Zelene Olimpijske igre. U Pekingu to jesu i u bukvalnom smislu te reči. Na svakom koraku drvo, cvet, žbun, park. Sve se zeleni, onako sa ukusom, baš lepo.

A nekada je, tamo osamdesetih, kažu oni koji se sećaju, kineska prestonica bila siva, prošarna tek ponekom saksijom sa cvećem na balkonima. Tog sivila danas je ostalo samo na nebu.

Po pekinškim avenijama uglavnom vrbe, ginko, čempresi i borovi. Na autoputu cveće, raste iz žardinjera raspoređenih po ostrvima na sredini koje razdvajaju pravce.

U hramovima i palatama hiljadugodišnje drveće i debela hladovina. To je ono što nije uništeno tokom Kulturne revolucije.

U poslednjih osam godina u akciji velikog "pošumljvanja" Pekinga brižljivo, planski dodavali su sadnicu po sadnicu, cvet po cvet. Zelenilo se širilo, granalo, raslo i, prema poslednjim procenama, sada se prostire na nešto manje od polovine površine grada.



I Kinezi biljke baš vole. Brižljivo ih neguju i paze. Po potrebi, koja je zbog velikog zagađenja konstatna, umivaju ih i kupaju, baš kao što se to radi sa malom decom.

Neke biljke se, međutim, i pored tolike pažnje razbole. Zarazi ih pekinški smog.

A kada se razbole onda ih Kinezi leče, skoro kao što se leče ljudi.

Baš sam slučajno, na trećem prstenu blizu olimpijskog bazena Jin Tung, nabasao u jednu bolnicu za drveće.

Dosta bolesnika na intenzivnoj nezi. Red jedan do drugog. Lekara nema, ali vidim da su svi pacijenti zbrinuti. Boca sa infuzijom, cevčica i dren. Kap po kap primaju terapiju.

I nekim stablima je upadljivo bolje, nekima nije, a neka su baš ozdravila. I dalje su u bolnici, ali sada izgledaju onako zdravo zeleno, baš kako treba.


Izveštač MONDA iz Pekinga
Jovan Milošević