Kolumnista MONDA Neša Petrović razmišlja onako kao i svi oni koji žele dobro sprskom fudbalu. Kako ne istrošiti Veljka Paunovića i ne baciti ga u blato, kao prethodnike, kako sačuvati ovu zlatnu generaciju orlića...
Znate li kako je Veljko Paunović postao selektor?
Na svadbi zajedničkog prijatelja poverio se Savi Miloševiću da bi vrlo rado preuzeo trenersku funkciju u klubu u kojem bi on bio na rukovodećoj poziciji.
"Ja ću uskoro u Savez i eto ti prilike da se proslaviš", našalio se Savo. I sam ne verujući u reči koje je upravo izgovorio.
Šala se pretvorila u najlepšu bajku. Odmah po stupanju na dužnost, Milošević je postavio Ljubinka Drulovića za selektora starije, a Paunovića za stratega mlađe omladinske reprezentacije.
Obojica su proslavila i sebe i momke koje su selektirali. Usput su nam svima osvežili memoriju. Fudbal je, mnogo pre tenisa, izazivao nacionalnu euforiju.
Zato je i Savo zaslužio balkon. Pogodio je u centar sa čovekom koji je imao od koga da nauči zanat. Najdraže mi je bilo kada sam čuo Gordana Petrića da ga oslovljava sa Paćko.
Novozelandski marš je i Blagojev podvig. I te kako. Usadio je sinu moralne vrednosti i vaspitao u njemu pozitivne osobine volje i karaktera. Jednostavno, formirao je ličnost.
On koji je celu trenersku karijeru posvetio radu sa decom, nije doživeo da svoje dete vidi na svetskom vrhu. Ona Veljkova ruka, uperena ka nebu po završetku finala, poslala je jasnu poruku:
"Tata, uspeo sam", i matori Paćko je blistao od ponosa. Vidim ga gore kako se smeši između dva dima cigarete koju drži u uglu usana, u čučećem stavu pored klupe za rezervne igrače.
"Čileanci" su prošlost, dobili smo "Novozelanđane".
Klinci su zaslužili onakav doček. Ne mislim na onaj u Pazovi. Tamo se skupila i "Kurta i Murta" da se slika i sakuplja jeftine poene. Većina njih nije ni znala zbog čega su klinci na Novom Zelandu? Možda zbog ribolova. Mislim na doček u Beogradu, na onaj balkon, naravno. Kažu, najspektakularniji doček ikada.
Ubeđivao sam prijatelje da fudbal vuče sa sobom toliku dozu energije da se nikakav uspeh košarkaša, odbojkaša, rukometaša ili vaterpolista ne može porediti sa eventualnim bljeskom fudbalera.
Što bi moj Kum Điđi rekao: "J...š sport u kojem nema enca!" Bilo je 50.000 ljudi ispod balkona, a reč je o omladincima. Da li shvatate poentu?
Pratim fudbalsku reprezentaciju već 17 godina. Od kvalifikacija za Evopsko 2000. Retki su bili trenuci euforije. I zato zavidim Tegeltiji.
Pamtim Zagreb ’99 i ludilo u avionu po povratku za Beograd. Pevalo se i cirkalo. Peđa je sa Đorovićem i Drulom čak i cigaru zapalio. Da, u avionu.
Rado se sećam i Pižonovog pohoda ka finalu Evropskog za mlade 2004. Danko, lider na terenu. Ma i van njega. Nikad neću zaboraviti kako je vratio Bojana Miladinovića u sobu da se presvuče, jer se na doručku pojavio u Zvezdinoj majici.
"Rođače, ovo je reprezentacija".
Mnogo lepih trenutaka i kroz Petkove kvalifikacije za Mondijal 2006. Blic u Briselu. Belgija kao prekretnica. Prva pobeda na strani protiv velike reprezentacije posle ko zna koliko godina.
Skočio sam u loži na Kežmanov gol kao da je finale Svetskog prvenstva. Zaprepašćeni novinar iz Belgije prostrelio me pogledom. Izvini kolega, fudbal je strast.
Posle meča, luda briselska noć. Jestrović u ulozi organizatora. Vidić i Koroman u šest ujutro mole muziku za još jednu "Ženu stariju". A moj drug Bole igra kazačok na stolu ispred Mijatovića. Ubijte me ako se sećam otkud Peđa u Briselu. Ludo i nezaboravno.
"Svlačionicu" sam doživeo i u Trolhatenu. Orilo se "na-na-na-na-na-na-na-na Evopsko prvenstvo" posle petarde u režiji Đukinih klinaca. Uvertira u još jedno srebro sa generacijom čiju okosnicu danas vređamo i proklinjemo nazivajući ih plaćenicima sa splavova.
Antarin pohod ka Africi imao je nekoliko trijumfalnih etapa. Konačno jedne kvalifikacije dostojne velikog novinarskog izazova. Milina je bila izveštavati iz Beča i Konstance.
Ta pobeda u Austriji došla je posle rutinske trojke protiv Litvanije na "Marakani". Slušajte kako je Milan Živadinović objasnio jednom mom kolegi euforiju koja se tada stvorila oko nacionalnog tima.
Vreo jesenji dan. Prepuna bašta poznatog beogradskog hotela. Kolega traži slobodno mesto i čuje prodoran glas sa suprotne strane kafića:
"Omladinac!".
Živa!
Ustaje i prilazi mu onim svojim sigurnim korakom iz koga izbija prkos:
"Reci mi omladinac, kako ti se čini ovo ludilo oko reprezentacije?".
"Iskreno Živo, mnogo smo poleteli posle Litvanije i plašio sam se da bi u Beču to moglo da nam se obije o glavu", izneo je kolega svoju verziju situacije.
"Hoćeš da ti tvoj Živa objasni suštinu problema?".
"Gorim od želje da čujem", odgovara kolega i zauzima stav slušaoca u amfiteatru, očekujući neko akademsko objašnjenje.
"Pazi sad, omladinac. Zamisli sebe 10 godina bez seksa. Ni da pipneš. Totalna apstinencija. I onda nahvataš nekog ološa na ulici i zagineš sa njom dve noći u krevetu. I ti to, omladinac, posle predstavšljaš kao da si spavao sa Mis Venecuele".
Kolega gleda unezvereno i nije mu baš prijatno što čitava bašta hotela sluša Živinu teoriju.
"Da li ti je sada jasno, omladinac?".
"Živo, nikada mi nije bilo jasnije", klima kolega glavom i brže bolje beži za slobodan sto.
Misice ili ološi, tek nauživasmo se sa Antićem kroz afričke kvalifikacije. U Rumuniji sam prvi put čuo igrače da pevaju navijačku pesmu Srbije. Došla im je sponatno. Iz srca. Ispod tribine na kojoj su gorele baklje. Skakali su i klicali zemlji u kojoj su rođeni.
Ludo je bilo i posle Rumuna u Beogradu. Petarda. Iako je trebalo da bude 2:0. Malo smo se preračunali. Lane ušao u šut. Ma, koga zanima? Spektakl nama, spektakl Mutuu sa Batom u Novom Sadu. I da molimo Boga da nam žreb ponovo ne dodeli Rumune.
Verovao sam da sa Radomirom možemo daleko u Južnoj Africi. Nikada u životu nisam imao bolji osećaj. Sve nam se otvorilo. Amerika u osmini, Urugvaj u četvrtini. Zatim Holandija, pa... Stop! Buđenje!
Protiv Australije najbolje poluvreme od kako pratim reprezentaciju. Vez po terenu. Klizi kao na ledu.
Krasić! GOOOL? Nije!
Žigić! UŠLAAA? Ne!
Ivanović! EVO GAAA? Jok!
Ninković diriguje, Deki komanduje! Samo još da uđe.
Ušla je. U nastavku. Iza Stojkovića. Dva puta. Kad nisam umro u Nelspruitu. Prvi put sam ostao bez glasa u miks zoni. Šta da ih pitam? U autobusu, zreo za reanimaciju.
I to je to. Priznaćete, skromno za nekoga ko prati najvažniji sektor u novinarskom poslu.
Željan sam adrenalina. Groznice velikih mečeva. Drhtanja do devedesetog. Gola u stotinuosamnaestom. Svlačionica. Pijanki u avionu. Ludila i transa!
Moramo da sačuvamo "Novozelanđane". Da ih pretvorimo u "Ruse" i "Katarnjane"!
Teško, ako ih uvredimo sa premijama od 5.000 evra za osvajanje Svetskog prvenstva! Pa pobogu, Senegalci imaju po 16.000 za četvrto mesto!
Moramo da sačuvamo Paćka! Da ga guramo u mladu, pa u A tim, a ne u Hetafe.
Teško, ako nemamo sluha da ga udostojimo bar biznis klase u avionu pored Save i Lakovića po povratku sa Mundijalita!
Niko nema pravo, pa ni Jugović, da nam decu "deportuje" u Kazahstan. Maksa je nesuđeni vlasnik Zlatne lopte i zaslužuje bolji klub od Astane. Kakav, bre, Traore! Afrički lobi je neuništiv. Upravlja Fifom, kao Istočni region u FSS. Zato je i delegat finala morao da bude iz Benina!?
Fudbal jeste strast, ali je, pre svega, politika.
Slažem se. Sramota je da neko uskrati balkon Savi i Mrkeli. Skandal! Da je taj neko malo mućnuo glavom pustio bi Toleta Karadžića - da tog Toleta koga godinama bezuspešno da sruši - da prvi izađe na taj balkon. To bi bilo šmekerski...
Genijalno je to opisao Duško Kovačević u svom "Profesionalcu". Genijalno.