U antičko doba verovalo se da upotreba parfema čoveka približava božanstvima. Jedan od prvih pisanih tragova o upotrebi parfema potiče iz Egipta, a dokaz više u prilog teoriji da su miris u bočici "zarobili" stari Egipćani je i činjenica da su u Tutankamonovoj grobnici pronađene hiljade bočica sa parfemima čiji je miris mogao da se oseti i posle 3.000 godina.
U antičko doba verovalo se da upotreba parfema čoveka približava božanstvima. Jedan od prvih pisanih tragova o upotrebi parfema potiče iz Egipta, a dokaz više u prilog teoriji da su miris u bočici "zarobili" stari Egipćani je i činjenica da su u Tutankamonovoj grobnici pronađene hiljade bočica sa parfemima čiji je miris mogao da se oseti i posle 3.000 godina.
Mirisna ulja su se još 1.500 godina pre nove ere koristila u kozmetičke i medicinske svrhe, kao i prilikom pripremanja tela za sahranu kada ih je svrha bila uklanjanje neprijatnih mirisa i dezinfekcija tela.
Ipak, lingvistički gledano, parfem je do današnjih dana došao kroz dim latinskog "per fumuma".
U prvom veku nove ere, u Rimu se godišnje trošilo oko 2.800 tona tamjana i 550 tona smirne. Iz skrivenih cevi postavljenih u odajama u kojima su gosti jeli izlazila je mirisna vodena para.
U sedmom veku nove ere Kinezi su počeli da koriste mirisne materije u raznim oblicima, između ostalog i mirisne vrećice. U srednjem veku parfemi počinju da se koriste i u islamskoj kulturi, u kojoj su naročito bili omiljeni ružini mirisi.
U 17. veku u Francuskoj je proizvodnja parfema toliko uzela maha da su dvor Luja XV zvali "parfimisani dvor". Mirisi su se nanosili ne samo na kožu već i na odeću, rukavice, lepeze i nameštaj. Stanovnici Versaja nisu se često kupali, a umesto sapuna, obilato su koristili parfeme.
Kolonjska voda napravljena je u 18. veku. Stavljala se u kupke, dodavala vinu, uzimala s kockom šećera za osvežavanje daha i koristila u medicinske svrhe kao dodatak toplim oblozima.
Početkom 20. veka mirisi postaju luksuzni proizvodi sa prestižnim imenom i u prelepim bočicama. Na tržištu se pojavljuju i pioniri mode parfema.
Sedamdesetih godina muškarci počinju da koriste i mirise koji nisu povezani s ritualom brijanja. Nastaju prvi pravi muški parfemi.
Devedesetih je skoro sve podređeno ekologiji. Proizvedena je grupa mirisa koji bude nežna sećanja na detinjstvo povezujući ukus i miris kreme za bebe, slatkih nota vanile, karamele i mleka. Toaletne vode imaju miris okeana, bilja i cveća.
Proizvodnja parfema je postala biznis u kojem se zarađuju milijarde dolara.
Petnaestak kilometara severno od Kana, okružen najpoznatijim cvetnim nasadima na svetu, nalazi se Gras - svetska prestonica parfema gde je smešteno tridesetak prestižnih laboratorija.
Gradić Gras je u 16. veku bio poznat po izradi finih, mirisnih rukavica. A kada su rukavice izašle iz mode, ostali su mirisi i iznikle čuvene parfimerije.
Turisti u Grasu danas mogu, obilazeći fabrike ili Internacionalni muzej parfema da zavire u mukotrpni proces dobijanja cvetnog koncentrata.
Latice cveća se slažu po tanjirima premazanim biljnom mašću. I tako tanjir na tanjir, na tanjir... Zatim se ostavljaju mesecima da stoje dok masnoća ne upije sok latica. Potom kreće destilacija, koja je veoma "nežan" proces.
Masnoća se zagreva vrlo pažljivo, a isto tako pažljivo mora da bude i prelivanje alkoholom. Na kraju se uklanja i sam alkohol, a ono što preostane je čisti cvetni koncentrat.
Kako je reč o dugotrajnom i zahtevnom procesu, a količina dobijenog koncentrata nesrazmerno mala, sve što dolazi iz Grasa je jako skupo pa ga mogu priuštiti samo najekskluzivnije parfimerije.
No sastojci za parfeme i koncentrati nisu skupi samo u Grasu. Za kilogram tibetanskog mošusa treba platiti oko 5.000 funti, a 7.000 funti za kilogram irisa.
Bugarska ruža je takođe neverovatno skupa. Pošto za litar ružinog ulja treba pribaviti tri tone latica, gram ulja obično košta koliko i gram zlata.
(Beta)