Nataša Bekvalac je progovorila o temi o kojoj se uglavnom ćuti. Zašto je to važno, i zašto su reakcije ljudi tako podeljene između saosećanja i traženja "njene krivice" pitali smo stručnjake koji rade sa zlostavljanim ženama.
Niko ne sme da tuce žene (dete) i da za to prode nekažnjeno. Tacka.
Ovaj tekst i ne treba da ima više od ove recenice. Ali, slucaj koji veoma zanima javnost, a rec je o pevacici Nataši Bekvalac, jeste važan. Dodacemo i podatke, kao i izjavu psihologa, kako bismo još jednom ukazali na ovaj veliki problem u našem društvu, ali i podstakli žene da kažu: "DOSTA JE!".
Surova realnost je da svaka druga žena u Srbiji tokom života bude izložena nekom obliku porodicnog nasilja.
Fizicko nasilje iskusi 32 odsto žena, a psihicko cak 48,7 odsto njih.
Ne svida vam se kako to zvuci? Preterano je?
Da probamo ovako: Svaka druga žena koju poznajete bila je u nekom trenutku u životu maltretirana zato što je slabija, zato što nije imala kud, zato što je neko nastupio s pozicije moci i odlucio da joj pokaže "njenog boga".
Ne poznajete nikoga kome se to desilo?
Znate i sami zašto. Zato što to nije nešto o cemu se prica uz kaficu. Ali i zato što smo potonuli toliko da i kad cujemo za neki takav slucaj, mnogi od nas reaguju podizanjem obrva i skupljanjem usana, a onda kažu "ko zna šta je ona uradila, kad joj se to desilo".
A istina je da ništa što neko uradi ne može da bude ni razlog ni opravdanje za nasilje. I istina je da žrtva nikad ne bi trebalo da se stidi. A mnoge se stide, i zbog straha od osude okoline, zbog straha od toga šta ce komšiluk reci (Isti onaj komšiluk koji "gleda svoja posla" i kad cuje da se dešava nešto strašno) cute i trpe u tišini svoju muku.
Nataša Bekvalac doživela je nasilje u porodici.
Ne svida vam se kako zvuci? Da probamo ovako:Nataša Bekvalac tvrdi da je tukao muž i naneo joj povrede zbog kojih je pomoc morala da potraži u Urgentnom centru (on je uzvratio krivicnom prijavom za krivicno delo lažno prijavljivanje).
Ili ovako:Natašu Bekvalac muž je tukao mesec i po dana nakon što je na svet donela devojcicu. Dok je ta ista devojcica spavala u sobi pored one u kojoj je tata tukao mamu.
Nataša Bekvalac nasilje je prijavila, lekarima, a onda i policiji. I to je važno, ne samo zbog njenog slucaja, vec i zbog one "svake druge žene koju poznajete" koja trpi nasilje.
Važno je da žene izlaze u javnost kada se dogodi ovako nešto, a kad to uradi žena koja je poznata, to ima i nešto šire posledice?
"Dobro je da žene koje su na pozicijama moci ili koje su prepoznatljive u javnosti govore o svojim iskustvima pre svega jer to šalje poruku drugim ženama da nisu same, da nasilje prema ženama nije izolovano, vec da je društveni problem koji može da se desi bilo kojoj ženi, bez obzira na obrazovanje, ekonomski ili društveni status. To može da probudi hrabrost kod nekih žena sa manje moci da odluce da prijave. Ipak, smatram da nacin na koji mediji izveštavaju o ovoj temi žene generalno ne ohrabruje da prijave nasilje jer se one plaše osude i samih medija, a zatim i javnosti. To potvrduje istraživanje 'Kako vas žene citaju?' koje su radili Mreža Žene protiv nasilja i Autonomni ženski centar. Upecatljiva je recenica jedne od žena koja ima iskustvo nasilja, a koja je na osnovu procitanog primera medijskog izveštavanja izjavila 'Kako da tražim pomoc kad su je vec osudili novinari i svako ko procita?'", kaže Sanja Pavlovic iz Autonomnog ženskog centra za MONDO.
"Istovremeno, kljucno je razumeti da ne smemo te žene da izložimo pritisku da zbog toga što su javne licnosti treba da iznose svoja iskustva u javnost. Neophodno je da im damo prostora da to urade onda kada one to žele i onoliko koliko žele. Mediji cesto izveštavaju senzacionalisticki, pa cak i pod parolama 'stop nasilju' ili 'zaštitimo žene', ali ne razumeju da je neophodno da žena koja izlazi u javnost sa svojim iskustvom nasilja mora pre svega biti dobro sama sa sobom, treba da je izašla iz traume i da medijsko izveštavanje i komentari javnosti ne mogu da izazovu retraumatizaciju i sekundarnu viktimizaciju", objašnjava Pavloviceva.
I to nas dovodi do drugog dela problema.
Kako je moguce da na vest o tome da je muž tukao ženu, u ovom slucaju Natašu Bekvalac, citamo komentare "ma, ona je to sama pustila u javnost", "kad ce novi album", "tri puta se udavala", "što nije pazila s kim ce da pravi decu", "brže se razvela nego što se udala" i slicne?
"Ovakva vrsta komentara nije neuobicajena, cak bih rekla da je pravilo kada govorimo o nasilju kojem su izložene žene u partnerskim odnosima. Javnost još nije došla do tacke da ima nultu toleranciju na svaki vid nasilja, bez obzira na to kakvo ponašanje žrtve je prethodilo tome. Patrijarhalno društvo i dalje prebacuje odgovornost na ženu i pronalazi opravdanja za nasilnicko ponašanje. To nam govori da je kultura u kojoj živimo nasilnicka, nauceni smo da probleme rešavamo nasiljem i (pod)svesno tražimo opravdanje za nasilnika. Društvo i dalje od žene ocekuje vrlo stereotipnu ulogu iz koje ona cim malo iskoraci biva izložena stubu srama, a cak i kada priznamo da je konkretan muškarac nasilnik, opet se pitamo zašto ga je birala. Tu najjasnije vidimo da je teret uvek na ženi i da je sistem vrednosti postavljen potpuno naopako", kaže Sanja Pavlovic.
POGLEDAJTE SPOT BEOGRADSKE GRUPE E-Play
Problem je u tome što vi nekoga ko je spreman na nasilje, bilo emotivno, bilo fizicko, ne prepoznajete tako lako. Jer, niko ne bi ostao u vezi ako je ona nasilna od samog pocetka...
Saosecanje kao da je nestalo?
"Nije nestalo, vec empatije za žene žrtve nasilja, sem izolovane, nikada nije ni bilo. To je speicificnost problema nasilja prema ženama - ukoliko je neko pokraden, necemo se pitati zašto se to desilo, vec cemo unapred osuditi onoga ko je to ucinio. U ovim situacijama je obrnuto - na sve nacine cemo pokušati da dokažemo da je, na neki nacin, žrtva to zaslužila. To je odlika patrijarhalnog društva u kome živimo.
Ipak, moram da pomenem da je situacija u kojoj se Nataša Bekvalac našla ipak posebna po tome što se, cini mi se, nikada nije desilo da ovoliki broj javnih licnosti javno pruži podršku žrtvi i osudi nasilnicko ponašanje. U tome vidimo mali pomak u razumevanju problema nasilja prema ženama i to je ono što uliva nadu. Javna osuda nasilnika je jedna od najvažnijih stvari koje društvo može da uradi i smatram da je ova situacija pokazala da može da postoji solidarnost sa žrtvom, i pored svih negativnih komentara i senzacionalistickog izveštavanja medija."
Kad kliknete na sledeci naslov, danas, sutra, za nekoliko dana… Nemojte reci "sama je birala", jer niko ne bira da živi tako. I nemojte reci "ma ja bih...". Jer je istina da pojma nemate šta biste. Niko od nas pojma nema šta bi. Sve dok se ne nade u takvoj situaciji.