Srbija zauzima jedno od vodećih mesta na listi zemalja sa najviše poginulih i povređenih u saobraćaju. Skoro 20.000 ljudi stradalo je tokom poslednje dve decenije na drumovima Srbije, saopštio je nedavno ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić.
Srbija zauzima jedno od vodećih mesta na listi zemalja sa najviše poginulih i povređenih u saobraćaju. Skoro 20.000 ljudi stradalo je tokom poslednje dve decenije na drumovima Srbije, saopštio je nedavno ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić.
U rešavanju ovog gorućeg problema mora se poći od tri osnovna elementa: čovek, put i vozilo. Nijedan od ovih faktora kod nas nije na potrebnom nivou.
Nedavno istraživanje Evropskog instituta za bezbednost na putevima (IRAP) pokazalo je da u Srbiji samo jedan odsto saobraćajnica zaslužuje ocenu pet, odnosno da su potpuno bezbedne. Radi se o autoputu na Koridoru 10.
Asfaltna podloga na većini saobraćajnica zahteva kompletnu rekonstrukciju, nivelacija je na mnogim suprotna zakonima fizike, signalizacija je oskudna, ili je uopšte nema, a često je i zbunjujuća.
Drugi faktor je čovek. On je i najznačajniji. Radi se ne samo o vozačima, već i o onima koji brinu o edukaciji, auto-školama, ali i o onima koji su zaduženi za kontrolu - saobraćajnoj policiji.
Kada su vozači u pitanju, jasno je da su oni glavni uzročnici saobraćajnih nesreća. Samo prilikom nedavne rutinske kontrole na prilazima Guči više od 250 ljudi zatečeno je da voze u alkoholisanom stanju, piše "Politika". Sve je više i onih koji voze pod uticajem neke droge.
Posebno značajan faktor bezbednosti predstavlja obuka u auto-školama. Najveći broj 'novopečenih' vozača tokom obuke nije prešao brzinu od 60 kilometara na sat, niti vozio lokalnim putevima, a o autoputu i da ne govorimo. Retko kad su i preticali drugo vozilo, dali pun gas, naglo zakočili ili brže ušli u krivinu, vozili iznad 80 kilometara na čas.
Statistički posmatrano, koliko je nesreća u Srbiji zabeleženo pri brzinama iznad 180 kilometara na sat?
Na prste jedne ruke se takvi udesi mogu izbrojati.
Najčešće se gine na lokalnim i prilaznim putevima većim gradovima, gde je brzina ispod 100 kilometara na čas. I najčešće su uzroci sletanje sa puta i udarac u neko drvo, banderu, ogradu mosta, šanac ili pad u provaliju, direktni sudari zbog nepropisnog preticanja, naletanje na vozilo ispred, skretanje bez migavca na sporedni put i slično.
Ako tome dodamo i treći faktor, a to je vozilo, onda se slika upotpunjuje. U Srbiji je prosek starosti vozila oko 14 godina. Stepen njihove ispravnosti je veoma nizak, a tehnički pregledi se često obavljaju od oka. Mnogo je neispravnih automobila koji su 'uredno' prošli 'tehnički'. U zemlji ima više od 700 organizacija koje se bave tehničkim pregledima i retko kad smo čuli da je nekome oduzeta dozvola za rad zbog propusta, odnosno izdavanja potvrde o ispravnosti vozilu koje je neispravno.
Novi zakon o bezbednosti saobraćaja nudi dobru osnovu za izmenu postojećeg stanja, ali ako se očekuje da samo znatno više kazne budu lek za ovu tešku bolest, onda nema mnogo razloga za optimizam.
U rešavanju ovog gorućeg problema mora se poći od tri osnovna elementa: čovek, put i vozilo. Nijedan od ovih faktora kod nas nije na potrebnom nivou.
Nedavno istraživanje Evropskog instituta za bezbednost na putevima (IRAP) pokazalo je da u Srbiji samo jedan odsto saobraćajnica zaslužuje ocenu pet, odnosno da su potpuno bezbedne. Radi se o autoputu na Koridoru 10.
Asfaltna podloga na većini saobraćajnica zahteva kompletnu rekonstrukciju, nivelacija je na mnogim suprotna zakonima fizike, signalizacija je oskudna, ili je uopšte nema, a često je i zbunjujuća.
Drugi faktor je čovek. On je i najznačajniji. Radi se ne samo o vozačima, već i o onima koji brinu o edukaciji, auto-školama, ali i o onima koji su zaduženi za kontrolu - saobraćajnoj policiji.
Kada su vozači u pitanju, jasno je da su oni glavni uzročnici saobraćajnih nesreća. Samo prilikom nedavne rutinske kontrole na prilazima Guči više od 250 ljudi zatečeno je da voze u alkoholisanom stanju, piše "Politika". Sve je više i onih koji voze pod uticajem neke droge.
Posebno značajan faktor bezbednosti predstavlja obuka u auto-školama. Najveći broj 'novopečenih' vozača tokom obuke nije prešao brzinu od 60 kilometara na sat, niti vozio lokalnim putevima, a o autoputu i da ne govorimo. Retko kad su i preticali drugo vozilo, dali pun gas, naglo zakočili ili brže ušli u krivinu, vozili iznad 80 kilometara na čas.
Hoće li visoke kazne rešiti problem
Brza vožnja, svakako, sa sobom nosi i povećan rizik. Ali malo ko od onih koji se zalažu za još rigoroznije ograničenje brzine, polazi od činjenice da je broj nesreća sa najtežim posledicama na našem autoputu neuporedivo mali u poređenju sa lokalnim, regionalnim i magistralnim saobraćajnicama.Statistički posmatrano, koliko je nesreća u Srbiji zabeleženo pri brzinama iznad 180 kilometara na sat?
Na prste jedne ruke se takvi udesi mogu izbrojati.
Najčešće se gine na lokalnim i prilaznim putevima većim gradovima, gde je brzina ispod 100 kilometara na čas. I najčešće su uzroci sletanje sa puta i udarac u neko drvo, banderu, ogradu mosta, šanac ili pad u provaliju, direktni sudari zbog nepropisnog preticanja, naletanje na vozilo ispred, skretanje bez migavca na sporedni put i slično.
Ako tome dodamo i treći faktor, a to je vozilo, onda se slika upotpunjuje. U Srbiji je prosek starosti vozila oko 14 godina. Stepen njihove ispravnosti je veoma nizak, a tehnički pregledi se često obavljaju od oka. Mnogo je neispravnih automobila koji su 'uredno' prošli 'tehnički'. U zemlji ima više od 700 organizacija koje se bave tehničkim pregledima i retko kad smo čuli da je nekome oduzeta dozvola za rad zbog propusta, odnosno izdavanja potvrde o ispravnosti vozilu koje je neispravno.
Novi zakon o bezbednosti saobraćaja nudi dobru osnovu za izmenu postojećeg stanja, ali ako se očekuje da samo znatno više kazne budu lek za ovu tešku bolest, onda nema mnogo razloga za optimizam.