U Srbiji je konačno zakonski regulisana donacija reproduktivnih ćelija i embriona. Šta to podrazumeva, kakva je procedura, ko može da poklanja jajne i semene ćelije onima kojima je to jedini način da postanu roditelji? Evo odgovora.
U Srbiji je novi Zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji konacno dobio i neophodne pratece pravilnike. Šta je "donacija reproduktivnih celija", a šta "donacija embriona", ko može da poklanja jajne celije i spermatozoide onima kojima je to jedini nacin da postanu roditelji i kakva je procedura, raspitali smo se na pravom mestu.
Zakon o lecenju neplodnosti postupcima biomedicinski potpomognute oplodnje donet još 2017. godine konacno je krajem aprila dopunjen neophodnim Pravilnicima, koji su i u Srbiji omogucili donacije reproduktivnih celija ili embriona.
Veliko olakšanje za parove kojima je donacija jedini nacin da postanu roditelji, koji više nece morati da odlaze u inostranstvo da bi pokušali da dobiju bebu. I veliki broj "otvorenih pitanja" i "nedoumica" uglavnom za one koji imaju maglovitu predstavu o tome šta je uopšte vantelesna oplodnja.
Ali, da krenemo redom. O novim pravilnicima i o tome šta tacno podrazumeva donacija reproduktivnih celija, ali i zašto ne bi trebalo da iko bude zabrinut zbog "genetskog inženjeringa", razgovarali smo sa Sandrom Jovanovic, predsednicom Udruženja "Šansa za roditeljstvo"kojem možemo da pripišemo dobar deo zasluga za to što naš zakon (konacno) uzima u obzir i ljude kojima je donacija jedina šansa da ikada budu roditelji.
Donacija podrazumeva primanje doniranog reproduktivnog materijala koji se koristi u procesu vantelesne oplodnje, što znaci da paru može biti potrebna donirana jajna celija, doniran spermatozoid ili doniran embrion.
Ukoliko žena nema svojih reproduktivnih celija, za oplodnju se koriste jajne celije donatorke, ukoliko muškarac nema svojih spermatozoida, koriste se donirani spermatozoidi, a ukoliko par nema ni jajnih celija ni spermatozoida, koriste se donirani embrioni.
Novi Zakon dozvoljava poklanjanje, tojest darivanje reproduktivnih celija ili embriona paru koji nije u mogucnosti da ima svoje reproduktivne celije ili embrione, što u stvari znaci da je dozvoljeno preko Banke reproduktivnih celija donirati reproduktivne celije i embrione.
Striktno je zabranjeno nudenje semenih celija, jajnih celija i embriona radi sticanja bilo kakve koristi.
"Zakon o lecenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom od 2017. godine kad je stupio na snagu 'cekao' je pratece pravilnike, koje smo konacno i dobili 20. aprila. Podzakonskim aktima sada je regulisano kako se može vršiti donacija reproduktivnih celija /jajnih celija i spermatozoida/, ko može da bude donor, ko može da koristi donirani materijal, koje sve analize moraju da urade potencijalni donori, ali i šta klinike na kojima ce biti moguce sprovodenje ovih procedura moraju da imaju od opreme, izmedu ostalog", objašnjava za MONDO Sandra Jovanovic.
Ovim pravilnicima definisan je pojam "banki reproduktivnih celija i embriona" i iako ljudi to najcešce zamišljaju kao neku zgradu u kojoj se cuvaju uzorci, u pitanju je zapravo državni registar koji ce voditi evidenciju o svakoj reproduktivnoj celiji i svakom embrionu, koji ce moci da se cuvaju u klinikama u kojima za to postoje uslovi.
"Pravilnikom je predvideno da ce donori svoje uzorke davati u klinikama za vantelesnu oplodnju koje ce biti u tom državnom registru. Nakon citavog niza analiza, kojima ce se proveravati da li je osoba pogodan donor (testovi na nasledna oboljenja, zarazne bolesti…), i uz poštovanje starosne granice koja je kod nas za žene 34, a za muškarce 40 godina, bice odredivano da li osoba koja to želi uopšte može da donira svoj reproduktivni materijal.
Ukoliko se ovi uslovi ispune, uzorci ce biti proveravani od strane embriologa, koji ce davati "konacnu rec" o tome da li je donirani materijal dobar za oplodnju ili ne.
"Kada se sve te analize završe, donirani materijal cuvace se na klinikama koje za to imaju uslove, ali ce morati da se prijavljuje državnom registru, odnosno banci reproduktivnih celija, i predvideno je da se u svakom trenutku zna koliko ima doniranih celija i koliko embriona", objašnjava Sandra Jovanovic.
U Srbiji je dozvoljena iskljucivo anonimna donacija.
Podaci o donorima ce biti vodeni, ali sama donacija bice u potpunosti anonimna. Nece postojati podaci o imenu i prezimenu donora, vec samo podaci o boji kose, ociju, kože i krvnoj grupi, i to ce biti jedini podaci koji ce biti "vidljivi" primaocu.
"Dakle primalac nece znati apsolutno ništa o davaocu, kao što ni davaoci nece znati ništa o primaocima. To je jedna važna stvar. I druga, bitno je istaci da je zakonom definisano da jedan davalac ide na jednog primaoca."
To bi trebalo da "umiri" one koji smatraju da je donacija eticki problematicna po bilo kom osnovu.
"Ovo znaci da vi kad dajete reproduktivnu celiju, jajnu celiju dakle, ili spermatozoid, vi je dajete iskljucivo jednoj osobi, ili ukoliko je u pitanju donirani embrion, jednom paru.
Reproduktivne celije jednog davaoca ne mogu da odu kod nekoliko parova u postupku vantelesne oplodnje, i samim tim nije moguce da vi imate potencijalno neogranicen broj polubrace ili polusestara. Jedan par, dakle, prima reproduktivne celije samo od jednog donora", objašnjava Sandra Jovanovic.
Ukoliko par kojem je reproduktivni materijal doniran ne dobije dete, onda se taj materijal može davati drugom paru, ali u slucaju da dobije dete, nastavlja se samo ta ista linija. Dakle, ako par koji je donacijom dobio dete želi još dece, može se koristiti taj materijal, ali ako oni ne žele više dece, eventualni preostali materijal se uništava.
MONDO TEMA: Kako izgleda jedna procedura vantelesne oplodnje
Procedura kroz koju prolazi donorka jajnih celija, nakon što je prošla sve neophodne testove, lici na onu kroz koju žena prolazi tokom procesa vantelesne oplodnje. Donorka ide na ultazvuk, prima stimulaciju, prati se rast jajnih celija, i u pravom trenutku radi se aspiracija.
U slucajevima donacije, izbegava se jaka stimulacija, jer su u piranju zdrave žene, mlade, i nije neophodna invazivna stimulacija, cime se smanjuje i rizik od hiperstimulacije jajnika.
Koji bi motiv mogao da bude da se neko upusti u donaciju, da prolazi kroz sve to da bi pomogao nepoznatim ljudima?
"Prvi motiv morao bi da bude altruizam, kao i društvena odgovornost prema parovima koji nemaju dece. I naš zakon kaže da reproduktivne celije i embrioni mogu samo pokloniti bez nadoknade.
Vecina zakona u Evropi kaže isto to, ali u vecini zemalja u Evropi donori ipak primaju neku nadoknadu za to što rade.
Ta nadoknada je uglavnom toliko da pokriva odsustvo s posla, znaci, koliko dana donorka ne može da ide na posao se refundira, i ukoliko je potrebno, nadomeste se i putni troškovi. To nadoknaduje klinika, u našem slucaju videcemo kako ce to biti regulisano.
Od zemlje do zemlje, visina tog iznosa se razlikuje, ali ni u jednom slucaju nije u pitanju klasicna nadoknada za samu cinjenicu da osoba donira reproduktivne celije.
Što se situacije u našoj zemlji tice, nadamo se da ce to biti rešeno na slican nacin, jer ako se budemo oslanjali na to da ce donatorke biti žene koje prolaze kroz proces vantelesne oplodnje, pa recimo dobiju više jajnih celija, vrlo je verovatno da nece biti baš previše doniranih celija.
Jer, te žene nece olako davati svoj reproduktivni materijal jer se vec lece, dugo išcekuju trudnocu, tako da ce se teže odlucivati na to. Nadamo se da cemo imati i donorke koje nece biti iz procesa vantelesne oplodnje", objašnjava Sandra Jovanovic.
"Verovatno je da ce biti i žena koje su u procesu vantelesne, koje ce se odluciti da daju svoje celije, ali ne bih se baš toliko oslanjala na to. Uz to, treba imati u vidu da su to ljudi koji su prolazili kroz probleme, ili imaju problem sa neplodnošcu generalno, tako da te jajne celije su verovatno starije… A zakon kaže da žena donorka treba da bude mlada od 34 godine. Koji je to procenat žena u Srbiji koje prolaze vantelesnu do 34. godine, a da su pritom sasvim zdrave i raspoložene da poklone svoje jajne celije… To bi bio prilicno mali broj."
Kako se to onda rešava?
"Ukoliko se u zemlji ne nade za konkretan par donorska celija, moguce je uvesti ih, ali to ne ide baš tako kao 'uvoz-izvoz'. Predvideno je da ukoliko za konkretan par u zemlji ne postoji odgovarajuci donor, onda Uprava za biomedicinu za taj konkretan slucaj potražuje direktno od neke strane banke reproduktivni materijal. Ali, to ide bukvalno tako, za pojedinacan slucaj se odlucuje da li ce se uvesti ta celija ili ne", kaže ona.
Što se tice izvoza, zakon dozvoljava i izvoz reproduktivnih celija, ali ono što ne može da se uvozi i izvozi su embrioni.
Dakle, embrioni koji su dobijeni vantelesnom oplodnjom ne mogu da se uvoze ili izvoze ni pod kakvim uslovima.
MONDO TEMA: Kako "preživeti" vantelesnu oplodnju
Donacija embriona
Embrioni kod nas po zakonu ne mogu da se kreiraju. Dakle, od dve donatorske celije nije dozvoljeno ni pod kakvim uslovima kreirati embrion.
Ako je žena davala nekad jajnu celiju, a neki muškarac spermatozoide, kao donatori, klinike po zakonu ne smeju da kreiraju embrione od njihova dva materijala.
Ali, parovi koji prolaze kroz proceduru vantelesne oplodnje, i kojima ostane višak embriona, mogu da doniraju embrion, tako što ce se odreci prava nad nekim brojem embriona. Naravno, i ovo se radi bez nadoknade.
"U našoj zemlji, embrioni jedino mogu da budu dati nekome iz altruizma, i to iskljucivo embrioni koji su ostavljeni od strane para koji je prolazio kroz proces vantelesne oplodnje.
To je jedini nacin. E sad, koji ce broj parova biti koji su prolazili kroz proces vantelesne oplodnje i koji ce biti spremni da se odreknu nekog broja embriona, to je vec drugo pitanje. Ali, i to ce pokazati praksa, kad ovaj Pravilnik zaživi.
Par koji bi se eventualno odrekao nekog embriona, morao bi da potpiše saglasnost, i to bi i muškarac i žena morali da potpišu tu saglasnost, da bi embrion mogao da bude doniran.
Ukoliko se ti svi uslovi ispune, par kojem je donacija potrebna ce moci da iskoristi taj embrion, ali i u ovom slucaju je donacija apsolutno anonimna, bez nacina da par koji prima embrion sazna ko je donor, ili da donor sazna ko je dobio poklonjeni embrion", objašnjava Sandra.
Kako ce biti rešeno to, da li ce se voditi racuna da donor i primalac ne budu iz istog grada?
"Mi smo mala zemlja, ali državni registar bi trebalo da vodi racuna o tome, iako to nije strogo definisano zakonom.
Ipak, treba imati u vidu da je vrlo, vrlo mali broj parova kojima je potrebna donacija embriona. U najvecem broju slucajeva, potrebna je donacija ili jajne celije ili spermatozoida.
Praksa ce pokazati kako ce to biti rešavano kad ovaj novi zakon i prateci pravilnici pocnu da se primenjuju.
Nerealno je ocekivati da sad kad smo dobili pravilnik 'od ponedeljka' pocne da se radi donacija. Potrebno je da prode vreme, pa ce se videti kakva ce biti konkretna rešenja.
Još se ne zna ni da li ce država, odnosno RFZO pokrivati troškove procedura koje ukljucuju donaciju reproduktivnih celija i embriona. Ali, nadamo se da ce Fond pokrivati bar deo troškova i ovakvih procedura."
Zbog donacije ljudi su iz Srbije odlazili u inostranstvo i tamo su placali celu proceduru, i vantelesnu oplodnju i donaciju. Placaju su i put i smeštaj… Cene za vantelesnu oplodnju uz donaciju u inostranstvu su izmedu cetiri i šest hiljada evra. Ali, šta je ukljuceno u tu cenu razlikuje se od klinike do klinike. Neke klinike garantuju odredeni broj jajnih celija, neke broj embriona, i to u stadijumu blastociste.
"Kako ce kod nas biti, tek treba da vidimo, ali ono što je dobar prvi korak je da je ta mogucnost sada predvidena zakonom i regulisana odgovarajucim podzakonskim aktima, a sledece bi bilo da imamo donore, jer bez njih ne možemo ni da pocnemo tu pricu", kaže Sandra Jovanovic.
Da li srodnici mogu da budu donori?
"To cesto ljudi pitaju, da li sad mogu da dovedem sestru ili prijateljicu, ili prijatelja i da ona ili on doniraju za mene celije. Zakon ne predvida takvu mogucnost. Vi možete da dovedete osobu koja bi eventualno donirana reproduktivni materijal, ali ne vama konkretno, vec generalno nekome kome je donacija potrebna, ukoliko prode sve testove koji su zakonom predvideni."
Jedna osoba može biti donor samo jednom paru
Jedna osoba (muškarac ili žena) može da bude donor samo jednom paru. I ukoliko taj par dobije dete iz procesa vantelesne oplodnje uz korišcenje donorskog materijala, ta osoba nikada više ne može da bude donor.
Ukoliko iz nekog razloga par kojem je doniran reproduktivni materijal ne dobije dete, dakle, proces bude neuspešan, donirani materijal može se dati nekom drugom paru.
Isto važi i za donaciju embriona, jedan par može embrione da da jednom paru, anonimno naravno, i nikome više.
Zbog toga je jako važno da se formira državni registar, tako da se prati svaka reproduktivna celija, svaki embrion i svaki postupak u kojima su oni korišceni. Od samog pocetka, mora se voditi racuna o svakoj celiji i o svakom embrionu, da bi taj sistem dugorocno bio održiv.
A što se placanja tice… Ukratko, o placanju se još ne zna ništa.
"Tek kad ovi pravilnici zažive ce se znati da li ce i u kom procentu RFZO pokrivati ove procedure. Ono što se trenutno, pre svega ovoga namece je ko ce placati analize koje moraju da urade osobe koje se odluce da doniraju svoje jajne celije ili spermatozoide. Vi ne možete da ocekujete od ljudi koji iz plemenitih pobuda odluce da urade tako nešto da stoje u redovima, jure se sa lekarima oko gomile uputa, da cekaju na šalterima u radno vreme…
Dakle, mora se naci nacin da se te analize potencijalnim donorima rade prvo besplatno, a drugo na jednom mestu, bez cekanja i redova. I moram priznati da me taj deo prilicno brine. Jer koliko god da neko ima dobru volju, ako doživi da ga vrate sa šaltera jer mu fali jedan uput, ta dobra volja ce vrlo brzo išcileti", kaže Sandra Jovanovic.
Ipak, bez obzira na ove nedoumice finansijske i donekle organizacione prirode, donošenje ovog Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, a sada i neophodnih pratecih pravilnika svakako je veliki korak. I zrno nade za one kojima je ovo jedini nacin da postanu roditelji.