Divno je biti žena

Kolumnistkinja MONDA Sandra Todorović se prisetlla žena zahvaljujući kojima je shvatila koliko je divno biti žena.

10

Divan je osećaj kada odrastaš uz pametne, sposobne i mudre žene koje beskompromisno odabereš za uzor. Uz mamu i tri bake imala sam i divnu učiteljicu, zvezdu vodilju kroz beskrajni univerzum znanja i obrazovanja.

Uz ove moje najrođenije sam naučila da se dan započinje rano kad je tišina najmilija, pa se misli ređaju u savršenu kolonu. Mama je oduvek bila vredna žena, zlatnih ruku i bistre glave. Od vune, konca, krpica je pravila čudesa kojima nas je prodajući ih, i othranila u čestite ljude.

Bila je posvećena medicinska sestra koju su pacijenti obožavali. Nesebično je pomagala svima i svakome, ne očekujući za uzvrat ništa. Svake godine za 8. mart, sa posla je donosila enormne količine bombonjera, posebno zapakovanih čokoladnih bombona. U zamenu sam imala spreman crtež. To je bila radost! Ona me je naučila da kuvam i na tome sam joj sada posebno zahvalna. Od nje sam naučila da crtam, što mi je utabalo put do onoga čime se i danas bavim, čitala mi i kupovala knjige. Učila me je da volim knjige. Pokazala mi je kako da se našminkam i ofarbam kosu. Plemenitost je usadila u svaku moju ćeliju.

Bake. Njih tri. Dve rođene i jedna baba tetka. Sve su me svojatale. Bila sam svačija miljenica. Kao one dobre vile što su se utrkivale koja će maloj princezi podariti više mudrosti i lepote, tako su i one naizmenično istresale svoje kofere pune znanja, šarenih krpica, čerpica i viklera pred mene. U takvom okruženju shvatih koliko je divno biti žena.

Ni jedna od njih nije bila srećna u životu. Svaka je svoje breme nosila hrabro kao veliki naramak drva na leđima. Svake godine za 8. mart sam svakoj od njih pravila glinene posude, ogrlice i broševe. Znala sam da ih niko osim mene neće obradovati ničim. Čak ni običnim crvenim karanfilom koji je u to vreme bio moderan da se poklanja. Gledale su me očima punih radosti, nasmejanih lica, grlile i privijale na grudi.

Od gradske bake sam naučila da se na put ne ide bez hrane i vode, makar išla do Zemuna. Dakle, za put na more se pravi tries’ sendviča (sendvića) minimum, pita sa višnjama, kafa u termosu, voda i sok. Ona je umela da napravi najbolju gibanicu u nekom zagorelom plehu. Insistirala je da dok ne umre, naučim da je pravim. Imala je najbolje ratno-ljubavne priče na svetu. Lagala je i kad treba i kad ne treba. Ona je smatrala da sam samo njeno dete, ostale bake su bile tamo neke bezveze.

Od bake sa sela sam naučila mnogo toga. Pre svega da je život na selu jako težak, da tamo nema ulepšavanja, mazanja noktiju, viklera, parfema i svečane garderobe. Od sabajle si bos, uzmeš sekiru, zakolješ pile (mala Sandra vrišti, pile trči bez glave po dvorištu), odeš u baštu, zaroniš ruke u blato, iskopaš šargarepu, krompir, luk, pa sve to očistiš i skuvaš u vodi koju si prethodno ispumpavao na drugom kraju dvorišta. Sejale smo zajedno brašno, mesile hleb i razvijale tanke kore za čuvenu pitu sirnicu. Uveče bismo zajedno pokupile jaja iz kokošinjca, ona bi me oprala u nekom tučanom koritu, pokrila debelim perjanim jorganom i poljubila u čelo za laku noć. Tu baku sam posebno volela, i ona je mene.

Baba tetka je bila vesela žena. Insistirala je na tome da me nauči da heklam i vezem. Smatrala je da svaka (poštena) žena treba za svoj dom sama da sačini zavese, stolnjake, šustikle i salvete, kao i da letnje bluze počne da hekla u jesen da bi za sledeće leto bile spremne. Na zidovima gobleni, patetičnih motiva. Ona je imala najzabavniju garderobu koja je imala miris naftalina. Za mene je imala specijalne minijaturne šoljice za kafu, šerpice na tufne, malu kutlaču i varjaču. Učila me je da budem dobra domaćica i da se rasol u kiselom kupusu mora pretakati dva puta nedeljno. Bila je opsednuta čuvanjem lepih kesa. Mislim da sam tu naviku nasledila od nje. Za 8. mart sam joj napravila maleni ćup od gline i obojila ga u ciklama. Čuvala ga je u svojoj vitrini zajedno sa uspomenama iz banja i letovanja. Nije imala dece. Mnogo me je volela. I ja sam nju.

Na današnji dan mi nedostaju sve moje bake. Danas sam ih pomenula javno, jer su to apsolutno zaslužile. Udruženom magijom su me obavijale, znanjem i mudrošću nahranile. One su zaslužne za ono što sam postala. Ne postoji dovoljno veliko hvala za to.

Mama, tebi posebno hvala za sve. Srećan ti ovaj praznik.

------------------------------------------------

SVE KOLUMNE SANDRE TODOROVIĆ

Divan je osećaj kada odrastaš uz pametne, sposobne i mudre žene koje beskompromisno odabereš za uzor. Uz mamu i tri bake imala sam i divnu učiteljicu, zvezdu vodilju kroz beskrajni univerzum znanja i obrazovanja.

Uz ove moje najrođenije sam naučila da se dan započinje rano kad je tišina najmilija, pa se misli ređaju u savršenu kolonu. Mama je oduvek bila vredna žena, zlatnih ruku i bistre glave. Od vune, konca, krpica je pravila čudesa kojima nas je prodajući ih, i othranila u čestite ljude.

Bila je posvećena medicinska sestra koju su pacijenti obožavali. Nesebično je pomagala svima i svakome, ne očekujući za uzvrat ništa. Svake godine za 8. mart, sa posla je donosila enormne količine bombonjera, posebno zapakovanih čokoladnih bombona. U zamenu sam imala spreman crtež. To je bila radost! Ona me je naučila da kuvam i na tome sam joj sada posebno zahvalna. Od nje sam naučila da crtam, što mi je utabalo put do onoga čime se i danas bavim, čitala mi i kupovala knjige. Učila me je da volim knjige. Pokazala mi je kako da se našminkam i ofarbam kosu. Plemenitost je usadila u svaku moju ćeliju.

Bake. Njih tri. Dve rođene i jedna baba tetka. Sve su me svojatale. Bila sam svačija miljenica. Kao one dobre vile što su se utrkivale koja će maloj princezi podariti više mudrosti i lepote, tako su i one naizmenično istresale svoje kofere pune znanja, šarenih krpica, čerpica i viklera pred mene. U takvom okruženju shvatih koliko je divno biti žena.

Ni jedna od njih nije bila srećna u životu. Svaka je svoje breme nosila hrabro kao veliki naramak drva na leđima. Svake godine za 8. mart sam svakoj od njih pravila glinene posude, ogrlice i broševe. Znala sam da ih niko osim mene neće obradovati ničim. Čak ni običnim crvenim karanfilom koji je u to vreme bio moderan da se poklanja. Gledale su me očima punih radosti, nasmejanih lica, grlile i privijale na grudi.

Od gradske bake sam naučila da se na put ne ide bez hrane i vode, makar išla do Zemuna. Dakle, za put na more se pravi tries’ sendviča (sendvića) minimum, pita sa višnjama, kafa u termosu, voda i sok. Ona je umela da napravi najbolju gibanicu u nekom zagorelom plehu. Insistirala je da dok ne umre, naučim da je pravim. Imala je najbolje ratno-ljubavne priče na svetu. Lagala je i kad treba i kad ne treba. Ona je smatrala da sam samo njeno dete, ostale bake su bile tamo neke bezveze.

Od bake sa sela sam naučila mnogo toga. Pre svega da je život na selu jako težak, da tamo nema ulepšavanja, mazanja noktiju, viklera, parfema i svečane garderobe. Od sabajle si bos, uzmeš sekiru, zakolješ pile (mala Sandra vrišti, pile trči bez glave po dvorištu), odeš u baštu, zaroniš ruke u blato, iskopaš šargarepu, krompir, luk, pa sve to očistiš i skuvaš u vodi koju si prethodno ispumpavao na drugom kraju dvorišta. Sejale smo zajedno brašno, mesile hleb i razvijale tanke kore za čuvenu pitu sirnicu. Uveče bismo zajedno pokupile jaja iz kokošinjca, ona bi me oprala u nekom tučanom koritu, pokrila debelim perjanim jorganom i poljubila u čelo za laku noć. Tu baku sam posebno volela, i ona je mene.

Baba tetka je bila vesela žena. Insistirala je na tome da me nauči da heklam i vezem. Smatrala je da svaka (poštena) žena treba za svoj dom sama da sačini zavese, stolnjake, šustikle i salvete, kao i da letnje bluze počne da hekla u jesen da bi za sledeće leto bile spremne. Na zidovima gobleni, patetičnih motiva. Ona je imala najzabavniju garderobu koja je imala miris naftalina. Za mene je imala specijalne minijaturne šoljice za kafu, šerpice na tufne, malu kutlaču i varjaču. Učila me je da budem dobra domaćica i da se rasol u kiselom kupusu mora pretakati dva puta nedeljno. Bila je opsednuta čuvanjem lepih kesa. Mislim da sam tu naviku nasledila od nje. Za 8. mart sam joj napravila maleni ćup od gline i obojila ga u ciklama. Čuvala ga je u svojoj vitrini zajedno sa uspomenama iz banja i letovanja. Nije imala dece. Mnogo me je volela. I ja sam nju.

Na današnji dan mi nedostaju sve moje bake. Danas sam ih pomenula javno, jer su to apsolutno zaslužile. Udruženom magijom su me obavijale, znanjem i mudrošću nahranile. One su zaslužne za ono što sam postala. Ne postoji dovoljno veliko hvala za to.

Mama, tebi posebno hvala za sve. Srećan ti ovaj praznik.

------------------------------------------------

SVE KOLUMNE SANDRE TODOROVIĆ

Divan je osećaj kada odrastaš uz pametne, sposobne i mudre žene koje beskompromisno odabereš za uzor. Uz mamu i tri bake imala sam i divnu učiteljicu, zvezdu vodilju kroz beskrajni univerzum znanja i obrazovanja.

Uz ove moje najrođenije sam naučila da se dan započinje rano kad je tišina najmilija, pa se misli ređaju u savršenu kolonu. Mama je oduvek bila vredna žena, zlatnih ruku i bistre glave. Od vune, konca, krpica je pravila čudesa kojima nas je prodajući ih, i othranila u čestite ljude.

Bila je posvećena medicinska sestra koju su pacijenti obožavali. Nesebično je pomagala svima i svakome, ne očekujući za uzvrat ništa. Svake godine za 8. mart, sa posla je donosila enormne količine bombonjera, posebno zapakovanih čokoladnih bombona. U zamenu sam imala spreman crtež. To je bila radost! Ona me je naučila da kuvam i na tome sam joj sada posebno zahvalna. Od nje sam naučila da crtam, što mi je utabalo put do onoga čime se i danas bavim, čitala mi i kupovala knjige. Učila me je da volim knjige. Pokazala mi je kako da se našminkam i ofarbam kosu. Plemenitost je usadila u svaku moju ćeliju.

Bake. Njih tri. Dve rođene i jedna baba tetka. Sve su me svojatale. Bila sam svačija miljenica. Kao one dobre vile što su se utrkivale koja će maloj princezi podariti više mudrosti i lepote, tako su i one naizmenično istresale svoje kofere pune znanja, šarenih krpica, čerpica i viklera pred mene. U takvom okruženju shvatih koliko je divno biti žena.

Ni jedna od njih nije bila srećna u životu. Svaka je svoje breme nosila hrabro kao veliki naramak drva na leđima. Svake godine za 8. mart sam svakoj od njih pravila glinene posude, ogrlice i broševe. Znala sam da ih niko osim mene neće obradovati ničim. Čak ni običnim crvenim karanfilom koji je u to vreme bio moderan da se poklanja. Gledale su me očima punih radosti, nasmejanih lica, grlile i privijale na grudi.

Od gradske bake sam naučila da se na put ne ide bez hrane i vode, makar išla do Zemuna. Dakle, za put na more se pravi tries’ sendviča (sendvića) minimum, pita sa višnjama, kafa u termosu, voda i sok. Ona je umela da napravi najbolju gibanicu u nekom zagorelom plehu. Insistirala je da dok ne umre, naučim da je pravim. Imala je najbolje ratno-ljubavne priče na svetu. Lagala je i kad treba i kad ne treba. Ona je smatrala da sam samo njeno dete, ostale bake su bile tamo neke bezveze.

Od bake sa sela sam naučila mnogo toga. Pre svega da je život na selu jako težak, da tamo nema ulepšavanja, mazanja noktiju, viklera, parfema i svečane garderobe. Od sabajle si bos, uzmeš sekiru, zakolješ pile (mala Sandra vrišti, pile trči bez glave po dvorištu), odeš u baštu, zaroniš ruke u blato, iskopaš šargarepu, krompir, luk, pa sve to očistiš i skuvaš u vodi koju si prethodno ispumpavao na drugom kraju dvorišta. Sejale smo zajedno brašno, mesile hleb i razvijale tanke kore za čuvenu pitu sirnicu. Uveče bismo zajedno pokupile jaja iz kokošinjca, ona bi me oprala u nekom tučanom koritu, pokrila debelim perjanim jorganom i poljubila u čelo za laku noć. Tu baku sam posebno volela, i ona je mene.

Baba tetka je bila vesela žena. Insistirala je na tome da me nauči da heklam i vezem. Smatrala je da svaka (poštena) žena treba za svoj dom sama da sačini zavese, stolnjake, šustikle i salvete, kao i da letnje bluze počne da hekla u jesen da bi za sledeće leto bile spremne. Na zidovima gobleni, patetičnih motiva. Ona je imala najzabavniju garderobu koja je imala miris naftalina. Za mene je imala specijalne minijaturne šoljice za kafu, šerpice na tufne, malu kutlaču i varjaču. Učila me je da budem dobra domaćica i da se rasol u kiselom kupusu mora pretakati dva puta nedeljno. Bila je opsednuta čuvanjem lepih kesa. Mislim da sam tu naviku nasledila od nje. Za 8. mart sam joj napravila maleni ćup od gline i obojila ga u ciklama. Čuvala ga je u svojoj vitrini zajedno sa uspomenama iz banja i letovanja. Nije imala dece. Mnogo me je volela. I ja sam nju.

Na današnji dan mi nedostaju sve moje bake. Danas sam ih pomenula javno, jer su to apsolutno zaslužile. Udruženom magijom su me obavijale, znanjem i mudrošću nahranile. One su zaslužne za ono što sam postala. Ne postoji dovoljno veliko hvala za to.

Mama, tebi posebno hvala za sve. Srećan ti ovaj praznik.

------------------------------------------------

SVE KOLUMNE SANDRE TODOROVIĆ