Osobe koje mucaju ne mogu da komuniciraju kada to žele, o onome šta žele, s kim žele i kako žele i to može da bude veoma frustrirajuće. Istraživači ukazuju da su dečaci tri puta više skloni mucanju nego devojčice
Naučnici kažu da 50 do 80 odsto dece prestane da muca pre pete godine, ali ako se mucanje nastavi i kasnije - leka nema.
Naime, lek protiv mucanja ne pšostoji i niko zapravo ne zna šta je uzrok, iako se smatra da nasledne osobine, a sada i emocionalna narav, imaju u tome važnu ulogu.
Međunarodna fondacija za mucavost procenjuje da taj poremećaj ima oko 60 miliona ljudi u svetu.
Nemogućnost da opštite vodi ka frustraciji i besu, a ponekad povlačenju u sebe, kaže profesor Edvard Kontur sa Univerziteta "Vanderbilt" u Nešvilu, u američkoj državi Tenesi. Prema njegovim rečima, osobe koje mucaju ne mogu da komuniciraju kada to žele, o onome šta žele, s kim žele i kako žele i to može da bude veoma frustrirajuće.
Profesor Kontur je proučavao 111 dece starosti od dve do pet godina, jer je to starosna grupa u kojoj mucavost postaje veoma vidljiva.
Iako je ova studija rađena u Americi, deca svuda u svetu pođednako doživljavaju svakodnevno igranje, školu i naporan rad. Istraživači ukazuju da su dečaci tri puta više skloni mucanju nego devojčice.
Iako postoji genetska veza u porodici, Kontur je, takođe, ustanovio da mnoga deca koja mucaju postaju razdraženija prilikom kompromisa u naizgled normalnim situacijama u igri.
Obično im treba više vremena da se smire ako se emocionalno uzbude, a njihova emocionalna reakcija tada izaziva mucavost.
Kontur kaže da roditelji i učitelji mogu da pomognu tako što će toj deci omogućiti opušteno okruženje koje detetu pruža više šansi da govori.
Uzdržavanje od kritikovanja i ljutnje kada dete ne može da izgovori reči, jedan je od načina pomoći, a pomoć logopeda je značajna jer uz njegovu pomoć postoji verovatnoća da dete prevaziđe mucavost.
(Tanjug)
Naime, lek protiv mucanja ne pšostoji i niko zapravo ne zna šta je uzrok, iako se smatra da nasledne osobine, a sada i emocionalna narav, imaju u tome važnu ulogu.
Međunarodna fondacija za mucavost procenjuje da taj poremećaj ima oko 60 miliona ljudi u svetu.
Nemogućnost da opštite vodi ka frustraciji i besu, a ponekad povlačenju u sebe, kaže profesor Edvard Kontur sa Univerziteta "Vanderbilt" u Nešvilu, u američkoj državi Tenesi. Prema njegovim rečima, osobe koje mucaju ne mogu da komuniciraju kada to žele, o onome šta žele, s kim žele i kako žele i to može da bude veoma frustrirajuće.
Profesor Kontur je proučavao 111 dece starosti od dve do pet godina, jer je to starosna grupa u kojoj mucavost postaje veoma vidljiva.
Iako je ova studija rađena u Americi, deca svuda u svetu pođednako doživljavaju svakodnevno igranje, školu i naporan rad. Istraživači ukazuju da su dečaci tri puta više skloni mucanju nego devojčice.
Iako postoji genetska veza u porodici, Kontur je, takođe, ustanovio da mnoga deca koja mucaju postaju razdraženija prilikom kompromisa u naizgled normalnim situacijama u igri.
Obično im treba više vremena da se smire ako se emocionalno uzbude, a njihova emocionalna reakcija tada izaziva mucavost.
Kontur kaže da roditelji i učitelji mogu da pomognu tako što će toj deci omogućiti opušteno okruženje koje detetu pruža više šansi da govori.
Uzdržavanje od kritikovanja i ljutnje kada dete ne može da izgovori reči, jedan je od načina pomoći, a pomoć logopeda je značajna jer uz njegovu pomoć postoji verovatnoća da dete prevaziđe mucavost.
(Tanjug)