"Bila je tako napeta atmosfera, da ne mogu da ti opišem taj osećaj. Kao da će atomska da padne. Počela je pucnjava sa Vraca, rikošetiraju meci po severnoj tribini, po betonu. Fijuču meci, odbijaju se od betona", rekao je u intervjuu za MONDO Gordan Vidović o momentu kada je počeo rat koji mu je iz korena promenio život i karijeru.
I posle 35 godina u Belgiji, on je Sarajlija sa Ilidže i fudbaler koji je 1998. godine odigrao Svetsko prvenstvo u dresu Belgije. Kako sam kaže, krenuo je iz "septičke jame", a stigao među najveće zvezde sveta i ostvario svoj san. Ali pre njegove priče naravno morali smo da ga pitamo za Mundijal koji je tek počeo.
"Bosna je odigrala korektno kvalifikacije. I pazi, nije lako dobiti ni Velšane, ni Italijane, to je baš dostignuće. Treba stvarno imati i kvaliteta da izbaciš oba tima, nije to samo sreća. Hrvati su uvek tu, oni imaju i taj naboj i kvalitet. Što se tiče Srbije, tu već dugi niz godina postoji problem. Neshvatljivo je da Srbija pored toliko kvalitetnih igrača ne može na Svetsko prvenstvo. Srbija nema naboj. Kada igraš za reprezentaciju, to treba da ti je svetinja, a očigledno to nije. Pratim sve to dugi niz godina i tu su razna mešanja, petljanja u tim, reprezentaciju, trenera... Ne može tako. To je najveći problem Srbije, nema tog osećaja reprezentacije"
"U Srbiji su se ljudi zasitili. Preko glave im je više raznoraznih zvezda i zvezdica, koji jesu i koji nisu. Dosta im je raznih likova koji su u fudbalu, a blage veze sa fudbalom nemaju. Odmah ljudi kažu - ma nećemo ništa ni da uradimo. Kao da ljudi znaju. Evo gledao sam protiv Meksika. Izgubiš 5:1 kao da si se vode napio. A izgubio si 5:1. Razumeš? I ti onda očekuješ da stane neko, da navija... Treba da imaš nekoga kome neće da se petljaju raznorazni menadžeri i likovi, mada je to u Srbiji jako teško. Ima petljanja svuda, ali je to u Srbiji izraženo. Da ti određuju ko igra, ko će da bude pozvan, ko neće. Mora neko da napravi naboj, da se gine. Pogledaj Hrvatsku, oni i kad gube ginu. Imaju taj nacionalni osećaj", rekao nam je nekadašnji štoper, zadnji vezni, prednji vezni i napadač!
Što se tiče komšijskih selekcija - vidi ih u drugom krugu. "S obzirom da je to sad razuđen kvalitet, mogu i Hrvatska i Bosna dalje. Šta je Kanada? Ja znam da su oni hokejaši. Švajcarska je OK, dobra reprezentacija, ali trebalo bi da prođu bez problema prvi krug."
"Rekao mi je - Beži odavde"
Piše se Goranu Vidoviću da je počeo u Željezničaru, što bi za klinca sa Ilidže bilo logično. Ipak to što piše na Vikipediji ne znači da je tačno.
"Počeo sam u Igmanu sa Ilidže, malom klubu koji je dao igrača i igrača. Međutim, trebalo je '86 za Hajduk da potpišem. Doveo me Luka Peruzović i bio sam u Splitu jedno vreme. Došli smo zajedno Bokšić i ja, tu su bili Štimac i Bilić. Sve je to bilo ok, ali ja sam rođeni Sarajlija i tu sam imao dva kluba prve lige. Sve je to bilo u redu, ali sam imao razgovor sa direktorom Hajduka i vratio sam se za Sarajevo, Tražili su me i drugi klubovi prve lige, ne samo Željo i Sarajevo".
"Trenirao sam sa Sarajevom i igrao omladinsku ligu Jugoslavije. Kada je trebalo da potpišem, jedan igrač koji je bio reprezentativac Jugoslavije rekao mi je: 'Ma nemoj ovde da potpisuješ.', Samo sam ispario i otišao na Grbavicu. Devet od deset mojih prijatelja navijalo je za Želju. Meni je daleko bilo gore da idem, lakše mi je bilo na Grbavici. Sva moja raja je navijala za Želju i tako sam otišao. Kad sam došao vratio se Nikola Nikić iz Grčke, bio je Rade Bogdanović, došlo je do smene generacije sa Suvadom Katanom, Čileancem Milanom Pavlovićem…"
Na Mundijal 1998. godine došao je kao startni štoper Belgije, a zapravo je fudbalsko ime napravio kao napadač. Iako je suštinski bio štoper, kroz karijeru igrao je sve, samo nije branio.
"U Želju sam došao kao štoper i to mi je najbolja pozicija. Onda su me pomerili na zadnjeg veznog jer sam bio jak i drčan. Znaš kako je bilo tada, desetke su bili najbolji igrači i ja sam bio zadužen za njih. Čuvao sam Piksija, Deju Savićevića, Bobana. Svake nedelja je bio pakao. Tada je svaki klub imao dva-tri igrača da se prepadneš, od Veleža do Vardara, a da ti ne govorim o velikoj četvorci. Dođu ti Vasil Ringov, Semir Tuce, kad dođe Kajtaz ne znaš gde je levo. Svaka ekipa u Jugoslaviji je imala dva-tri majstora".
"Iz Spartaka Subotice je bio neki Radojević, frajer je bio tako jak sa 170 cm visine. To je neverovatno, frajer me ubio, razvalio me. Nisam lopte dotakao. A čuvao sam Piksija, Deju, Prosinečkog, ali on me je tad razbio. Ma igračina, neverovatno. I posle je nestao. Ma bilo je igrača. Boban ti je bio lagan igrač, pre nego što je primi on je odigrao nešto. Dejo Savićević, nisi znao gde će. On u sekundi ima pet ideja. Sećam se jedne utakmice sa Veležom kad nas je razbio Semir Tuce. Svetski igrač, ali bio je boem. Ali je na lopti bio brz, dribler, sjajan udarac. Mi smo se na Grbavici sudarali glavama šta nam je čovek radio", priseća se svojih dana u Prvoj ligi Jugoslavije Vidović.
Igrao je sa brojnim asovima u Želji, ali jednog posebno pamti, kasnijeg asa Čelsija Marija Stanića.
"On je došao kao junior. Kad sam ga video, rekao sam 'kakav junior, vidi kakve su mu noge'. Onako zdravo jak, a u životu nije ušao u teretanu. Znaš koliki su mu listovi bili, nijedne štucne nije mogao da stavi. On je posle prebačen na špica, a ja na desetku. Pred sami rat je dao 17 golova, tu sam mu asistirao za kamaru golova. Imao sam dobru levu nogu, mogao sam i iz kornera da dam."
"Kao da će atomska da padne… A onda su krenuli rikošeti"
Pričao nam je Boris Vasković kako je u danu kada je počeo rat u Bosni otišao na trening mlađih kategorija Željezničara. Gordan Vidović je otišao da igra meč protiv Rada na Grbavici.
"To je tragedija živa... Bili smo u karantinu u hotelu 'Bristol' noć pre toga. To je od stadiona 10 minuta peške i običaj je ujutru da se tu okupe prijatelji kluba, novinari, da zajedno pijemo kafu. Međutim, tog dana kada sam ustao video sam da nema ljudi. Nema nikog! Sretnem našeg masera i kaže mi da nešto nije u redu, bila je neka pucnjava sinoć. A, ja veze nemam o tome. I odemo na stadion, i to peške, došao je i Rad, ali nismo se mi još skidali".
"Znaš kakav je Željin stadion, gore su Vraca. Izašli smo na teren i ne znaš da li se igra ili se ne igra. Čak su i navijači počeli da dolaze, ali je sve to neka napeta atmosfera bila, tako da ne mogu da ti opišem taj osećaj. Isto kao da će atomska da padne. Počela je pucnjava sa Vraca, rikošetiraju meci po severnoj tribini, po betonu. Fijuču meci, odbijaju se od betona. Odmah smo otišli u svlačionicu, a ovi iz kluba su igrače Rada spremili na autobus i onda na avion", priseća se tog zlokobnog dana Gordan Vidović za MONDO.
Dok je tim Rada sa Mikijem Stevićem, Željkom Cicovićem, Batom Mirkovićem i Ljubinkom Drulovićem otišao za Beograd, naš sagovornik je otišao na picu.
"Posle sam čitao komentare da smo mi nešto kao mi smo se šunjali između auta, puzali...Zapucalo se u tom momentu i prestalo je. Mare Stanić, ja i još neko smo najnormalnije izašli, otišli na tramvaj i otišli u jednu piceriju na Dobrinju. Eto, to ti je to."
Malo ko je tada mislio da je zapravo počeo rat.
"Ma gde da razmišljam o ratu, nisam gledao ni ko je Hrvat, ko je musliman, ko je Srbin. Mi o tome nismo razmišljali, ni pričali, niti ništa. Znao sam ja šta sam, ali nisam nešto mahao okolo da sam Srbin ili musliman... Da mi je neko rekao da će da se zarati, rekao bih mu da je lud. Bar običan narod u to nije verovao, to su gore znali. Ko je to spremao da napravi s'anje dole, oni su znali. Ja nisam znao", jasan je on.
"Sedi ti Suvade pored prozora"
Sarajevo je upalo u obruč i teško nastradalo u narednih nekoliko godina, a fudbaleri Željezničara su otišli svako na svoju stranu. Naš sagovornik je otišao u Beograd, ali ne baš najlakšim putem.
"Mario je Savu preplivao, sa splavom je otišao preko Save splavom u Hrvatsku. Ja sam sa drugom košarkašem i pokojnim Suvadom Katanom išao za Banjaluku. Kod drugarice od moje mame sam prespavao i trebalo je da idemo za Beograd. Međutim bile su dve karte i moj drug košarkaš kaže - idite vas dvojica".
"Sad ti pazi, dešavaju se razna s*anja, već je to počelo. Tačno sam izašao 16. aprila, več je bilo i pucnjava i svega i svačega. Rekao mi je: 'Čuvaj tog svog druga, on je ipak musliman, a mi idemo sve preko srpskih teritorija'. Već je u Bijeljini bilo pucnjava. Mi smo krenuli i to ti je bila katastrofa živa. Upadali su kako je ko stigao. Nekakve kontrole, ja sam rekao Katani da sedne kod prozora i da ćuti. Prebacio nas je moj drug iz Tuzle, malo jači lik. Sačekali smo autobus i otišli za Beograd. Dođem u Beograd i kontrola! Ulazi nam policija u autobus. Trebalo nam je neko vojno uverenje koje nisam imao. Jao, oni su mene sat vremena maltretirali tu. Onda smo otišli na Miljakovac kod nekih maminih prijatelja".
Priča nam u dahu svoju epopeju o izlasku iz Sarajeva Gordan Vidović. A zašto baš Beograd?
"Većinom su svi igrači bili tamo, Švabo Osim je bio trener Partizana. U Sarajevu nije bilo aviona, u Hrvatskoj je bio rat, kuda ćeš? Rekao sam Katani: 'Hajmo u hotel Mladost, svi su igrači tamo.' Mi dođemo u hotel, vidimo nekoliko igrača i tu se pojave Osim i Miljan Miljanić. Dođu i kažu: 'Vi ostajete ovde, treniraćete sa Partizanom.' I tako je bilo. Svi smo trenirali sa Partizanom. Tu su bili Mijatović, Savo… Trenirali smo dok nismo dobili karte i otišli. Ja sam otišao za Sent Galen, ali nisam uopšte imao papire. Nisam znao šta ću, nisam imao nikakve ideje šta da radim."
"Misle neki ministar, a ja izbeglica kao oni"
Na kraju je posle neuspešnog odlaska u Sent Galen naš sagovornik završio u trećoj ligi Belgije i to na poziv nekadašnjeg fudbalera Crvene zvezde Dojčina Perazića.
"Završio sam u Belgiji tako što me je zvao Dojčin Perazić. On je preko nekoga došao do mene, i zvao me da popije kafu. Kaže on meni: 'Trebaš mi.' A pazi, ja ne igram sedam-osam meseci, dole rat, svi su mi ostali na Ilidži, nemam nikakve informacije. Ma to je horor bio. Probao sam od UEFA da dobijem papire do kraja sezone i to mi je završio nekadašnji reprezentativac Australije Edi Krnčević, ali dolazim nespreman, nikakav, glava mi je u haosu. I počnem ja za Tinen, odigram 15 utakmica i dam 11 golova. Ne uspemo da ostanemo u ligi zbog velikog zaostatka i ispali smo."
Klub koji ga je lansirao među fudbalsku elitu Belgije bio je Rojal Kapelen, jedan vrlo uticajan projekat u to doba u ondašnjem fudbalu.
"Protiv tog Kapelena u koji sam prešao dao sam četiri gola u porazu od 5:4. Ministar inostranih poslova je bio predsednik kluba, potpredsednik bio jedan od najbogatijih ljudi, sekretar kluba je gradonačelnik. Potpisao sam jer mi je trebalo love i sve neophodno su mi dali bez da su trepnuli. Dali su oni meni keš, zarađivao sam para i para, ali sam i dalje bio izbeglica i svakih šest meseci sam morao da idem u Brisel čoveče. Ma crnjak jedan živi, da film snimiš. Ja idem da mi udare pečat, na razgovor sa ovima iz Brisela. Klub me pošalje u ogromnom BMV-u sedmici, parkiram se ispred. Red je jedno 100 ljudi - crnaca, Arapa, naših, ovih i onih, ne možeš da veruješ. Ja kad prolazim oni se sklanjaju, misle neki ministar, a ja izbeglica kao i oni. I sve do 1997. godine dok nisam dobio pasoš sam na šest meseci išao da mi produžavaju taj boravak"
"Na 60 utakmica za Kapelen sam dao 56 golova i prvu sezonu nismo ušli u drugu ligu. Izgubimo u finalu baraža gde mi je golman bio vrlo sumnjiv. Imao sam ugovor na godinu dana i oni mi kažu da mogu da idem. Ja kažem: 'Vi ste mi u odlučnom momentu pomogli, ne tražim ništa. Dajte mi stan, auto, platu, premije i platu. I ostaću dok ne uđemo u drugu ligu. ' A mogao sam da im tražim šta sam hteo. Dao sam 30 golova i u martu smo već ušli u viši rang."
Na kraju se sudbinski momenat desio kada ga je u drugoj ligi zapazio velikan belgijskog fudbala Žorž Lekens.
"Muskron je zapeo za mene, trener Lekens koji je vodio Anderleht, Briž, Trabzon... Nazvali su me i dogovorili smo se da dođem u drugu ligu. Kad sam potpisao otišao sam kod Stanića u Portugal 15 dana, pa na Azurnu obalu sa ženom tri nedelje, pa odem dalje. Ništa nisam radio, došao sam sedam-osam kilograma teži. Nisam mogao gaće da nađem da obučem, veruj mi. Kad sam došao na pripreme, trčimo, a mene golmani prestižu. Trener gleda šta mi je, a ja gaće ne mogu da obučem..."
"Počne prvenstvo ja prva utakmica gol, druga gol, treća gol. Dajem ja golove, svaku utakmicu. Ali dođe poluvreme, on me zameni. Več sam počeo da se nerviram, šta mu je. Zakačim se ja sa Lekensom, kad ja na tribinama. Ja sam igrao na svežinu i kada me je to popustilo nisam mogao da se okrenem. Kaže on meni ljut kao puška: 'Slušaj, dovedi mi svu trojicu menadžera, dovedi ženu i kera. I njega dovedi na sastanak!' Sutradan on ispituje moju ženu šta ja jedem, a ja tukao po koka koli i mekdonaldsima kao lud. On meni da nutricionistu, dođe pauza u decembru i kažem sebi da ne može to tako".
"Mene sramota, a on mi kaže: 'Pa ti si najplaćeniji igrač u istoriji kluba!' Ja sam bio plaćen pola miliona, znaš koje su to pare bile tada? Ja se spremim i skinem višak. Prvo je mene zvao na vagu. Sa 98 sam došao na 91 kilogram, a posle sam čak došao na 89, optimalno. Došao sam spreman kao zver, igrali smo strašno. Da sam bio spreman ušli bismo te prve godine direkt, ali smo ušli u baraž. Bilo nas je 14 igrača, na prvoj utakmici tog plej-ofa frajer mi uđe u kost kopačkama. Ja sam dalje sve utakmice igrao pod injekcijama, na štakama dolazio na mečeve. To sam odigrao i nikada mi to nisu zaboravili", priseća se naš sagovornik sezone koja mu je otvorila vrata reprezentacije Belgije.
"Je li, jesi ti igrao za reprezentaciju?"
Sve to vreme u Belgiji bio je napadač, a onda su došla čuvena braća Mpenza. I zbog njih je Goran Vidović vraćen na svoju poziciju, da bude štoper.
"Oni su kupili od Kotrajka kupili braću Mpenza i Damira Lesjaka, jednog od rekordera Dinama iz Zagreba po broju nastupa. Dovedu ga iz Hapoela. Mi smo u toj sezoni dali u drugoj ligi 72 gola, a primili smo 70. Lekensu je Luka Peruzović rekao da sam ja štoper, a ne špic. Oni su bili prijatelji, tada je Luka bio trener u Anderlehtu. I on kaže meni: 'Pa kaže mi Luka da si ti štoper?' Rekoh jesam, to mi je najjača pozicija".
"Mene tu malo i sujeta udarila, ja dao 17-18 golova i sad Mpenze dolaze, a on me sklanja. Kaže m: 'Nije to u pitanju čoveče. Kupio sam Damira Lesjaka, mi smo primili kamaru golova, razbiće nas svaka ekipa u prvoj ligi. Ti meni trebaš kao štoper.' Nikakav problem. Počne sezona, mi smo bili jesenji prvaci. Primili sedam golova na 17 utakmica. Niko nama nije mogao da priđe, Lesjak je bio takav igrač da je to neverovatno. Bili smo dobri, dobili smo reputaciju da smo opasni momci. Ma bili smo kao beton. Onda je on otišao u februaru, tada smo bili prvi, bežali Brižu pet bodova."
A onda je trener Muskrona počeo da se raspituje…
"Lekens je preuzeo reprezentaciju od Dika Advokata usred kvalifikacija za Svetsko i počeo je da me ispituje da li sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Ja nisam znao da će on da preuzme reprezentaciju. Još je bio trener Muskrona i ja se istežem, sedimo na travi i bezveze pričamo. Posle jedno tri sedmice je otišao je da bude selektor."
Ukaz kralja za Gordana Vidovića
Reprezentacije za koje je imao pravo nastupa za njega se nisu raspitivale, iako je bio jedan od najboljih defanzivaca belgijske lige.
"Tada su vremena bila malo za*ebana. Znaš kako, dođe ovde reprezentacija Bosne i Hercegovine, da oni zovu Srbina, to je tada bilo nemoguće. Nije meni bio problem, ali nisu zvali. Bili su ovde u Belgiji, igrali su utakmicu i mene nisu zvali. Za Jugoslaviju nisam bio na radaru i nisam se uzrujavao zbog toga, iako sam bio jedan od najboljih igrača u Belgiji tih sezona."
Imao je kvalitet Vidović da igra za reprezentaciju, ali nešto bitnije nije imao - ama baš nijedan papir potreban da obuče dres Belgije.
"Nisam imao nikakvih uslova da dobijem državljanstvo i Lekens je preko nekog svog kuma koji je vrhovni tužilac intervenisao kod kralja Alberta i njegovim ukazom sam dobio državljanstvo. Pokrenuli su postupak za papire, a ja nisam imao rodni list čoveče. Nego su Damir Lesjak i Dejo Nikolić iz Lučana došli i potpisali da sam rođen u Sarajevu. Možeš ti da veruješ? Dobio sam pasoš 24. marta i trebalo je 30. marta da igram protiv Turske u Istanbulu. Sve je bilo gotovo za 12 dana."
Iako je šest dana pred meč sa Turskom imao pasoš, nekako je na jedvite jade ubedio selektora da ne debituje na tom meču.
"Zvao me je u Brisel, došao sam i bio sam u hotelu sa igračima. Međutim rekao sam mu da ne želim da remetim tu ništa. Vi ste 10 dana ovde, ja sad dolazim, biće tu hrpa novinara. On me ne benda, kaže - ti meni trebaš! 'Ma bezveze će biti, ako izgubiš svi će da skoče i na mene i na tebe.' Ubedim ga ja, kasno je već bilo. Utakmica je za pet dana, ja da se priključujem... Znaš kakav bi tu pritisak bio, znaš kakvih tu novinara ima... I oni su otišli u Tursku i pobedili 3:0", govori za MONDO Vidović, pa nam oslikava kakva je situacija bila u reprezentaciji i državi tih godina.
"Ma da nisu u Evropskoj zajednici i da nije u Briselu sve što jeste, svašta bi tu bilo. Pa u reprezentaciji su za jednim stolom sedeli Flamanci, a za drugim Valonci. Ja sam se sa Mpenzama družio, sa Luisom Oliveirom koji je bio tandem sa Batistutom u Fiorentini."
Iz septičke jame na Svetsko prvenstvo
"Već sam znao većinu igrača koji su igrali u domaćoj ligi, Mpenze su igrali sa mnom. Nisam imao problema nikada, mada uvek osetiš da si stranac. Pogotovo zbog novinara, znaš kakvih sam se glupih pitanja naslušao. Smešno je. Dođe novinar i pita me da li se osećam kao Belgijanac. Rekoh hajde idi sad u Ameriku, pa posle godinu dana da te ja pitam da li si ti Amerikanac. Nisam hteo direktno, mada bi im svašta rekao. Nego nisam hteo da se kačim. Šta ti odeš u Ameriku dve godine i ja te pitam da li se osećaš kao Amerikanac. Pa kako ćeš? Bilo je kvarnjaka. Otkud ja tu, zar mi nemamo boljih igrača…"
Debi je došao protiv protivnika po meri - San Marina. "Taman mi je dobro došlo. Oni su bili amateri, meni je bolje to leglo za debi nego da je bila neka Nemačka. Dobijemo ih 6:0, ja odigram pošteno i to levog beka. Igrao sam i sledeću protiv Holandije levog beka i onda me je protiv Iraca u baražu prebacio na štopera."
Nakon što je u dve jako neizvesne i teške utakmice Belgija prošla Irsku i otišla na Svetsko prvenstvo, usledile su pripreme na kojima je tim izgledao impresivno.
"Dobili smo Amere, Paragvaj, Kolumbiju, sa Englezima igrali 0:0. Francuze razbijemo u Maroku, ali izgubimo slučajno 1:0. Tačno pre Svetskog prvenstva, ja sam čuvao Givarša. A u timu Zidan, Peti, Tiram... A imali smo sedam-osam mrtvih šansi, za tu utakmicu dobijem sve devetke i desetke. Znaš kako sam odigrao. Odigrao sam pet utakmica pre toga, jakih utakmica, neviđenih.
Valderama kad je izašao sa onom frizurom, sa onim žbunom… Pretrčao je frajer jedno 300 metara, ali je podelio jedno 50 lopti, sve u oko pogađao. Ne trči puno, ali gde god da si pogodi ti. A Asprilja trči, ja mislim da je trčao 5 sekundi na 100 metara."
Posle svega - došao je na Mundijal!
"Znaš šta, ne možeš ti nekome da ispričaš ko to duboko ne razume. Šta sam ja prošao, kojim sam putem došao do toga. Nisam ja došao kao sad ovi što dolaze u zlatnim kopačkama. Da sam imao to znaš gde bi stigao? Do Mančester Junajteda. Bez lažne skromnosti".
"Bio sam ponosan na sebe jer sam iz septičke jame došao da igram Svetsko prvenstvo. Ja sam iz minusa došao. Sve sam postigao i to u roku od nekoliko godina. Znaš kako je to mukotrpno bilo, ne mogu da ti opišem. Da sam došao u Belgiju iz Želje direktno, to je druga priča. Došao bih spreman, pun samopouzdanja. Ne, ti dođeš, a dole rat, ljudi ginu. Svaki dan čujem ovaj mi prijatelj poginuo, ovaj je ranjen, oko kuće padaju granate, samo čekam da mi jave nešto... Stvarno je trebalo to psihički izdržati. Kada sam izašao prvi put sam imao osećaj da sam rekao sebi: 'Svaka tebi čast.' Svira himna, niđe veze belgijska, pun stadion…"
"Mi goli, a oni nam doveli princezu"
Zanimljivo da je na mečevima sa Meksikom i Južnom Korejom bio starter, a nije ga bilo na otvaranju prvenstva protiv najvećeg rivala Holandije.
"Prvu utakmicu sam ja bio povređen. Neko me je na treningu potkačio. Rašire mi se noge skroz, maltene špagu napravim. Preseče me između prepona, nisam mogao da verujem da ću da se povredim tri dana pre utakmice. Ja ujutru ustao, ne mogu nogu da pomerim. Nisam uspeo da se oporavim za tu utakmicu, ali sam se zalečio nekako za Meksiko i Južnu Koreju. Samo sam mislio - da me popusti. Dan i noć sam išao na terapije, maltene nisam ni spavao. Ali nisam hteo da odustanem, nije bilo šanse da ne odigram. Nek pukne prepona, ali ću da odigram jednu utakmicu. I igrao sam protiv Meksika, na meču na kome je na terenu bilo 47 stepeni. Pun stadion kao šibica, oni su sa tribina odneli 200 ljudi jer im je pozlilo.
Mi smo tu vodili 2:0 i onda je Ferhen iz Briža bezveze opalio Blanka u 16. Dobije crveni i napravi penal, vrati njih iz mrtvih. Daju gol, rastrče se i na kraju smo mi jedva 2:2 izvukli. Na kraju je morala Holandija da dobije Meksiko, a mi Koreju. Poveli smo 1:0, ja sam posle kornera glavom pogodio u rašlje, golman je to vratio, Luk Nils je naleteo i dao gol. I na kraju smo ispali bez poraza, tri nerešene. A da smo dobili Meksiko svašta bi bilo", priča za MONDO sjajni Gordan Vidović.
Utakmicu sa Meksikom pamti i zbog susreta sa princezom Belgije.
"Ala je bilo vruće, ja sam na toj utakmici 5 kilograma izgubio. Nisam mogao da stojim, seo sam bio i pazi oni dovedu princezu! Sedim go u svlačionici, ne mogu peškir da dohvatim koliko se ja tresem od umora. Sunce me razvalilo, 47 stepeni na terenu. U Bordou je dugačak onaj tunel, a kad sam izašao iz njega na teren, kada me opalio onaj talas vreline zamalo u nesvest nisam pao. I oni posle utakmice dovedu princezu! Došli ministri, mi svi goli, katastrofa. Princeza Astrid pruža ruku, ja je ne vidim, smračilo mi se. Popio sam jedno 5 litara vode za 20 minuta, dehidrirao totalno, kolaps", priča nam Gordan uz veliki osmeh.
"Vidi ga sa nacistom, čoveče!"
Na tom Svetskom prvenstvu bilo je i mnogo problema sa bezbednošću. U Francuskoj su bili najavljeni teroristički napadi, a zbog toga je svog telohranitelja jako dobro zapamtio momak sa Ilidže.
"Mi smo bili u Lionu, na brdu u jednom golf resortu gde bogataši igraju golf. Tu smo bili smešteni, hermetičkii zatvoreni. Sve okolo vojska i specijalna policija. Odemo malo do grada i svaki igrač dobije svog telohranitelja. Frajer ide iza mene, rmpalija pravi specijalac. Bilo je više od 30 stepeni i sednem na terasu, da lagano popijem kaficu, a ovaj sve ide za mnom. Kako ja sedim, on je jedno 20 metara iza preko puta. Stavio jednu ruku na uvo i stoji, prekrstio ruke. Ja ga zovem da pijemo kafu, kaže on ti samo sedi. Ali meni nije merak da me on tu čeka u crnom odelu na 35 stepeni... Ne,ne, samo ti teraj svoje.
Ja se vratio u Belgiju, prošlo godinu dana. Argentina ili Paragvaj isporučuju nekog ratnog zloćinca iz Drugog svetskog rata, nacistu. Ja bezveze gledam TV, kad frajer sa njim, on ga izvodi! Pa da li je moguće? Gledam, on u krupnom planu, doveo nacistu iz Argentine, a mene je čuvao tri nedelje!"
Posle tog Svetskog prvenstva bilo je zakazano Evropsko baš u Belgiji, ali nije ga odigrao Vidović, Otišao je turistički u Japan i zaključio da je bilo dosta.
"Ja sam odigrao Kirin kup u Japanu i Koreji. Već sam bio umoran, imao sam 70 utakmica u nogama. Lekens je mene zvao na telefon i pitao da li mi se ide za Japan. A to je turneja od 25 dana. Sad odem u Japan i ko zna kad ću ikad. Mi smo spavali u Kjotu u hotelu u kome su bili Bil Klinton i ekipa. Bili u Kjotu, odatle za Tokio u hotel sa 100 hiljada zvezdica i malo treniraš i imaš dve utakmice za 20 dana. Više sam obilazio Tokio i Osaku nego što sam trenirao. Posle je Lekens dao ostavku, onda sam i ja rekao da neću da igram. Mogao sam da odigram i Evropsko prvenstvo, možda još jedno Svetsko, ali nisam više hteo da igram. Dosta je bilo."
"Ja jedem ćevape, a ne vafle"
"Sada malo radim za neke kompanije, fudbal me nije toliko ni interesovao. Jedno vreme sam radio i skauting, ali to nije kao što je nekada bilo. Tu ima talova, a to mene ne interesuje. Sam si video aferu sa onim Veljkovićem. Ja nisam hteo da učestvujem u takvim mutljavinama i petljavinama i izašao sam iz toga. Zadovoljan sam životom, ide lagano", priča nam za kraj Gordan Vidović.
I morali smo na kraju da mu postavimo ono bezobrazno pitanje belgijskih novinara od pre 30 godina. Da li se danas oseća kao Belgijanac?
"Nisam jugonostalgičar, šta je bilo bilo je. Rođen sam u Sarajevu i uvek ću biti Sarajlija, Balkanac. Prilagodio sam se ovde, ali ne mogu da budem Belgijanac. Sad da dođe Belgijanac i posle 30-40 godina biće Belgijanac i biće mu pomfrit omiljeno jelo. Isto kao što ja u Sarajevu tražim ćevape, pitu i burek. Ne tražim vafl, nisam dva vafla i kilo pomfrita pojeo za 34 godine", kaže nam za kraj sa čistim sarajevskim akcentom Gordan Vidović.
Dok traje Svetsko prvenstvo i dok životne priče najvećih zvezda Mesija, Ronalda, Mbapea i ostalih mnogi znaju naizust, čini se da su ovakve fudbalske priče ipak veće. Ne veće od njihovih, nego veće od fudbala. Jer daju nadu da može da se uradi nešto veliko - makar i iz septičke jame.
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: