"Uvek kad pričam o tome samo što ne zaplačem. Ti momci su od 365 dana možda 300 dana bili u rovu, na prvoj liniji. Bilo bi nepravedno i nepošteno da im se nekako ne odužimo. Tu su bili momci koji su bili faktički svaki dan u životnoj opasnosti. Oni su bili jako zahvalni, a ja zadovoljan kako to izgleda i kako se oni ponašaju. Možeš da zamisliš kad ideš sa ratišta i na 15 dana odeš na pripreme u Srbiju. Makar na tih 15 dana da se opuste, da uživaju. To je bilo jako specifično vreme i nama je jako malo trebalo da budemo srećni", započinje priču o Košarkaškoj ligi Republike Srpske Krajine za MONDO Željko Grković, bivši košarkaš i trener iz Zadra.
Ovih dana su Krajišnici obeležili 31. godinu od izgona i progona, od velikog stradanja Srba u "Oluji" - za Hrvate "veličanstvenoj akciji", a zapravo zločinu nad civilima, komšijama, nad svojim stanovništvom čija ognjišta sada stoje uglavnom prazna. Dok ta veličanstvena pobeda novostvorene hrvatske države muklo odzvanja dok prolazite sada praznim selima, nekadašnji košarkaš Kapošvara i Borca iz Banjaluke Nikola Miljuš prisetio se kako je sve počelo.
Dok u rodnom Gračacu već duže od dve decenije živi kao povratnik, ne zaboravlja da ga je na ognjište zapravo vratila - košarka.
"Na Vidovdan 1993. godine formirala se reprezentacija i u Banjaluci je odigran prijateljski meč između Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Sledeće 1994. godine za Vidovdan odigrano je finale prvog Prvenstva Republike Srpske Krajine u košarci", priseća se Nikola Miljuš, nekada fantastični šuter "Bijelih orlova" iz Gračaca za MONDO.
"Imam jednu priču... Ne daj Bože nikome"
"Imam ja jednu priču, ne daj Bože nikome da je prođe u životu, ali mene je to guralo kroz taj rat. Rođen sam 1968. godine i 1973. na moj rođendan otac je popio punu šaku tableta i otrovao se. Mama i ja smo ušli u stan, ona je pala u nesvest. Tako sam doživeo svoj peti rođendan, upoznao sam smrt sa pet godina. To je zaista bolna priča, ali mi je to pomoglo da sazrim i da razmišljam drugačije. Rat je bio, ja sam išao po položajima, prošao sam dosta ratišta, ali me je sport digao. Sport me je digao i pomogao. Imao sam prijatelja pre rata koji je došao da igra košarku u Plaški, upoznali smo se dok sam išao u školu. Bili smo veliki prijatelji, a on je bio na drugoj strani. Ako je moj prijatelj sa druge strane, kako da ga ubijem? Kako da pucam? Upoznao sam smrt sa 5 godina i nisam želeo smrt nikome. Ni drugoj strani niti bilo kome. To me je malo držalo i kroz taj rat kao da sam imao neku zvezdu, da zbog toga što mi je otac učinio nisam želeo smrt drugome", priseća se Đuro Stokuća, stameni centar koga su zapamtili krajiški košarkaški tereni, a koji je u toku rata, sticajem okolnosti imao prilike da baš kroz tu Košarkašku ligu Krajine upozna svoje idole.
"Mislim da sam bio šesti razred osnovne škole kada sam počeo i kod nas nije bilo dvorane ni košarkaškog terena, nego smo trenirali napolju. Klub Partizan iz Plaškog je osnovan 1977. godine i igrali smo na terenima kasarne. Ja sam bio fudbalski golman i međutim kako sam izrastao u osmom razredu i prvom srednje zvali su me da igram za kadete i juniore i dobro sam se pokazao. Stao sam na 194 cm, posle prvog srednje nisam ni mrdnuo. Ali čak sa tom visinom sam za Plaški igrao centra, pošto sam imao i kilaže i bio sam fizički krupniji. Nosio sam se ja sa kudikamo višim centrima. Talenata je bilo, recimo Željko Grković koji je bio u Zadru i na koledžu... Sećam se njega kada sam ga prvi put video u Plaškom. On je došao u diskoteku, kada sam ga video sa 210 cm, to je za mene bilo oduševljenje. Kao da sam diva video!"
Košarka dok padaju granate - od lige i reprezentacija do klinika
Na kraju je upravo pomenuti Željko Grković kao trener vodio Đura Stokuću u reprezentaciji Republike Srpske Krajine. Baš njega su čelni ljudi vlasti pozvali i dali mu zadatak - da se u RSK zaigra basket! Dugogodišnji košarkaš Zadra i jedan od prvih košarkaša sa ovih prostora koji se oprobao U NCAA taj poziv nije mogao da odbije. Mada mu je sve to izgledalo prilično suludo.
"Igrao sam u Zadru do 1991. Tada sam došao u Knin, gde sam upoznao prvenstveno profesora Milorada Rnjaka. Angažovao me je da probamo da oživimo košarku u Republici Srpskoj Krajini. To je bilo vrlo teško jer je već bilo ratno stanje. Nije bilo ni uslova, igrači su bili angažovani na ratištu i bilo je vrlo teško da to zaživi. Međutim dolaskom UNPROFOR-a stvorila se neka veštačka faza mirovanja tog rata i mi smo organizovali Košarkaški savez. U Petrinji je osnovan Košarkaški savez Krajine još 1992. godine. Sve je urađeno kako treba. Osnovane su muška i ženska reprezentacija i dogovoreno je da se igra prvenstvo kako u muškoj, tako i u ženskoj ligi", priča nam Željko Grković daleko od rodnog Plaškog, u naselju Grmovac blizu Dobanovaca.
Čelni ljudi Košarkaškog saveza Republike Srpske Krajine, profesor Milorad Rnjak i dr Dušan Babić videli su nešto što i 30 godina kasnije Željko Grković priznaje da tada nije mogao da vidi. Videli su da narod mora da ima još nešto, da mora i pored rata koliko-toliko normalno da živi.
"Imali su bolju viziju od mene, ja nisam baš bio optimista. Video sam šta se svaki dan dešava. Imao sam sreće da sam bio zadužen za tu košarku i da uopšte nisam bio na ratištu. Međutim oni su imali viziju i znali su da će zaživeti to prvenstvo. Da nešto mora da se dešava u Krajini sem tih nesretnih ratnih zbivanja. Bilo je dosta omladine gde se nije moglo ni izlaziti negde i hajde da se onda bavimo sportom. To je bio pun pogodak."
Ne samo da su se organizovale muška i ženska reprezentacija RSK i muška i ženska košarkaška liga, već se išlo dotle da su se održavale prave košarkaške klinike. Čuveni sudija Slobodan Čolović čiji je sin Saša danas uspešan trener u Beogradu, bio je uključen u sve to.
"To je bilo zaista sjajno organizovano i radilo se izuzetno ozbiljno i profesionalno. Znam da smo profesor Rnjak, sudija Slobodan Čolović i ja imali predavanja. Išli smo po Krajini od Benkovca, Gračaca, Kistanja, Petrinje, Plaškog, Plitvica, Topuskog... Imali smo teorijske i praktične seminare. Sudijska organizacija je funkcionisala besprekorno", priča nam Grković.
"Zakuva se, takvi smo mi iz krša"
"Igralo se tamo gde su uslovi najbolji, da ekipe mogu u jednom danu da odigraju dve-tri utakmice. Knin je imao sportsku dvoranu koja je imala sve uslove za odigravanje utakmica. Ostalo su bile neke male školske dvorane koje nisu adekvatne za košarku. Krenula je inicijativa, počeli su i neki novi klubovi da se osnivaju i to je zaživelo već 1993. godine. Taj turnirski deo je trajao više od godinu dana da bi se prva sezona 1993/94 završila 28.6. sa finalom utakmicom na Vidovdan u Gračacu gde je ekipa Bijelih Orlova igrala protiv Borova sela i pobedila. To je sezona 1993/94. U drugoj sezoni su 1. maja 1995. godine odigrane poslednje utakmice. Tada je turnir bio u Petrinji i pre avgusta nije stigla da se završi sezona. To je recimo bila sredina sezone. Odigran je i turnir u Belom Manastiru, pošto je taj gornji deo odigravao posebno svoje utakmice i pobednici turnira su igrali finale sa južnim delom Krajine", priča nam o samom prvenstvu i njegovom toku Nikola Miljuš.
Nakon što je utakmicom reprezentacija Republike Srpske i Republike Srpske Krajine započela košarkaška istorija RSK, tako je zapravo ono najbitnije krenulo u Petrinji 1993. godine. Dok se fudbal u Krajini već uveliko igrao i klubovi su se borili za titulu prvaka, Krajišnici su se okupili i u Petrinji zaigrali i igru pod obručima.
"Vrlo dobro se sećam prvog turnira koji je bio u Petrinji, na samoj granici ratnih zbivanja. Za divno čudo ispostavilo se da je to bio pun pogodak. Meni nije delovalo da će tako biti, jer nikada se nije znalo kada zaspiš gde ćeš da se probudiš", počinje Željko Grković, a jedan od sudija sa tog prvog turnira Branko Maljković se takođe vrlo dobro seća početaka.
"Inicijativa je krenula iz Knina. Košarkaški savez nam je bio u Kninu i bila je potreba iako je rat da se oformi ta naša liga. Uključeni su bili klubovi iz Dalmacije i Like. Igrao je naš Mol tj. Teslingrad, KK Partizan Plaški, ekipa iz Gline, Petrinja kao i dalmatinski klubovi Knin, Kistanje i Kosovo. Odemo jedan vikend u Knin gde je bila lepa hala, spavalo se u kasarni i odigra se za vikend 2-3 kola. Sledeća destinacija recimo Plaški i to je tako išlo. U Plaškom se igralo napolju, a igralo se i u Gračacu gde je bio Nikola Miljuš sa "Bijelim orlovima". Oni su i osvojili tu ligu baš na svom terenu."
Branko Maljković nije igrao te utakmice, ali - možda je imao i najteži posao od svih sa kojima smo pričali.
"Bili smo u deficitu što se tiče sudija, bili smo ja i još jedan kolega koji je nažalost preminuo. Mi smo znali u toku dana u Kninu da odsudimo po sedam-osam utakmica, pravih prvenstvenih. Žestok je to nivo bio i to su ljudi iz naših krševitih krajeva. Utakmice su bile na nivou i bilo je uvek tenzije. Znalo je da se zakuva, takvi su ljudi iz krša Dalmatinci i Ličani. Ja sam obožavao da sudim takve mečeve. Naravno posle utakmice sednemo popijemo piće kao da se ništa nije ni desilo!"
"Ma to je bilo na pola koša, koš razlike. Zakrvimo se, ali posle bude sve normalno. Stvarno su utakmice bile totalno takve da daješ zadnji atom snage, kao da igraš za ne znam šta, kao da si reprezentativac Jugoslavije", potvrđuje njegovu priču stameni centar Partizana iz Plaškog Đuro Stokuća.
Anonimus kao Stef Kari - pogodio svaku trojku!
"Kad ste došli u Gračac domaća ekipa me je ugodno iznenadila. Imali su zaista jednog vanserijskog igrača Nikolu Miljuša koji je za sve bio totalni anonimus. On je došao i maltene se prošetao, sam je uzeo titulu. Bio je nezaustavljiv i rešio je tu utakmicu", govori nam Željko Grković.
A postoji i razlog zašto je Nikola Miljuš, iako dokazan košarkaš u Bihaću, bio nepoznanica za sve rivale
"Ja sam živeo u Bihaću, jer je 1969. godine otac otišao tamo da radi. Tu sam završio osnovnu, srednju i višu školu, zaposlio se i bavio se košarkom. U gimnaziji san počeo da treniram sa klubom, za godinu-dve dana sam dosta napredovao i na reprezentativnom kampu u Zaostrogu sam bio dve godine zaredom da bi 1979/80 ušao sa 17 godina u prvi tim KK Željezničara. Ta moja generacija je bila izuzetno talentovana, bili smo juniorski i kadetski prvaci Bosne i Hercegovine u vreme kada je Bosna iz Sarajeva bila prvak Evrope. Išli smo na državna takmičenja kao prvaci BIH. Bili smo peti u Zagrebu i sedmi u Splitu na prvenstvu Jugoslavije. Mi smo igrali sa Sobinom, Stojkom Vrankovićem... Fudbalski klub Jedinstvo je bio u prvom planu, mi košarkaši smo bili u toj Drugoj ligi centar sa šest klubova iz Vojvodine i šest iz BIH. Posle godinu dana vojske imao sam ponudu Radničkog sa Crvenog Krsta, otišao sam na 10-15 dana međutim sticajem okolnosti sam se povredio. Vratio sam se posle te povrede i ostao sam u Bihaću. Ostao sam u klubu sve do 1992. godine. kada sam otišao u Borac iz Banjaluke da igram prvu ligu. Bili smo godinu dana u Srbiji. Moji roditelji i ja smo izbegli iz Bihaća krajem 1992. godine i pošto su nam ovde koreni, to nam je naša dedovina, ja sam tu i rođen, vratili smo smo se u Gračac. U međuvremenu sam otišao za Mađarsku gde me je put u Kapošvar gde sam proveo dve godine", priča nam Nikola Miljuš i otkriva kako su nastali jedini prvaci Republike Srpske Krajine u košarci "Bijeli Orlovi".
"Formirali smo taj klub koji se zvao "Bijeli orlovi". U Hrvatskoj je to doživljavano kao da su to sad neki "Beli orlovi", neke paravojne jedinice, ali klub se baš zvao "Bijeli orlovi". Zamolili su me da im pomognem koliko mogu i ja sam pristao. Dosta ljudi u tom ratnom periodu nije znalo da klub postoji, trenira, radi. Većina tih momaka je bilo raspoređeno po jedinicama. Mi smo otišli u Knin, osvojili turnir i izborili smo se da u našem Gračacu bude finale. Tek u toj finalnoj utakmici su svi shvatili kakvu važnost ima klub. Neću lagati, ali svaka kuća je došla. To je bilo na igralištu ispred škole napolju. Čak su se i nove table donele, uredilo se kompletno igralište. Bio je program fenomenalan, muzika na tajmautima i to je baš bilo odlično organizovano. Klub je osvojio prvenstvo, dobili smo medalje od ministra sporta i posle toga je bila fešta do 2-3 ujutru. O tome se pričalo godinama!"
Finala se dobro seća, jer nije dao da se uspomene izgube. Čuva ih - na VHS kaseti.
"Imam kasetu i gledao sam ponovo taj meč dosta puta. Utakmica je krenula takvim tokom da smo u startu poveli 10-12 razlike. Celu utakmicu smo vodili. Ekipa Borova je imala priključak na šest poena, ali se završilo sa 15-20 razlike u korist Bijelih orlova. Na toj utakmici sam dao 32 poena, šutirao sam slobodna bacanja 12-12 i to napolju gde nekada ima i vetra pa zna da ti skloni loptu. Pošto sam bio u treningu i top formi dok sam igrao u Mađarskoj bio sam na idealnoj kilaži, baš sam bio fizički dobro spreman u odnosu na ostale momke koji su manje trenirali i ta razlika u kvalitetu je mogla da se primeti. Međutim i ovi momci oko mene su uspevali da pogode ono što ne bi inače i to se završilo srećno za nas. Momci iz Borova su nam čestitali, svi smo posle meča zajedno slavili našu pobedu i druženje se nastavilo do kasno u noć."
Proslava se u Gračacu pamti i dan-danas. A iako se svašta mislilo o imenu "Bijeli orlovi", slavilo se samo sportski.
"Publika je uletela u teren, grlila je igrače, čestitala im. Bilo je baš lepo. Nije bilo nikakvog nacionalnog naboja, pobeda kao pobeda. Sportski su se ljudi veselili. U motelu "Lički krovovi" smo imali večeru, muziku. U to vreme se pričalo da je pojedeno desetak janjaca i da je otišlo oko 30 gajbi piva! Tako se feštalo! Nije bilo nikakvih problema posle toga su svi otišli srećno kućama i sa osećajem da se nešto bitno održalo u Gračacu."
Na liniji fronta, a tribine pune
"Gračac je tu bio na liniji fronta, a bilo je mnogo gledalaca. Igralo se napolju, a bilo je puno, ja sam se oduševio koliko je bilo publike i kako je to organizovano", rekao nam je Željko Grković i istakao da je iz ove perspektive apsolutno logično što se tražila karta više za krajiške košarkaške derbije.
"Jedino gde su mogli da izađu da se opuste, uživaju i zaborave na te neke trenutke ratne bila su ta sportska dešavanja. Sem košarke igrala se fudbalska liga, bio je organizovan kik-boks u Kninu u dvorani... Košarka je bila specifična jer kada god se organizovalo bila je puna dvorana. Gde god - u Kninu, Topuskom, Plaškom, Benkovcu, Kistanju, Erdeviku... Tražila se karta više!"
"Isto tako! Košarka je tada išla stepenicama uvis i bila je dvorana stalno puna i sve je bilo puno publike, ljudi su bili baš oduševljeni. Omladina je dolazila, stari, mladi, žensko, muško... Svi su dolazili, niko tu nije mislio da li će da padne granata ili neće. Niko o tome nije razmišljao", dodaje Đuro Stokuća opisujući situaciju u svom Plaškom.
Kroz ličke šume i koridore, pa kome ostane glava na ramenu
"Igrali smo prvu utakmicu sa Kninom i nisam mogao da dođem, pa su izgubili 15 razlike. Onda sam došao da igram drugi deo i igrao sam protiv Plaškog. Ubacio sam 58 koševa, igrali smo produžetke. Plaški je došao sa 10 igrača, šestorica su se izmenila na meni i svi su izašli zbog faulova i Plaški je ostao na terenu sa četiri igrača. Igrali smo još jedan produžetak sa igračem više i dobili utamicu. Toliko sam bio umoran posle toga, iako sam bio profesionalac", počinje priču o svojim putešestvijima radi krajinske košarke Nikola Miljuš.
U to doba aktivan igrač u mađarskom Kapošvaru, krišom je izlazio iz Mađarske, prelazio Srbiju i ratom zaraćeno područje da bi zaigrao za svoje Bijele orlove.
"Sportisti su uvek korektni i fer jedni prema drugima i da su se pitali tog rata ne bi ni bilo. Svako je želeo da igra onde na onom prostoru gde je pripadao. Ja sam u Kapošvaru imao saigrača Filipovića koji je igrao za Herceg-Bosnu. Njega je vuklo da ide čak i trajektom da bi stigao do Dubrovnika, pa da ide u Čapljinu da igra za reprezentaciju Herceg-Bosne. Meni u tom vremenu nije bilo teško da pomognem. Imao sam dovoljno novca, čak sam i pomagao klub sa garniturom dresova. Dosta sam se oko kluba kao igrač i čovek pitao i dosta toga sam dao tom klubu. To mi nije padalo teško, samo je trebalo naći moduse kako oni do Novog Sada da dođu autom da me pokupe, da bih ja mogao doći od Novog Sada u Gračac da odigram utakmicu i da se odmah posle turnira vratim u Novi Sad."
Republika Srpska Krajina je bila vrlo specifična geografski, sastavljena od nekoliko "džepova" u kojima su živeli Srbi, a koji nisu bili povezani. U takvoj situaciji putovanje na utakmice znalo je da bude vrlo opasno.
"Turniri su se uglavnom organizovali u Kninu, Petrinji i na Plitvičkim jezerima. U Plaškom je bio jedan turnir i tu se igralo napolju. Plaški je u Lici i na samoj granici Republike Srpske Krajine, naslonjen na taj deo sa Ogulinom. Igralo se i tamo, ali samo jednom zbog te bezbednosti. Prvi turnir je bio u Petrinji, ali svi ti turniri su uglavnom bili kada je bio UNPROFOR i kada je bila neka tobože faza primirja. Bez nekih ratnih dejstava. Ali dešavalo se da tokom utakmica i priprema bude opasnosti. To je bilo vrlo specifično organizovati to prvenstvo i takmičiti se u tim uslovima. Desilo se nekoliko puta kada sam trenirao žensku i mušku ekipu Knina da je bila vazdušna opasnost i da su padale bombe ili granate oko dvorane. U tom trenutku da li ostaviti tu decu unutra ili ih pustiti kući? Bićeš kriv u svakom slučaju. Ja sam se uvek konsultovao u tim situacijama sa ekipom i oni su uvek bili za to: 'Treneru da ostanemo!' Te moje igračice su bile toliko hrabre da su verujte mi one više meni ulivali volje i snage nego ja njima. Možda jer sam bio stariji pa sam više znao kakva je opasnost, a one nisu možda ni shvatale do kraja kolika je opasnost", objasnio nam je Željko Grković.
U Ličkom Osiku ili Teslingradu kako se mesto zvalo tokom rata problemu su bili druge prirode. "Išli smo koridorom, ali ova naša liga u Krajini je bila na srpskoj teritoriji. Jedini problem je bilo gorivo, ali smo se nakako snalazili. Motivacija je da se klub ne ugasi, da doprinesemo našem mestu i da nam sport ostane iako je to bilo jako teško. U toj našoj ekipi je bilo uglavnom bili mladi momčići. Stariji su otišli, ovo su bili srednjoškolci pojačani sa Peđom Šuputom", govori nam košarkaški sudija Branko Maljković.
Đuro Stokuća i danas pamti koridore i ličke, dalmatinske i dinarske šume. Nije bilo svejedno prolaziti kroz njih u tim godinama. "Koridori su bili svuda i glava ti je bila u torbi. Ti ne znaš šta te čeka, šuma je to. Taj lički kraj je šuma. Ne znaš gde će neko iskočiti, ali hvala Bogu niko nije nastradao. Stvarno je bilo u tom periodu neka tišina, onda kad prođeš taj koridor bude ti lakše. Budeš na oprezu dok putuješ. Od Plaškog do Knina je 200 km... Uvek se išlo nekim zaobilaznicama, glava ti je bila u torbi, a veselje sa druge strane što se tiče sporta i svega, to oduševljenje. Rat je takav da izgubiš volju, ali sport je taj koji te uvek diže i gura napred, to društvo i druženje."
Željko Grković je sa svojim ekipama uspevao i da probije sve barikade i da ode van granica RSK.
"Išli smo vrlo često na pripreme sa ekipama u Srbiju. U Sombor, Krivaju, Bačku Palanku, Bačku Topolu, bili smo čak i na Žabljaku u Crnoj Gori. Gledali smo kako se ta deca ponašaju kada izađu van te zone rata. Njima je to bilo sasvim svejedno, nisu oni tu pravili neku veliku razliku. Ta deca su sada sve postali ozbiljni, profesionalni, uspešni ljudi i to su sve moji heroji!"
Nakon titule koju je u spektakularnom finalu kojem je tim iz Gračaca uzeo titulu krenula je i druga sezona, koja zbog Oluje nije odigrana do kraja. Ipak nisu samo Bijeli orlovi uzeli trofej pošto je takmičenje u kupu završeno i trofej je uzelo Borovo Selo.
"Odigran je kup u Kninu, finale su igrali Knin i Borovo Selo. Dobilo je Borovo Selo taj turnir. Knin je imao dosta respektabilnu ekipu kod trenera Željka Oblakovića. Ali ekipa Borova je došla sa Momčilom Lavrnićem i sa nekoliko igrača iz Srbije i osvojili su kup. Druga sezona lige RSK je došla do samog finiša. Znam da sam spremao svoju žensku ekipu, tada u tom momentu za duel sa Topuskim. Gledao sam jednu pripremnu utakmicu Topuskog i bio sam iznenađen koliko su one uznapredovale, koliko su one ozbiljno shvatile i ulagale u sport. Tu se ulagalo u svakom mestu, dovođeni su treneri iz Srbije, igrače i igračice koji nisu iz tih područja. Rekao sam igračicama na treningu da je Topusko mnogo jako i da neće biti lako kao prošle godine. Doveli su trenera i nekoliko igračica i radili su dosta, dosta ozbiljno. Ostao je samo jedan završni turnir da se završi ta druga sezona", ispričao nam je Željko Grković.
Turnir srpskih zemalja
"Posebno mi je ostalo u sećanju to što smo formirali reprezentaciju Republike Srpske Krajine. Bili smo čak na pripremama na Plitvicama da bi se taj turnir četiri države - Republika Srpska, Republika Srpska Krajina, Srbija i Crna Gora održao u Malom Zvorniku. Bili smo ovde na pripremama, igrali smo svuda po Vojvodini. Igrali su Momčilo Lavrnić, Damir Pokrajac, Adam Davor, Milorad Kmezić, Tarzan Kovačević... Taj turnir u Malom Zvorniku mi je ostao urezan u sećanje, pošto sam sudio te utakmice", govori nam Branko Maljković.
"Kada je trebalo praviti rezultate i uspehe bilo je naših igrača koji su poreklom iz Krajine pa se nisu hteli odazvati, bilo je nažalost i takvih slučajeva. Ali dosta se njih odazvalo nabrojiću: Zorana Ćurguza, Milorada Kmezića, Momčila Lavrnića, Adama Davora, Damira Pokrajca i Sašu Ramača. To su momci koji nikada nisu pravili problem da dođu da nastupaju za reprezentaciju Republike Srpske Krajine. Šuput koji je igrao za reprezentaciji i on je bio na prvoj liniji. Kada sam ga ja pozvao u reprezentaciju imao je 16 godina. On je bio u Ličkom Osiku, faktički jedna strana ulice su bili jedni, a druga strana drugi. On je bio tu na ratištu i znam da sam ga baš po nagovoru Maljkovića pozvao na pripreme reprezentacije", počeo je za MONDO priču o mečevima reprezentacije Republike Srpske Krajine Željko Grković.
Sve je počelo duelom RSK i RS na Vidovdan 1993. godine, a i kada je počela liga reprezentacija je nastavila da bude najveća atrakcija košarke na zaraćenom području. Nikola Miljuš posebno pamti svoje nastupe za selekciju Krajine.
"Imali smo i 1994. godine turnir reprezentacija. Igrali su Srbija protiv Krajine i Crna Gora protiv Republike Srpske. Reprezentacija RSK je dobila B tim Srbije, a Republika Srpska je dobila Crnu Goru tako da je u finalu igrala Republika Srpska protiv Republike Srpske Krajine i dobila je taj meč 10-15 razlike. Crna Gora je došla u jakom sastavu, Srbija je došla sa B timom gde su igrali Rakočević, Šljivančanin i doveo ih je Lale Lučić..."
Odigran je jedan turnir srpskih zemalja, a drugi je već bio zakazan. Prekinulo ga je ono što je prekinulo i kompletan život i postojanje Srba na prostorima gde su vekovima živeli.
"Turnir srpskih zemalja je nešto što se nikada ne zaboravlja. Babić i Rnjak su stupili u kontakt sa Žarkom Varajićem i Draganom Kićanovićem i bilo je planirano da to zaživi. Nama je bio problem i kako odštampati dresove, trenerke, sve je to rađeno u Srbiji uz ogromnu pomoć Košarkaškog saveza Jugoslavije i Žarka Varajića. Onda smo seli u Kninu i dogovorili se da pojačamo tim jer sa postojećim igračima koje imamo ne možemo da pružimo dostojan otpor Srbiji i Crnoj Gori. To su sve bili prvoligaški igrači u Crnoj Gori, a Srbiju je predstavljala Crvena zvezda sa Laletom Lučićem, Rakočevićem i Radetom Milutinovićem.
Nama su se u reprezentaciju odazvali svi igrači koje smo pozvali, igrači koji su bili iz Krajine. Došli su i odradili smo posao. Polufinale smo igrali sa Srbijom i bili smo totalni autsajderi, a drugi par su bili Republika Srpska i Crna Gora. Kada sam video ekipu Srbije rekao sam: 'Momci, samo da se ne osramotimo, da pružimo što više možemo.' I za divno čudo mi smo tu utakmicu dobili. Dali su momci maksimum. Nikada neću zaboraviti kakva je to bila euforija u Kninu i među nama. U drugom polufinalu je na jedvite jade Republika Srpska dobila Crnu Goru. Sutradan je bilo finale između nas i Republike Srpske. Oni su bili domaćini u Zvorniku, tu nije bilo šanse. Da smo igrali do dana današnjeg ne bismo dobili utakmicu. Sledeći turnir je trebalo da bude turnir srpskih zemalja u Kninu u septembru 1995. Pre početka ove regularne Košarkaške lige u Jugoslaviji."
Sahraniš brata, pa moraš dalje
Memorijalni košarkaški turnir "Milan Maljković - Maljak" posvećen bratu sagovornika MONDA Branka Maljkovića organizovan je četiri godine zaredom u Beogradu u spomen na jednog od najboljih košarkaša i trener KK Mola iz Ličkog Osika. A kako je bilo preživeti takvu tragediju?
"Jednostavno nemaš izbora. Konkretno Teslingrad je prva linija gde je samo pruga delila položaje i jako je bilo tu i opstati. Ovo je bio neki vid i način da čovek malo pobegne iz te svakodnevice. Bez obzira na sve te okolnosti mi smo iza škole imali teren i tokom rata se kada se uhvati vremena igrao basket. To je mesto u kome je uvek bilo i pre rata talenata. Bilo je pored tih koji su igrali bilo basketaša mnogo, svi smo mi igrali. To je mesto koje je volelo košarku, a tu su bili kršni lički momci pogodni za to", ispričao nam je Branko Maljković i istakao da nije memorijalni turnir njegovom bratu bio jedina uspomena na poginule u ratu.
"Mi smo imali u toku rata u Kistanjama igrali memorijal za jednog momka koji je poginuo. Ne znam tog momka, čini mi se da se Matijević prezivao, igrao je za Kistanje i poginuo je na liniji nekada 1994. godine."
Što se tiče memorijala bratu - prekinula ga je korona. Nadamo se da će se ipak ta tradicija nekada u budućnosti nastaviti. "Četiri godine je trajao, a inicijativa je krenula od Udruženja Gospićana "Nikola Tesla" u Beogradu. Taj prvi turnir je bio u Beogradu i onda su dva turnira bila u Apatinu jedan za drugim i četvrti opet u Beogradu. Onda je došla korona i nažalost se to ugasilo. Prvi turnir je održan u Stobeksu i otvorio ga je sin Bože Maljkovića. Na prvom turniru za Gospić je igrao Dozet, za Bijele Orlove Čanak, za Mol Peđa Šuput..."
To su vam bili strašni timovi!
"Na primer Plaški je imao strašan tim, Đura Stokuću koji je u tom momentu mogao da igra za bilo koju ekipu u SRJ. Znam da mu je Rade Petrović rekao u Banjaluci: 'Momak dođi u Srbiju, igraćeš gde god želiš.' Igrao je centra sa manje od dva metra, a ništa mu nisu mogli. Kao što je Benkovac imao Rađena Ernesta vanserijskog igrača, a sada vanserijskog trenera koji je napisao možda i najbolju košarkašku knjigu za trenere koja može da se pročita", ispričao je Grković za MONDO, a još neka velika košarkaška imena sa nastupima u košarkaškoj ligi RSK pomenuo nam je Nikola Miljuš.
"Tu je sa mnom bio Damir Pokrajac možda u to vreme i najzvučnije ime. Ponikao je u Zadru, igrao u Budućnosti, njega je čak 1993. tražio i Partizan, ali je ostao u Rumi kod Borovice. Bio je tu i Rađen Ernest, kao i Davor Adam koji je ponikao u Zadru. Od ovih mlađih klinaca bio je tu Predrag Šuput sa 15-16 godina, dok su Milan Dozet i Nenad Čanak su bili jako mladi, teško da su igrači".
"Dođeš i samo zaključaš svoj život"
"Mi smo došli u Knin sa priprema iz Srbije 1. avgusta. I onda je za dva tri se desilo šta se desilo. Znam da su čak neki igrači ostali kod rođaka u Srbiji da malo odmore. Mi smo se vratili i za dva-tri dana smo morali ponovo nazad", priča nam o strahoti "Oluje" Željko Grković.
Nakon priprema u Srbiji sa timom došao je u Knin, ne sluteći šta se sprema. Za nekoliko dana morao je samo da zaključa vrata, ode i nikada se ne vrati.
"Za tri dana je počela Oluja. Usput smo saznavali gde je ko i šta se desilo a njima. Dosta je tih mojih igrača ostalo, otišli su dole u južni logor, u kasarnu u Kninu da ih zaštiti UNPROFOR. Ja sam sa profesorom Miloradom Rnjakom izašao iz Knina. Došli smo u Banjaluku gde su nas odmah prihvatili generalni sekretar Košarkaškog saveza Republike Srpske i selektor. Meni su odmah nudili angažman, mogao sam odmah da ostanem da radim u Banjaluci kao trener. ali nekako me je vuklo srce u Srbiju. Kada sam došao mesec dana nisam znao gde su moji. Svakog dana sretneš nekog u Knez Mihajlovoj, na Terazijama, pitaš ga gde je ovaj i gde je onaj... To su uvek bile emotivne scene kada vidiš nekog pozantog. Ali svi su oni izašli na pravi put, postali pravi ljudi. Niko se nije okrenuo kriminalu, niko nije otišao stranputicom, svi ti koje sam trenirao postali su moj ponos. Čudo su ti dinarski geni, čudo."
Đuro Stokuća je te 1995. godine stigao u Sombor i od košarke nije odustao. A imao je jednog klinca koji je obećavao...
"Te 1995. godine došli smo ovamo i počeo sam malo da igram basket. Zvali su me da igram za Apatin i počeo sam, ali Apatin je bio na nižem nivou, nisi mogao tu da živiš od košarke, pa sam morao da idem nekim drugim putem. Možda šest-sedam meseci sam igrao, bolela su me i leđa i kolena. Međutim ima jedna dobra priča za taj Apatin. Kada sam odustao, onda sam čelnicima Apatina rekao: 'Idite u Bački Brestovac i imaćete prvoligaškog igrača.' Napisao im na papir ime 'Predrag Šuput' i rekao: 'Dovedite ga i imaćete prvoligaškog igrača.' Oni su to uradili, a Šuput je prolio mnogo znoja, šta je sve uradio ne bi li uspeo. Ja sam to prepoznao u njemu i evo sada mu i sin igra košarku. To dalje je njegova priča, ja sam samo dao papir sa njegovim imenom, taj najmanji korak, ništa više".
Ipak, život u Somboru nikada nije bio njegov koliko onaj u Plaškom. Sada uspomenu na svoje rodno mesto nosi tako što živi od - proizvodnje ličkog sira.
"Prvi utisak te vode... Naša voda koja u Lici izvire iz kamena, iz kapele i ovde bunarska voda, to je dan i noć. Moja mama kad je otišla u Hrvatsku odavde pitala me šta da mi donese. 'Donesi mi samo jedno molim te, vode mi donesi.' Donela je litru rakije i dve litre vode. Te dve litre vode sam na eks popio. Ta voda ne može da se uporedi, a ne priroda. To meni nedostaje. Lepa je ravnica, ali kad odrasteš tamo u ličkom kraju je velika razlika. Nikada nisam bio niti sam posle išao. Tu si, moraš dalje da ideš, ono šta imamo iz Like su naši životi i taj lički sir koji smo zadržali", rekao nam je emotivni Đuro Stokuća.
"Da hodam kao puž"
"Sport je za mene iznad svih ratova. Taj sport je donosio hrabrost za dalje, energiju. Odeš na položaj, budeš, vratiš se, ali kada ti jave da imaš utakmicu to te gura. Imaš razlog da odeš i iskoristiš tu subotu ili nedelju", priča nam Đuro Stokuća kome je sport u ratnim danima ispunio snove da upozna svoje heroje: "Meni je upoznavanje Rađena, Željka, tih košarkaša koji su imali profesionalno iskustvo, priča sa njima najdraža uspomena. Ta nova poznanstva sa uspešnim košarkašima, to me je uvek radovalo. Ili recimo ta utakmica, jedna jedina, protiv Republike Srpske kada smo se sastali da odemo u Banjaluku da odigramo tamo. Ja sam tu igrao rame u rame sa Damirom Pokrajcem, sa njim smo dobro igrali. Izgubili smo, a ja sam dao desetak koševa. To mi je bio doživljaj. A sa druge strane doživljaj nje da vidiš te prvoligaške igrače - njihovu građu, treninge... Ja sam bio daleko od toga."
Od svih naših sagovornika samo jedan je odlučio da se vrati na mesto svog porekla. Nikola Miljuš je posle mnogo košarke, ratnih godina i burnog života rešio da želi da ostatak života želi da provede sporo - kao puž. U svom Gračacu.
"Igrao sam u Bijeljini poslednju sezonu 2001. godine i tu sam bio pred kraju Više trenerske škole. Bio sam prva generacija i to redovni student. Od vanrednih studenata tu su bili Divac, Đorđević, Obradović, Stevan Karadžić, a redovni su bili Žarko Koprivica, Milan Opačić, Miško Marić, bilo je tu dosta ljudi. Nas je bilo redovnih 32 koliko je moglo da stane u kabinet u Sazonovoj. Meni je to bio izazov jer sam kroz školu i razgovor sa tim stručnjacima mogao da još naučim, jer nije trenerski posao samo ovo što znate sa terena, već je potrebna i pedagogija, psihologija, sociologija... Radio sam tri godine sa juniorima u Bijeljini, ali sam u jednom trenutku osetio da mi treba duševni mir i da se malo odmaknem od košarke jer sam joj puno dao. Imao sam 21 sezonu igranja, imao sam već 40 godina i hteo sam malo da se odmorim.Vratio sam se u Liku najviše zbog roditelja koji su bili u godinama, a došli su na prazno dvorište, da krenu od nule. Bojao sam se da se oni neće snaći i da ću ostati bez njih. Kupili smo 100 ovaca, formirali farmicu znajući da ćemo imati finansijskih problema ako bi tražili posao u državnim institucijama. Ja sam osmislio da živimo solidno od te farme ovaca i tu nas niko nije dirao. Otac i majka su doživeli starost. Majka je preminula, a sada otac i ja živimo taj lički život", istakao je on.
I iz svega toga naučio je jedno: "Čovek mora imati duhovnu snagu i karakter da bi izgurao i izdržao sve- Kada na osnovi sportskog treninga profesori pitaju: 'Kada je vaš igrač spreman da igra utakmicu?' Postoje samo četiri reči koje tvore odgovor - igrač može da igra kada je tehnički, taktički, fizički i psihički spreman. To bi bila teza i za moj život koji sam proveo ovde 23 godine. U to vreme sam se zasitio toga i falio mi je život koji mogu da živim laganim ritmom, da hodam kao puž."
Krajišnici ne kukaju
Danas, 31 godinu nakon tragedije koja ga je zadesila, košarkom proslavljen i pobedničkom slavom ovenčan Željko Grković se oseća kao i svako drugi koji je proživeo izgon tog kobnog avgusta 1995. godine.
"Osećam se kao i svi koji su to doživeli. Nikada posle nisam otišao nazad, nikada nisam bio u Kninu posle Oluje niti sam kad više išao u Hrvatsku. Roditelji su mi preminuli, nisam išao ni tada. Ne želim... Taj period u Kninu za vreme rata to je nešto što se ne zaboravlja. A taj put od Knina do Beograda, toga zaista ne želim da se setim. To je nešto kao iz najgorih horor filmova. Nikada ne znaš šta će se desiti ni kako. Na svakih nekoliko kilometara druga priča, gde idemo, šta idemo i kako. Jednostavno ne možeš da veruješ šta ti se dešava, da si samo zatvorio sve, zaključao, izašao i da ideš u nepoznato. Ali opet zahvaljujući sportu, košarci, eto što se mene tiče ja sam opet izašao i sa vrlo lepim uspomenama. Mnogo njih je i dalje u sportu i najveći uspeh u mom životu je kada me neko od njih pozove iz Amerike, Kanade, Australije, sa Novog Zelanda i kada mi kažu šta rade, sa čim se bave. Meni je puno srce. I ovi koji su se vratili u Knin, znam da su časni i pošteni."
Dok jedni slave, pričaju o svojoj pobedi i herojskoj akciji kojom su ispraznili lička i dalmatinska sela i gradove od Srba - krajišnici su u crkvi Svetog Marka obeležili dan svog stradanja. Bez potrebe za sažaljenjem ili nečijim tapšanjem po ramenu. Oni su svoj život nastavili. Kako kaže Branko Maljković, jedan od njih: "Prošli smo nažalost tešku golgotu, ali život ide dalje. Teško je ovih dana kada se setimo šta smo prošli i preživeli, ali šta da se radi? Životi ide dalje i svi ti naši ljudi su nastavili i snašli se. Nema kukanja."
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: