Ako će vam nešto biti razlog za glavobolju u Pekingu to su definitivno taksisti. Mali, veliki, mladi, stari, debeli, mršavi i svi crni, ne razlikuju se u jednom - nemaju blage veze sa engleskim, ni slovo da beknu, a kamoli reč i to u bukvalnom smislu.
Nije taksi skup, dapače vrlo je pristupačan, pogotovo za dugačke pekinške destinacije, koje se mere desetinama kilometara. Ne "klepaju", čak su vrlo pošteni, ali džaba sve to…
Ajde čik im objasni da hoćeš u Međunarodni pres centar. Nepoznata destinacija? Ma kakvi, tik pored Ptičijeg gnezda i Vodene kocke, epicentara dešavanja na Olimpijskim igrama.
Pa, gde je onda zapelo. Ne znam, niti sam u tom trenutku umeo da objasnim. Imam ceduljicu na kineskom, kartu Pekinga, znam gde idem, bio sam već tamo.
Ulazim u taksi, ali taksista izlazi napolje. Saziva konzilijum. Pridružuju mu se još trojica kolega. Gestikuliraju, glasno raspravljaju. Nešto nije u redu!? Pozivam u pomoć šefa recepcije obližnjeg hotela. On naravno ne govori engleski, ali mi ljubazno ustupa svog pomoćnika, koji natuca strani jezik.
On mene još razume, ponavlja stalno YES, ali ja njega nikako. Ne vredi, čovek guta samoglasnike, nijedna reč ne zvuči kako treba.
Priča traje i traje, lupaju se tačkice po mapi Pekinga. On tvrdi da ne može tamo, gde ja hoću, a ja sam ubeđen da mogu.Ako već ne može neka im kaže da me ostave što bliže, pa ću dalje peške, tražim od njega.
Raprava se konačno završava. Pobedio sam. Krećemo. Vozimo se po jednom od čuvenih pekinških "prstenova", a taksista ne zatvara usta.
Ako vam je bliska scena iz Džarmušovog filma "Noć na zemlji" u kojoj Roberto Benjini vozi sveštenika u Rimu, onda sigurno znate o čemu pričam.
On "veze" na kineskom, mlati rukama… Odgovaram mu na engleskom, pa onda nastavljam da trtljam sa njim na srpskom. Kad se već ne razumemo, hajde da se ne razumemo do kraja.
"Tako je majstore! Samo ti vrti đevrek, na dobrom smo putu", rekoh pokazujući mu prstom tablu iznad kolovoza na kojoj je bila strelica pravo i natpis "MPC 13km".
Kako sam digao ruku, tako je majstor krenuo da se prestrojava udesno, da bi na kraju stao u zaustavnoj traci u nekoj nedođiji. O, ne! Nisam to hteo, kako sad?!
Vadim mapu grada, uspevam otprilike da nas lociram. Upirem prstom prvo u njega, pa u sebe, pa u kartu. On klima glavom i vrti nemušte rečenice, priča nešto.
Pokazujem mu novu tačku, onu koju smo prvu definisali i rezolutno rukom pokazujem napred.
Šef prebacuje u prvu, pušta kvačilo i krećemo, a onda, verovali ili ne, stižemo tamo gde smo krenuli.
Elem gde je "keč" Kinezi tradicionalsti, na dan otvaranja Igara tamo nisu puštali automobile. Logično, razmisljao je taksista, ako nije moglo tada, zašto bi sada moglo, samo što to niko od njih umeo da mi objasni.
Nisu ih obavestili da se pravila igre menjaju.
Izveštač MONDA iz Pekinga
Jovan Milošević