Iako su za mnoge pacijente, uglavnom teško obolele, strani medicinski centri jedina nada za život, nažalost, broj onih koji će otići na lečenje je ograničen. Jer, za tu namenu je u kasi zdravstvenog osiguranja "rezervisano“ 1,5 miliona evra.
Iako su za mnoge pacijente, uglavnom teško obolele, strani medicinski centri jedina nada za život, nažalost, broj onih koji će otići na lečenje je ograničen. Jer, za tu namenu je u kasi zdravstvenog osiguranja "rezervisano“ 1,5 miliona evra.
Dosadašnja praksa pokazuje da oko 55 odsto podnetih zahteva dobije pozitivno rešenje. Svi oni prolaze bar dva "filtera“, pa se dešava da pacijenti koji sve nade polažu u strane lekare tek od stručne komisije, sastavljene od 25 eksperata, saznaju da za njihovu bolest i ovde ima leka.
"Ova problematika je i profesionalno i ljudski teška, dnevno saslušamo od pet do deset tragičnih sudbina. Svaki od tih pacijenata veruje da baš on ima pravo na lečenje u inostranstvu, a mi moramo da nađemo pravu meru. Ne možemo da finansiramo lečenje medicinski beznadežnih slučajeva u stranim centrima. Nekima spasemo glavu i sa 1.000-2.000 evra, a nekad potrošimo ogromne sume bez uspeha u lečenju", kaže za "Novosti" Vukašin Vukičević, direktor ino-osiguranja u RZZO.
Stručna komisija i RZZO u donošenju odluka o upućivanju na lečenje u inostranstvo rukovode se time da što više pacijenata dobije šansu da se izleči u inostranstvu, ali u nastojanju da budu pravedni, ponekad su silom surovi. Na to ih teraju ograničene finansije.
Tako, recimo, pacijent sa malignitetom jednog oka ne može da dobije uput za inostranstvo, jer mu ipak ostaje jedno zdravo oko. Prohodnost za lečenje u inostranstvo, ukoliko postoje medicinske indikacije da vredi pokušati, imaju oboleli od nekih bolesti iz sedam medicinskih oblasti, i to za intervencije i terapiju koja se ne primenjuje u našem zdravstvu.
Do 2005. godine u inostrane centre upućivana su samo deca do 15 godina starosti, i to za sve bolesti. Izmenom Zakona o zdravstvenom osiguranju šansu su dobili i stariji pacijenti, ali su onda tačno pobrojane indikacije sa kojima se može na lečenje u inostranstvo o trošku zdravstvene kase.
"U strane centre upućujemo pacijente kojima je neophodna kardiohirurška intervencija kakva se kod nas ne radi. To ne uključuje i transplantaciju srca, jer to ne možemo da isfinansiramo. U inostranstvo se upućuju i hematološki pacijenti, najčešće oboleli od leukemije, urološki i nefrološki pacijenti, uglavnom deca na transplantaciju bubrega sa kadavera. Zatim, pacijenti indikovani za tačno određene zahvate i terapiju u oblasti neurohirurgije, oftalmologije i hepatologije", objašnjava Vukičević.
"Pre nego što odu i objave apele za pomoć, pacijenti, koji često ne dobiju potpunu informaciju od svojih lekara, trebalo bi da se obrate nama da vidimo imaju li pravo da se leče o trošku osiguranja", kaže Svetlana Vukajlović.
Ima, naravno, i zloupotreba. Doktorka iz Instituta za majku i dete, koja je pratila devojčicu transplantiranu u Italiji, bila je šokirana kada je videla da se sakuplja novac za transplantaciju devojčice kojoj je već presađena kostna srž u centru u Trstu o trošku našeg osiguranja. Roditelji su se kasnije pravdali da su akciju pokrenuli prijatelji u želji da pomognu porodici.
Pacijenti se upućuju u inostranstvo samo na intervencije koje se kod nas ne rade. Konzilijum zdravstvene ustanove daje preporuku za lečenje u inostranstvu. Kada zahtev stigne u RZZO sastaju se tri člana dvadesetpetočlane komisije za upućivanje u inostranstvo, jedan specijalista iz te oblasti medicine i dvoje specijalista iz srodnih oblasti, koji donose odluku o daljem lečenju.
(MONDO)
Dosadašnja praksa pokazuje da oko 55 odsto podnetih zahteva dobije pozitivno rešenje. Svi oni prolaze bar dva "filtera“, pa se dešava da pacijenti koji sve nade polažu u strane lekare tek od stručne komisije, sastavljene od 25 eksperata, saznaju da za njihovu bolest i ovde ima leka.
"Ova problematika je i profesionalno i ljudski teška, dnevno saslušamo od pet do deset tragičnih sudbina. Svaki od tih pacijenata veruje da baš on ima pravo na lečenje u inostranstvu, a mi moramo da nađemo pravu meru. Ne možemo da finansiramo lečenje medicinski beznadežnih slučajeva u stranim centrima. Nekima spasemo glavu i sa 1.000-2.000 evra, a nekad potrošimo ogromne sume bez uspeha u lečenju", kaže za "Novosti" Vukašin Vukičević, direktor ino-osiguranja u RZZO.
Stručna komisija i RZZO u donošenju odluka o upućivanju na lečenje u inostranstvo rukovode se time da što više pacijenata dobije šansu da se izleči u inostranstvu, ali u nastojanju da budu pravedni, ponekad su silom surovi. Na to ih teraju ograničene finansije.
Tako, recimo, pacijent sa malignitetom jednog oka ne može da dobije uput za inostranstvo, jer mu ipak ostaje jedno zdravo oko. Prohodnost za lečenje u inostranstvo, ukoliko postoje medicinske indikacije da vredi pokušati, imaju oboleli od nekih bolesti iz sedam medicinskih oblasti, i to za intervencije i terapiju koja se ne primenjuje u našem zdravstvu.
Do 2005. godine u inostrane centre upućivana su samo deca do 15 godina starosti, i to za sve bolesti. Izmenom Zakona o zdravstvenom osiguranju šansu su dobili i stariji pacijenti, ali su onda tačno pobrojane indikacije sa kojima se može na lečenje u inostranstvo o trošku zdravstvene kase.
"U strane centre upućujemo pacijente kojima je neophodna kardiohirurška intervencija kakva se kod nas ne radi. To ne uključuje i transplantaciju srca, jer to ne možemo da isfinansiramo. U inostranstvo se upućuju i hematološki pacijenti, najčešće oboleli od leukemije, urološki i nefrološki pacijenti, uglavnom deca na transplantaciju bubrega sa kadavera. Zatim, pacijenti indikovani za tačno određene zahvate i terapiju u oblasti neurohirurgije, oftalmologije i hepatologije", objašnjava Vukičević.
"Pre nego što odu i objave apele za pomoć, pacijenti, koji često ne dobiju potpunu informaciju od svojih lekara, trebalo bi da se obrate nama da vidimo imaju li pravo da se leče o trošku osiguranja", kaže Svetlana Vukajlović.
Ima, naravno, i zloupotreba. Doktorka iz Instituta za majku i dete, koja je pratila devojčicu transplantiranu u Italiji, bila je šokirana kada je videla da se sakuplja novac za transplantaciju devojčice kojoj je već presađena kostna srž u centru u Trstu o trošku našeg osiguranja. Roditelji su se kasnije pravdali da su akciju pokrenuli prijatelji u želji da pomognu porodici.
Pacijenti se upućuju u inostranstvo samo na intervencije koje se kod nas ne rade. Konzilijum zdravstvene ustanove daje preporuku za lečenje u inostranstvu. Kada zahtev stigne u RZZO sastaju se tri člana dvadesetpetočlane komisije za upućivanje u inostranstvo, jedan specijalista iz te oblasti medicine i dvoje specijalista iz srodnih oblasti, koji donose odluku o daljem lečenju.
(MONDO)