Svake godine u Srbiji se pojavi oko 200 besnih životinja, a za prvih šest meseci ove godine dijagnostikovano je kod 110 lisica, četiri psa, dve divlje i sedam domaćih mačaka. Međutim, besnilo ljudi u Srbiji nije zabeleženo duže od 28 godina.
Svake godine u Srbiji se pojavi oko 200 besnih životinja, a za prvih šest meseci ove godine dijagnostikovano je kod 110 lisica, četiri psa, dve divlje i sedam domaćih mačaka. Međutim, besnilo ljudi u Srbiji nije zabeleženo duže od 28 godina.
Dr Lidija Desnica, mikrobiolog Zavoda "Luj Paster“ u Novom Sadu, kaže da nema bojazni da se besnilo javi kod ljudi jer ovogodišnje pojave te bolesti nisu neuobičajene za Srbiju. Ipak, ona savetuje, ukoliko se dogodi da nekoga ujede besna ili sumnjiva životinja, ranu treba isprati vodom i sapunom i odmah se javiti lekaru.
"Leka protiv besnila nema, ali besnilo se suzbija i preventira vakcinacijom. Za ljude su opasnije domaće životinje jer su češće s njima u kontaktu, a naročito psi i mačke, koji bolest prenose ljudima ugrizom, ogrebotinom ili u kontaktu pljuvačke životinja sa ozleđenom kožom ili sluzokožom čoveka. Ovo je posebno opasno za decu. Oboleli u početnoj fazi pokazuju nemir, razdražljivost, nesanicu, a zatim kao glavni simptom nastaje hidrofobija. To je strah od vode, koji bolesnik dobija zbog jakih bolnih, grčeva prilikom konzumiranja vode. Dalji tok je paraliza i bolest se završava smrću. Treba znati da ne postoji mogućnost prenošenja besnila sa čoveka na čoveka", kaže za "Blic" dr Desnica.
Besnilo u Srbiji je rasprostranjeno najviše u seoskim područjima, i to među lisicama. Dr Jelena Obrenović, epidemiolog Instituta "Batut“, kaže da su najčešći rezervoar infekcije virusom besnila i kod nas i u Evropi lisica i vuk.
"Na ovim prostorima glavni izvor besnila su lisice, vukovi, a sporadično i druge divlje životinje. Znači, bilo koja zaražena životinja podjednako je opasna. Najčešći način infekcije ljudi i pasa je prilikom lova, a zatim u sredinama koje su u blizini staništa divljih životinja. Glavnu vezu u prenosu besnila na ljude predstavljaju nevakcinisani psi i mačke. Ljudi koje ugrize domaća životinja treba da potraže pomoć lekara i da zahtevaju od vlasnika životinje potvrdu da je vakcinisana protiv besnila", objašnjava dr Obrenović.
Inkubacija bolesti traje od tri do osam nedelja, a zavisi od ozbiljnosti rane, njene udaljenosti od mozga, količine unetog virusa i zaštite koju je pružala odeća. Kod pasa i mačaka inkubacija traje tri do sedam dana. Bolest zapravo izaziva virus koji napada nervni sistem i bez lečenja i čovek i životinja mogu živeti svega do šest dana. Bolest napreduje do paralize, grča mišića za gutanje, a zatim sledi delirijum. Smrt nastupa zbog paralize mišića disajnih organa.
Poslednji slučajevi među ljudima kod nas registrovani su 1980. godine na Kosovu, u Vojvodini 1964, a u centralnoj Srbiji 1976. godine.
Dr Desnica podseća da je jedini način borbe protiv ove smrtonosne bolesti pravovremena i redovna vakcinacija. Vakcina se može primiti i pre i posle ujeda besne ili sumnjive životinje. Pre kontakta sa životinjom vakcinišu se oni koji su profesionalno izloženi životinjama koje mogu oboleti od besnila. U tim slučajevima, primaju se tri doze vakcine. Posle toga osoba je godinama zaštićena.
Vakcinacija posle ujeda vrši se sa pet doza vakcine i ubrizgavanjem seruma protiv besnila. Tada je, takođe, čovek duže vreme zaštićen. I životinje se štite vakcinacijom. Naročito je važna vakcinacija pasa i mačaka, koja se obavlja jednom godišnje.
Saveti za prevenciju:
- vakcinisanje pasa i mačaka
- izvođenje ljubimaca na uzici
- izbegavanje kontakta sa životinjama neobičnog ponašanja
- prijavljivanje sumnjivih životinja
- zatvaranje u karantin zdravih pasa i mačaka koji su ujeli čoveka i posmatranje u trajanju od deset dana
- tri doze vakcine, i to prvog, sedmog i 21. dana
Saveti posle ujeda životinje:
- čišćenje i ispiranje rane
- temeljno čišćenje rane pod medicinskim nadzorom
- primanje humanog antirabičnog imunoglobulina i vakcine protiv besnila
- profilaksa tetanusa i antibiotska terapija po potrebi
- ne ušivati i ne zatvarati ranu ako nije nužno
(MONDO)
Dr Lidija Desnica, mikrobiolog Zavoda "Luj Paster“ u Novom Sadu, kaže da nema bojazni da se besnilo javi kod ljudi jer ovogodišnje pojave te bolesti nisu neuobičajene za Srbiju. Ipak, ona savetuje, ukoliko se dogodi da nekoga ujede besna ili sumnjiva životinja, ranu treba isprati vodom i sapunom i odmah se javiti lekaru.
"Leka protiv besnila nema, ali besnilo se suzbija i preventira vakcinacijom. Za ljude su opasnije domaće životinje jer su češće s njima u kontaktu, a naročito psi i mačke, koji bolest prenose ljudima ugrizom, ogrebotinom ili u kontaktu pljuvačke životinja sa ozleđenom kožom ili sluzokožom čoveka. Ovo je posebno opasno za decu. Oboleli u početnoj fazi pokazuju nemir, razdražljivost, nesanicu, a zatim kao glavni simptom nastaje hidrofobija. To je strah od vode, koji bolesnik dobija zbog jakih bolnih, grčeva prilikom konzumiranja vode. Dalji tok je paraliza i bolest se završava smrću. Treba znati da ne postoji mogućnost prenošenja besnila sa čoveka na čoveka", kaže za "Blic" dr Desnica.
Besnilo u Srbiji je rasprostranjeno najviše u seoskim područjima, i to među lisicama. Dr Jelena Obrenović, epidemiolog Instituta "Batut“, kaže da su najčešći rezervoar infekcije virusom besnila i kod nas i u Evropi lisica i vuk.
"Na ovim prostorima glavni izvor besnila su lisice, vukovi, a sporadično i druge divlje životinje. Znači, bilo koja zaražena životinja podjednako je opasna. Najčešći način infekcije ljudi i pasa je prilikom lova, a zatim u sredinama koje su u blizini staništa divljih životinja. Glavnu vezu u prenosu besnila na ljude predstavljaju nevakcinisani psi i mačke. Ljudi koje ugrize domaća životinja treba da potraže pomoć lekara i da zahtevaju od vlasnika životinje potvrdu da je vakcinisana protiv besnila", objašnjava dr Obrenović.
Inkubacija bolesti traje od tri do osam nedelja, a zavisi od ozbiljnosti rane, njene udaljenosti od mozga, količine unetog virusa i zaštite koju je pružala odeća. Kod pasa i mačaka inkubacija traje tri do sedam dana. Bolest zapravo izaziva virus koji napada nervni sistem i bez lečenja i čovek i životinja mogu živeti svega do šest dana. Bolest napreduje do paralize, grča mišića za gutanje, a zatim sledi delirijum. Smrt nastupa zbog paralize mišića disajnih organa.
Poslednji slučajevi među ljudima kod nas registrovani su 1980. godine na Kosovu, u Vojvodini 1964, a u centralnoj Srbiji 1976. godine.
Dr Desnica podseća da je jedini način borbe protiv ove smrtonosne bolesti pravovremena i redovna vakcinacija. Vakcina se može primiti i pre i posle ujeda besne ili sumnjive životinje. Pre kontakta sa životinjom vakcinišu se oni koji su profesionalno izloženi životinjama koje mogu oboleti od besnila. U tim slučajevima, primaju se tri doze vakcine. Posle toga osoba je godinama zaštićena.
Vakcinacija posle ujeda vrši se sa pet doza vakcine i ubrizgavanjem seruma protiv besnila. Tada je, takođe, čovek duže vreme zaštićen. I životinje se štite vakcinacijom. Naročito je važna vakcinacija pasa i mačaka, koja se obavlja jednom godišnje.
Saveti za prevenciju:
- vakcinisanje pasa i mačaka
- izvođenje ljubimaca na uzici
- izbegavanje kontakta sa životinjama neobičnog ponašanja
- prijavljivanje sumnjivih životinja
- zatvaranje u karantin zdravih pasa i mačaka koji su ujeli čoveka i posmatranje u trajanju od deset dana
- tri doze vakcine, i to prvog, sedmog i 21. dana
Saveti posle ujeda životinje:
- čišćenje i ispiranje rane
- temeljno čišćenje rane pod medicinskim nadzorom
- primanje humanog antirabičnog imunoglobulina i vakcine protiv besnila
- profilaksa tetanusa i antibiotska terapija po potrebi
- ne ušivati i ne zatvarati ranu ako nije nužno
(MONDO)