U rafinisanim jestivim uljima, koja koristi najveći broj ljudi, ima i neprirodnih antioksidanata, koji produžavaju rok trajanja ulja, ali istovremeno smanjuju našu energiju, negativno utiču na ćelijski metabolizam i disanje jer se ne uklapaju u naše izuzetno precizne enzimske sisteme i membrane i, samim tim, mogu dovesti do mnogih bolesti i gubitka vitalnosti.
Dvadesetih godina prošlog veka filozofija "veće je bolje" izbila je u prvi plan i kao posledica toga nastale su industrije ulja, a u skladu s njom i nove tehnologije. Procesi pripreme semena, ekstrakcije, rafinisanja, izbeljivanja, deodorizacije i drugi načini prerade imali su za cilj da se dobije maksimalna količina ulja, prenosi sajt Suncokret.
Da bi ono bilo i upotrebljivo, trebalo je da se popravi ukus, a to je izvodljivo jedino uklanjanjem "svega mogućeg" iz ulja. Počelo se sa dodavanjem sintetičkih antioksidanata, kako bi se rafinisano ulje stabilizovalo i vek trajanja produžio.
Dobijena su razna bezbojna ulja, bez ukusa i mirisa, pa je stvoreno predubeđenje da kvalitetna ulja treba da budu upravo takva, što, naravno, nije tačno.
A nije tačno ni to da su industrijska ulja čistija od svojih hladno ceđenih rođaka.
U tako prerađenim uljima konstatovani su i ostaci pesticida, koji negativno utiču na funkciju nerava i procese oksidacije, ali i ostaci hemijskih razređivača, koji iritiraju pluća i nervni sistem.
Preradom ulja promenjena je i naša ishrana. Ulja sa malo esencijalnih masnih kiselina dovela su do porasta kardiovaskularnih i drugih teških oboljenja.
Načini prerade kojima se dobijaju rafinisana ulja stvaraju na desetine toksičnih supstanci. Ili, kada je reč o hidrogenaciji, procesu proizvodnje margarina, koji je u širokoj primeni od tridesetih godina prošlog veka, utvrđeno je da je uneo toliko izmenjenih masnih supstanci u našu ishranu da samo jedna od njih - transmasne kiseline - ima dvostruko više aditiva nego svi drugi proizvodi zajedno.
Posledice takve prerade ulja dovele su do demineralizovane, devitaminizirane namirnice, bez vlakana, sa praznim kalorijama, koja se ne može pravilno ni variti, ni metabolisati i koja iz tela crpi zalihe vitamina i minerala, što dovodi do degeneracije masnoća u svim oblicima.
Nakon što se mešavina ulja i razređivača odvoji od semena, razređivač bi trebalo da, na temperaturi od oko 150 stepeni Celzijusovih, ispari. Ipak, tragovi razređivača ostaju u uljima dobijenim na taj način. Ovo ulje proizvođači često zovu "nerafinisano".
Potom, se tako dobijena ulja tretiraju na sledeće načine: vađenjem gume, rafinisanjem, izbeljivanjem i dezodorizacijom, kako bi se dobilo rafinisano ulje.
Pri vađenju gume gube se fosfolipidi, uključujući lecitin, kao i polisaharidi. Pri tom se lecitin odvojeno prodaje u prodavnicama zdrave hrane. Vađenje gume iz ulja, međutim, uklanja hlorofil, kalcijum, magnezijum, gvožđe i bakar.
Dezodorizacija ulju oduzima aromu i slobodne masne kiseline, kao i jake mirise i neprijatan ukus, koji nije bio prisutan u prirodnom ulju u semenu pre početka prerade. Dezodorizacija se vrši na izuzetno visokim temperaturama: od 240 do 270 stepeni, i to u trajanju od 30 do 60 minuta. Istina je da se na ovaj način uništavaju neki ostaci pesticida i toksina, ali usput stradaju i tokoferoli (vitamin E) i fitosteroli.
Time se proces rafinacije privodi kraju, i industrija jestivog ulja je dobila svoj "savršen" proizvod, koji se, iz ugla zdrave ishrane, može poistovetiti sa belim šećerom i belim brašnom.
Od kardiovaskularnih oboljenja je oko 1900. godine umiralo svega 15 odsto ljudi, dok danas taj procenat oko 50 odsto. U tom periodu od raka je umiralo svega tri odsto populacije, dok danas taj procenat iznosi oko 25 odsto i u stalnom je porastu.
Na sreću, trend povratka malim proizvođačima ulja, koji proizvode ulja u kojima je zadržan maksimum hranjivih i zdravih supstanci iz semena od kojeg ulje nastaje, sve je zastupljeniji.
(MONDO)