Mnogo je zanimljivije od fitnesa i aerobika, super je za držanje, celo telo "radi", kažu zaljubljenici u mačevanje.
"Patinanda! Ofanzivni skok! Balestra! Eskivaža! Korak nazad!", odjekuje Univerzalnom salom Centralnog doma Vojske Srbije u Beogradu. To Aleksandar Stanković, profesor mačevanja i predsednik mačevalačkog kluba "Sveti Đorđe", komanduje svojim mladim đacima.
Uz taktove klasične muzike oni najmlađi trude se da pravilno izvedu svaki od zadatih osnovnih mačevalačkih koraka. Mališani energično vitlaju valjkastim drvenim štapićima, koji zamenjuju prave mačeve, dok ne steknu malo više iskustva i priliku da uzviknu "tuš", pogodak. Prag za prijem u školu je pet godina.
"Da bi se postigli bolji rezultati, potrebno je najmanje deset godina aktivnog treniranja – svaki dan po tri sata. Mačevanje je izuzetno korisno – celo telo radi. Treba predviđati protivnikove pokrete i pažljivo planirati svoje. Ne zovu ga džabe 'fizički' šah", kaže za "Politiku" profesor Aleksandar.
On se sportskim mačevanjem bavi od sedamnaeste godine. Završio je četvorogodišnju Internacionalnu mačevalačku akademiju u Parizu, a dok se aktivno takmičio, osvojio je pregršt medalja.
A sekcija u Centralnom klubu VS nastala je 1997. godine, kada je vojska u te svrhe pozvala Aleksandra.
"Polaznici isključivo uče da se mačuju, a ne da se takmiče. Prvo vežbamo osnovno sportsko mačevanje, mačevanje 20. i druge polovine 19. veka. Koriste se sportski rekviziti - floreti, sportske sablje i sportski mačevi. Posle vežbamo pravo ili borbeno mačevanje. Koristi se i druga vrsta mača – špada, mali dvorski mač 18. veka. Bio je u upotrebi širom Evrope i nastao je skraćivanjem rapira. Zatim se prelazi na 17. i 16. vek i rapir", objašnjava Stanković.
On kaže da se upotrebljava i poznati dubrovački mač "skjavone", nastao od srpskog mača, a jednoiporučni i dvoručni mačevi su sledeća faza.
"Potom idemo još dublje u prošlost, do gladijusa, kratkog rimskog mača. On je toliko opasan da može da se koristi samo drvena replica", objašnjava profesor, autor više knjiga o mačevanju, koji završava prvi udžbenik scenskog mačevanja u istoriji srpskog pozorišta.
"Mačevanje je inače i jedan od najstarijih predmeta na Vojnoj akademiji, koji doduše više nije obavezan. To je borilačka veština, a ako ga shvataš kao kreativnu aktivnost gde je cilj da napraviš što više maštovitijih pokreta i protivnika pogodiš što pametnije i interesantnije onda je to umetnost".
"Mačevanje je, zapravo, super za držanje, a razvija i reflekse i gracioznost", kaže dvadesetpetogodišnja studentkinja Vida Jeremić. I njena koleginica Svetlana Stojić (24) ide na mačevanje već mesec i po. Kaže da je na kursu jer voli borilačke veštine.
"Mnogo je zanimljivije od fitnesa i aerobika."
(MONDO)
Uz taktove klasične muzike oni najmlađi trude se da pravilno izvedu svaki od zadatih osnovnih mačevalačkih koraka. Mališani energično vitlaju valjkastim drvenim štapićima, koji zamenjuju prave mačeve, dok ne steknu malo više iskustva i priliku da uzviknu "tuš", pogodak. Prag za prijem u školu je pet godina.
"Da bi se postigli bolji rezultati, potrebno je najmanje deset godina aktivnog treniranja – svaki dan po tri sata. Mačevanje je izuzetno korisno – celo telo radi. Treba predviđati protivnikove pokrete i pažljivo planirati svoje. Ne zovu ga džabe 'fizički' šah", kaže za "Politiku" profesor Aleksandar.
On se sportskim mačevanjem bavi od sedamnaeste godine. Završio je četvorogodišnju Internacionalnu mačevalačku akademiju u Parizu, a dok se aktivno takmičio, osvojio je pregršt medalja.
A sekcija u Centralnom klubu VS nastala je 1997. godine, kada je vojska u te svrhe pozvala Aleksandra.
"Polaznici isključivo uče da se mačuju, a ne da se takmiče. Prvo vežbamo osnovno sportsko mačevanje, mačevanje 20. i druge polovine 19. veka. Koriste se sportski rekviziti - floreti, sportske sablje i sportski mačevi. Posle vežbamo pravo ili borbeno mačevanje. Koristi se i druga vrsta mača – špada, mali dvorski mač 18. veka. Bio je u upotrebi širom Evrope i nastao je skraćivanjem rapira. Zatim se prelazi na 17. i 16. vek i rapir", objašnjava Stanković.
On kaže da se upotrebljava i poznati dubrovački mač "skjavone", nastao od srpskog mača, a jednoiporučni i dvoručni mačevi su sledeća faza.
"Potom idemo još dublje u prošlost, do gladijusa, kratkog rimskog mača. On je toliko opasan da može da se koristi samo drvena replica", objašnjava profesor, autor više knjiga o mačevanju, koji završava prvi udžbenik scenskog mačevanja u istoriji srpskog pozorišta.
"Mačevanje je inače i jedan od najstarijih predmeta na Vojnoj akademiji, koji doduše više nije obavezan. To je borilačka veština, a ako ga shvataš kao kreativnu aktivnost gde je cilj da napraviš što više maštovitijih pokreta i protivnika pogodiš što pametnije i interesantnije onda je to umetnost".
"Mačevanje je, zapravo, super za držanje, a razvija i reflekse i gracioznost", kaže dvadesetpetogodišnja studentkinja Vida Jeremić. I njena koleginica Svetlana Stojić (24) ide na mačevanje već mesec i po. Kaže da je na kursu jer voli borilačke veštine.
"Mnogo je zanimljivije od fitnesa i aerobika."
(MONDO)