Hrvatski košarkaš Dražen Petrović bio je jedan od najboljih evropskih košarkaša svoje generacije, ali i veoma uticajna ličnost u godinama kada se raspadala Jugoslavija. Već je igrao u NBA i imao ozbiljnu reputaciju u Evropi, a iako dolazi iz mešovitog braka Srbina i Hrvatice kasnije nije imao dilemu koju će reprezentaciju predstavljati na velikim takmičenjima. Imao je Dražen ulogu i u političkim dešavanjima tih godina, posebno zbog štrajka glađu ispred sedišta UN gde mu je društvo pravio košarkaš Stojko Vranković.
Dražen i Stojko odbili su da igraju za reprezentaciju Jugoslavije 1991. godine, a zatim su bili deo velikih protesta u Njujorku koje je uglavnom organizovala hrvatska dijaspora. "Kad će se već jednom prekinuti ova brutalna i sramotna agresija? Ovde sam već mnogo puta sve rekao, Stojko i ja ponovno idemo u akciju. Nedavno sam dao intervju za 'Njujork Tajms', objasnio poziciju Hrvatske i Hrvata i ispričao priču o ubijanju nevinih ljudi, o ljudima čiji su domovi uništeni. Amerikanci danas o tome znaju puno više nego što su znali juče, istina je došla čak i do Amerike", rekao je tom prilikom Dražen Petrović, uz Gorana Ivaniševića najpoznatiji sportista koji je svetu pokazivao želju Hrvatske da bude samostalna zemlja. Ali... Ima i sportista koji tvrde da to nije bilo baš tako!
Nekadašnji karatista poreklom sa Kosova i Metohije Enver Idrizi prvi je osvajač medalje nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Hrvatska ga pamti zbog toga, ali i zbog skidanja jugoslovenske zastave sa jarbola ispred zgrade Ujedinjenih Nacija - to je uradio pred očima Dražena Petrovića, proslavljenog košarkaša i dugogodišnjeg reprezentativca kojeg takav gest uopšte nije zanimao! Po rečima idrizija, košarkaš Bostona Stojko Vranković i košarkaš Nju Džersija Dražen Petrović samo su prošli pored njega dok je obarao zastavu države u kojoj je divljao građanski rat!
"Ja sam jedan od prvih koji su dobili hrvatski pasoš nakon Franje Tuđmana jer sam morao da idem na prvenstvo. Pred zgradu Ujedinjenih Nacija poneli smo fotografije razorene Hrvatske, a za sve to bio je zaslužan Milan Pišković, koji je sve to platio i mene učinio kapitenom karate reprezentacije. Tri dana i tri noći spavali smo na betonu pred zgradom UN-a kako bismo promovisali Hrvatsku. Dva naša velika košarkaša prošla su kadilakom pored nas. Iskreno, nismo imali ni dva posto novca koji su oni imali. Mogli su stati i pitati treba li nam nešto, dati nam koji dolar za sendvič. A gospodin partizan Antun Vrdoljak je 1993. dodelio nagradu njima. Bio sam u dvorani i gledao kako uzimaju moju nagradu", prisetio se Idrizi za "Indeks" i zatim otkrio identitet sportista: "Stojko Vranković i Dražen Petrović. Nemam ništa protiv njih, ali moram reći njihova imena, ne mogu reći da je bio neki Ante. Oni su dali svoj doprinos Hrvatskoj, možda su pomogli više nego bilo ko. Ali, 1993. godine titula za fer-plej trebalo je da bude moja. Svi to znaju."
I narednih godina Idrizi je bio izuzetno značajan za sport u Hrvatskoj! Po njegovim rečima, samo zato što su nekadašnji komunisti, odnosno "partizani" kako ih on naziva, odlučivali o najboljim sporistima u novoj državi on nije dobijao nagrade koje su mu pripadale zbog sportskih rezultata.
"Godine 1993. je u Hrvatskom olimpijskom odboru bila grupa ljudi predvođena Antunom Vrdoljakom, Damirom Škarom i još nekima koji su od velikih partizana postali veliki Hrvati. Te sam godine osvojio svetsku, evropsku i mediteransku medalju, i trebalo je, praktično bez konkurencije, da budem proglašen za najboljeg hrvatskog sportistu, a oni su tu nagradu dali nekome ko je nije zaslužio. Boli me i što su Stojku Vrankoviću dodelili nagradu za fer-plej jer je bio pred UN-om, dok su mene, koji sam tamo došao pre njega i danima spavao na betonu, potpuno izignorisali."
Hrvatska je u junu 1991. godine proglasila nezavisnost od Jugoslavije, a međunarodno priznanje stiglo je u maju naredne godine. Dok je Hrvatska dobijala samostalnost, Enver Idrizi je u Italiji, sa malom zastavom i kasetom na kojoj je himna stizao do prvog odličja. Zvanično - Enver Idrizi je prvi sportita koji je Hrvatskoj doneo medalju sa nekog međunarodnog takmičenja.
"Poneo sam malu zastavu i hrvatsku himnu na kaseti. Pre finala, a na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, prišao sam zapisničkom stolu. Dao sam kasetu mladom Italijanu i rekao mu da pusti himnu kada pobedim. Smejao se, gledao kakva je ova budala koja tvrdi da će biti prvi. Onda je video što sam radio u mečevima. Čim je Italijan video da sam osvojio prvo mesto, mahao sam mu i podsetio ga na kasetu. Nasmejao se i pustio himnu. Tada sam iz kimona izvukao hrvatsku zastavu. S obzirom na to da smo kao komšije povezani s Italijanima, pola publike je plakalo. Znali su da traju razaranja po Hrvatskoj. Svi su ustali i tapšali kada sam podigao zastavu. Po povratku u Hrvatsku primio me je tadašnji gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić. Fotografije iz Milana odneo sam njemu i Antunu Vrdoljaku, koji su ih bacili jer su želeli da promene istoriju. Zašto bi to učinili? Pa oni su prvo bili veliki partizani, a onda veliki Hrvati. Mislili su da ne može Albanac biti idol hrvatskoj deci. Otkako je čovečanstva, Albanci su s Hrvatima imali puno zajedničkih stvari. Ne može se to izbeći, to su činjenice. Zato je većina bila uz mene. Nisam razmišljao o maloj grupici gnjida, da ih ne nazovem težim rečima. Bila bi katastrofa kada bih rekao da sam Hrvat. Imao sam puno intervjua i u devedesetima se svake nedelje pričalo o tome da ću doneti medalju. Znali su da me pitaju: 'Zašto Enver Idrizi ne priča tečan hrvatski jezik?' Mogu lepo govoriti hrvatski, ali onda ne bih bio Idrizi, već Mate ili Marko. Ponosan sam što sam čuvao i što ću čuvati hrvatsku zastavu. No, jednako tako ne mogu pobeći od toga što sam Albanac."
Nekoliko decenija kasnije, Idrizija boli što u Hrvatskoj njegov gest ne cene dovoljno. "Ništa nisam tražio, ali sportistima najviše vrede priznanja i zahvalnost. Sa mnom je bilo 30 Hrvata, koji su pobegli kao miševi kada su videli kako skidam jugoslovensku i stavljam hrvatsku zastavu. Želim opet da se ogradim kako ja nisam Hrvat, ali sam čuvao hrvatsku zastavu kao niko. Pošteno sam živeo. Godine 1995. bio sam višestruki prvak i osvojio 50 medalja. Bez konkurencije trebalo je da postanem najbolji sportista Hrvatske, ali nisam. Tada je odlučivala ista ta grupa ljudi, koje ja zovem partizanima", prisetio se Enver Idrizi, koji je u jednom starijem intervjuu govorio da su ga kroz Njujork nosili na ramenima. "Nakon povratka s jednog takmičenja sam u Njujorku, negde ispred Ujedinjenih nacija, skinuo jugoslovensku zastavu i postavio Hrvatsku. Ne želim da govorim imena ljudi koji su pobegli i otvarati im stare rane, ali slobodno napiši da su pobegli kao zečevi. S druge strane, kada su njujorški Hrvati videli šta sam učinio, u Astoriji u Kvinsu nosili su me na ramenima, družili se sa mnom i pokazali mi poštovanje", ispričao je bivši sportista pre nekoliko godina.
Enver Idrizi priseća se i gostovanja u Srbiji, u prvim godinama nakon građanskog rata. "Veliki deo hrvatske reprezentacije nije želeo da ide u Srbiju. Pitali su nas želimo li da idemo s obzirom na to da su se očekivali problemi. Rekao sam da će im u dvorani psovati hrvatsku majku, dok sam ja očekivao da će mi psovati ustašku i šiptarsku majku. Imao sam dva problema i nisam se bojao otići u centar Beograda. I tako sam ušao u dvoranu Pionir, u kojoj na kraju nije bila bačena ni šibica. Publika mi je aplaudirala pri ulasku, a ja sam mislio da je iza mene neki političar. Kada sam završio meč, ispraznilo se pola dvorane jer su svi došli da gledaju mene. Rezultatima sam zaslužio poštovanje, sigurno ne zbog lepote i dobre nacije. Ipak sam promenio i modernizovao karate. Imao sam dar od Boga."
Danas Enver Idrizi želi mir među svim dobrim ljudima na Balkanu. "Svi smo mi komšije i moramo shvatiti jednu stvar, a to je da na svetu postoje dve nacije: dobri i loši. I u mom narodu ima puno loših ljudi, kao i u Hrvatskoj i Srbiji. Moramo našoj deci ostaviti mir i omogućiti im sigurnost u saradnji, a ne da mrze jedni druge. Ne moramo se voleti, ali moramo raditi. Pa u Americi živi 500 nacija i niko ne gleda ko je beo, a ko crn. Mržnja će uvek postojati kod ekstremista", istakao je Enver Idrizi.
Bonus video: