Japanci su sada već stalni učesnici Mundijala. Ovo će im biti četvrto uzastopno učešće na najvećoj svetskoj smotri fudbala.
Otkako su se prvi put plasirali na Mundijal 1998. godine u Francuskoj, “samuraji” ne propušaju priliku da igraju u završnicama svetskih prvenstava.
Uporna i samodisciplinovana nacija je posle dugog ulaganja u fudbal uspela da materijalizuje svoj trud prvim plasmanom na Svetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Nakon toga usledio je nagli razvoj fudbala u toj zemlji, a formiranje profesionalne lige pomoglo je popularizaciji i razvoju tog sporta. Već 1999. godine ulaganje u mlade i talentovane dalo je rezultata, pa je selekcija Japana do 20 godina uspela da se okiti srebrom na planetarnom šampionatu u Nigeriji.
Kao nagrada za promociju fudbala u Aziji stigla je organizacija Svetskog šampionata 2002. godine, zajedno sa Južnom Korejom, na kojem su posle odličnih rezultata ostvarenih u grupi (pobede nad Rusijom i Tunisom i nerešenog ishoda protiv Belgije) uspeli da izbore plasman u osminu finala. Japance je na “Mijagi” stadionu zaustavila Turska rezultatom 1:0, ali ih taj poraz nije pokolebao. Naprotiv, motivisao ih je da nastave da treniraju u želji da potvrde svoju dominaciju, ne samo na azijskom kontinenatu, vec i šire.
Red, rad i disciplina, koju je u kvalifikacijama i tokom Mundijala 2002. dosledno sporovodio francuski stručnjak Filip Trusije, bili su temelj uspeha.
Zapažene role pojedinih fudbalera tada omogucile su nekolicini japanskih reprezentativaca da nastave karijeru u Evropi, i igracki napreduju, poput Hidetošija Nakate, Junićija Imamotoa i Šunsuke Nakamure.
Dolaskom legendarnog brazilskog fudbalera Zika na čelo tima uspostavljen je novi sistem rada u reprezentaciji sa nekoliko izmena, ali je akcenat ponovo stavljen na fizičku spremu i predani rad.
Posle Zika, selektor je bio Ivica Osim, a od 2007. Takeši Okada.
Kvalifikacije za SP u Nemačkoj, Japanci su završili kao ubedljivo prvi u azijskoj zoni sa 11 pobeda i jednim porazom. U Nemačkoj su, međutim, platili danak neiskustvu i u grupi su osvojili samo jedan bod (nerešeno sa Hrvatskom 0:0. Izgubili su od Australije 1:3 i od Brazila 1:4).
I put do Južne Afrike je bio lak. Japanci su dobili četiri, tri puta odigrali nerešeno i samo jednom izgubili.
Koliko su Japanci optimisti svedoči i izjava selektora Okade. “Naš glavni cilj u Africi je da dođemo bar do polufinala”.
Tim Japana sastavljen je uglavnom od igrača iz domaće lige, a najveća zvezda svakako je Šunsuke Nakamura, nekadašnji igrač škotskog Seltika, koji je leta 2009. godine prešao u Espanjol. Treba obratiti pažnju i na talentovanog vezistu Keisuke Hondu.
Otkako su se prvi put plasirali na Mundijal 1998. godine u Francuskoj, “samuraji” ne propušaju priliku da igraju u završnicama svetskih prvenstava.
Uporna i samodisciplinovana nacija je posle dugog ulaganja u fudbal uspela da materijalizuje svoj trud prvim plasmanom na Svetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Nakon toga usledio je nagli razvoj fudbala u toj zemlji, a formiranje profesionalne lige pomoglo je popularizaciji i razvoju tog sporta. Već 1999. godine ulaganje u mlade i talentovane dalo je rezultata, pa je selekcija Japana do 20 godina uspela da se okiti srebrom na planetarnom šampionatu u Nigeriji.
Kao nagrada za promociju fudbala u Aziji stigla je organizacija Svetskog šampionata 2002. godine, zajedno sa Južnom Korejom, na kojem su posle odličnih rezultata ostvarenih u grupi (pobede nad Rusijom i Tunisom i nerešenog ishoda protiv Belgije) uspeli da izbore plasman u osminu finala. Japance je na “Mijagi” stadionu zaustavila Turska rezultatom 1:0, ali ih taj poraz nije pokolebao. Naprotiv, motivisao ih je da nastave da treniraju u želji da potvrde svoju dominaciju, ne samo na azijskom kontinenatu, vec i šire.
Red, rad i disciplina, koju je u kvalifikacijama i tokom Mundijala 2002. dosledno sporovodio francuski stručnjak Filip Trusije, bili su temelj uspeha.
Zapažene role pojedinih fudbalera tada omogucile su nekolicini japanskih reprezentativaca da nastave karijeru u Evropi, i igracki napreduju, poput Hidetošija Nakate, Junićija Imamotoa i Šunsuke Nakamure.
Dolaskom legendarnog brazilskog fudbalera Zika na čelo tima uspostavljen je novi sistem rada u reprezentaciji sa nekoliko izmena, ali je akcenat ponovo stavljen na fizičku spremu i predani rad.
Posle Zika, selektor je bio Ivica Osim, a od 2007. Takeši Okada.
Kvalifikacije za SP u Nemačkoj, Japanci su završili kao ubedljivo prvi u azijskoj zoni sa 11 pobeda i jednim porazom. U Nemačkoj su, međutim, platili danak neiskustvu i u grupi su osvojili samo jedan bod (nerešeno sa Hrvatskom 0:0. Izgubili su od Australije 1:3 i od Brazila 1:4).
I put do Južne Afrike je bio lak. Japanci su dobili četiri, tri puta odigrali nerešeno i samo jednom izgubili.
Koliko su Japanci optimisti svedoči i izjava selektora Okade. “Naš glavni cilj u Africi je da dođemo bar do polufinala”.
Tim Japana sastavljen je uglavnom od igrača iz domaće lige, a najveća zvezda svakako je Šunsuke Nakamura, nekadašnji igrač škotskog Seltika, koji je leta 2009. godine prešao u Espanjol. Treba obratiti pažnju i na talentovanog vezistu Keisuke Hondu.