakon teških povreda koljena jednostavno je potonuo u anonimnost jer nije bio u stanju da se prilagodi novonastaloj situaciji.
Nisam siguran da ću biti u prilici da ponovo prenosim jednu play-off seriju kakava je bila ona između Bostona i Chicaga 2009 godine. Košarka koju su igrala ta dva tima je bio idealan spoj, sve senamjestilo da Celticsi i Bullsi odigraju seriju za vremena počevši od povrede Kevina Garnetta koja je dala šansu mladim Bullsima da se razmašu preko nestvarnog šuterskog ludila Ray Allena i Bena Gordona do Derricka Rosea.
Kako je Rose odigrao taj playoff je bilo ono što sam zamišljao kada sam ga gledao na univerzitetu Memphis. Derrick je doslovno letio preko također talentovanog Rajona Ronda. Postavio rekord za debitanta u play-offu sa 36 poena, zakucavao, dijelio blokade, iznuđivao faulove, jurišao pravo u reket Bostona. Tu seriju i igre svih na terenu vrijedi pogledati još 50 puta bez ikakvog pretjerivanja.
Rosea je trener John Calipari opisivao kao malo čudo jer je bio tih, skroman, odmjeren i emotivan momak iako je došao iz najgoreg mogućeg okruženja južne strane Chicaga. Majka i braća su uradili veliki posao štiteći ga od katastrofalnog uticaja ulice i okruženja. Kroz riječi fantastičnog govornika Caliparija mogli ste da se prisjetite porodične privrženosti istinske legende Chicaga Isiaha Thomasa čija je majka potezala sačmaricu na članove lokalne bande. Rose je prošao sličan put. Na Memphisu je ostao kratak za NCAA titulu ali kada je Chicago birao na draftu domaćeg dečka to je izgledalo kao početak jedne bajke.
Nakon odlaska Michaela Jordana Bullsi su u narednim godinama uglavnom redali neuspjehe na draftu. Brand, Chandler, Artest, Eddie Curry, Gordon, Tyrus Thomas, Marcus Fizer, Jay Williams, Mario Austin, James Johnson. Neki su igrali sjajno ali na drugim mjestima, neki su bili loši igrači, neki su bili ludi, neki su krenuli čisto za novcem, neke su uništile saobraćajne nesreće. Uglavnom nisu se zadržali u Chicagu. Dolaskom Johna Paxsona i Gara Formana Chicago je kasnije uspio da izgradi tim upravo kroz draft.
Izgledalo je da se stvari mijenjaju nakon što je stvoren nukleus za šampionsku borbu Derrick Rose, Noah, Deng, Gibson, Butler uz dodatak Boozera ali nova povreda Rosea mijenja sve.
Od početka ove sezone bilo je evidentno da se Derrick muči, da bez obzira na sve koji su govorili kako je jednako brz kao prije, on nema eksplozivnost koja je prije povrede nosila njegovu igru. Strah je bio evidentan prilikom svakog prodora. Rose je bježao od kontakta sa centrima, bacao se u stranu i promašivao ono što je obično pogađao. Čim mu je oduzeta mogućnost prodora procenti šuta su dramatično pali, izgubljene lopte se gomilale dok je Rose tražio način da kompenzuje ono što je nekada imao prirodno, a što mu je povreda oduzela.
Svaki normalan ljubitelj sporta želi da gleda najbolje igrače i timove u naponu snage kako se bore za trofeje i lična priznanja. Pobjediti nekoga ko je u naponu snage i nekoga ko je načet povredama jednostavno nema istu draž. Timovi u punoj snazi i sastavu nude spektakl u međusobnim duelima i utakmice koje se pamte za sva vremena, sve ostalo nije draž sporta.
Povrede u posljednje vrijeme lome najbolje NBA bekove.
Bryant je pokidao tetivu, Dwyane Wade pauzira svako malo zbog koljena uz standardnu porciju bolova tokom play-offa. Westbrooku je stradalo koljeno, Rondu također. Steve Nash zbog hronične povrede leđa trpi nesnošljive bolove, ple Wadfeus je imao frakturu noge. Ray Felton također odsustvuje zbog leđa. Deron Williams ima hronične probleme sa skočnim zglobovima. Ricky Rubio je tek sada uhvatio dobar ritam nakon operacije koljena. Jamesa Hardena muče stopala. Vaš kolumnista je uvijek blago nervozan dok gleda utakmice Stepha Currya, Bradley Beal izgleda ima težu povredu noge, Cj Mccollum još nije ostvario svoj NBA debi zbog povrede stopala(i on igra u Portlandu). Lista je duga i ne pamtim seriju povreda kao ovo što gledamo u proteklih godinu dana. Opet najgore je prošao Derrick Rose.
Poznat kao jedan od emotivno krhkijih igrača u NBA Rosea očekuje još jedan dug proces opravka. Iste vježbe, iste štake, iste kretnje u bazenu, isto jačanje butnog mišića u teretani, isti šutevi u praznoj dvorani, iste sumnje, ista gomila pitanja u glavi bez odgovora.
Poželimo da pronađe način, da pronađe put. Dosta je bio jedan Penny Hardaway....
